Sa stranica ”Narodne Uzdanice”: H. M. Džemaluddin Čaušević – ”Božje svijetlo ne može nitko ugasiti”

Priredio: mr. Alen Zečević

H. M. Džemaluddin Čaušević

BOŽJE SVJETLO NE MOŽE NITKO UGASITI

Sveopća vjera Islam je Božje svijetlo, kojim  je  Svevišnji Bog  preko  svojih  odabranika pokazao cijelom ljudstvu pravi put. Ovim su svijetlom svi Božji poslanici od Adema pa do Muhameda rasvjetljivali pravac, kojim treba da ide ljudstvo, pa da postigne sreću i spas u ovom i zagrobnom životu.  Pejgamberi su nastojali da se svaki čovjek okiti ovim Božjim svijet­lom. Oni su imali ljubav prema svakom, i željeli su da svaki pojedinac istinu ljubi i ovo svijetlo slijedi.  Ali ljudi, kao i da­našnji neki ljudi, prigovarali su i vjeri i pejgamberima.  Kao sli­jepi miši nijesu mogli gledati u svijetlo vjere.  Nekome se nije sviđalo učenje vjere o zagrobnom životu.  Nagrada i kazna na onom svijetu pojedincima je mnogo smetala, pa su stvorili za­ključak da je najlakše nevjerovati ništa. U tom pravcu pravili su smutnju među svijetom i nastojali da ugase Božje svijetlo, vjeru. Govorili su, kako da budu Božji odabranici Lut, Ibrahim Musa, Muhamed i drugi, kada oni jedu, spavaju i druge po­trebe imaju isto kao i mi?  S ovim naklapanjem zavodili su ljude i povećavali pristaše krivog vjerovanja. Šta više radili su i o glavi pojedinim pejgamberima. Ubijali su Božje poslanike samo zato, da svijet ne čuje istine, da svijet ne vidi pravog Božjeg svijetla. Ovi su zavodnici naturali ljudima da se kla­njaju kipovima i običnim stvarima, samo da ih odvrate od pra­ve istine, od ljubavi prema Stvoritelju svjetova.  Dragi Allah unaprijed je znao kako će ko primati Njegovo svijetlo, vjeru. On je znao da će biti ljudi, koji neće prihvatiti nikakvih pro­pisa vjere kao i to, da će ih biti koji će prihvatiti samo ime vjere, ali je znao da će biti i takvih ljudi, koji će i srcem i dušom ljubiti vjeru i vršiti vjerske propise.  Zato je Bog — kad bi god zalutalo ljudstvo — slao svoje odabranike da izvedu ljude iz tmine neznanja i privedu ih svijetlu   Božje vjere. Tako su dolazili Božji poslanici kroz stotine hiljada godina, tako je po Božjoj volji došao i Muhamed pejgamber noseći svijetlo, sveopću vjeru Islam, da učvrsti jedinstvo božje i po­uči ljudstvo o propisima, koji vode sreći i blaženstvu u oba života.

„Bog je onaj koji stavlja na srce i jezik Svoga sluge onu uzvišenu nauku, pomoću koje će vas izvesti iz tmine i privesti svijetlu.” Prema ovim Božjim riječima, kad je Muhamed pej­gamber počeo upućivati svijet i objašnjavati glavne temelje Bo­žje vjere,  digao se ogroman broj ljudi protiv Njega i protiv onoga što je On po Božjoj zapovijedi  morao kazivati. Nastojali su svim mogućim sredstvima da spriječe širenje svijetla, Islama. Nudili su Muhamed pejgamberu najveću čast, najveće bogatstvo, samo da se prođe tumačenja Božje vjere, ali je On to sve od­bio. „Mene je,” rekao je On, „Bog odabrao da tumačim propise Njegove odabrane vjere i da vas povedem pravim putem Božjoj milosti. Ja moram vršiti ono što mi je Allah naredio.”  Kad su ovakav odgovor dobili neprijatelji svijetla, počeli su prijetiti, počeli su tražiti načina da ubiju Božjeg poslanika, Muhamed pejgambera.  Izmišljali su najpogrdnija imena Muhamed pejgamberu.  Omražavali su Ga na razne načine među svijetom. Pro­pagirali su da Ga niko ne sluša.  Na ove spletke, na ove za­preke Muhamed pejgamber nije se obazirao. On je vršio svoju dužnost.  Kao Božji poslanik, On je tumačio propise Islama. „Dostavljaj  i  kazuj,  Muhamede, ono  što  ti  se  stavlja  na  srce  i jezik,” bile  su  u  Njega  najsvetije  zapovijedi, po  kojima  je On postupao.  Za Njega je bilo jasno da će sunce istine najzad uništiti oblake laži i kleveta.  Nevjernici žele da svojim ustima ugase i utrnu Božje svijetlo, a Bog usavršava i učvršćuje svoje svijetlo ne vodeći računa o mržnji nevjernika, Božje je obećanje. I zbilja kad pomno proučavamo povijest Islama, vidimo kakve su i  kolike  su  navale  uperene  protivu  njega.  Napisano je more knjiga, koje sadrže najpogrdnije klevete protiv Islama i musli­mana.  Pismena i usmena hajka na Islam i muslimane je bila tolika, da su se na mig jednog popa mogle dizati križarske vojne da unište Islam i muslimane. I dan danas se osjećaju tragovi neraspoloženja prema Islamu.  Mržnja, koja je odgajana u srednjem  vijeku  protiv  Islama  i  muslimana,  još nije potpuno iščezla, još se nađe i usmenih i pismenih zadirkivanja. Premda je učena Europa primila načelo slobode vjeroispovijesti iz Kur­ana, i premda su neke evropske države, na papiru, lajičke države, ipak one izdašno potpomažu kršćanske popove protiv Islama i muslimana u svojim kolonijama. Kuransko načelo: „Ne može se niko siliti da primi vjeru…”  oni zaobilaze i na drugi način kušaju da muslimane pridobiju za se.  Otvaraju sirotišta, bolnice i škole za muslimane, a bogme sve radi toga da ih preokrenu, da ih sebi privuku.

„Bog je poslao svoga odabranika Muhameda, koji će, učeći Božje riječi, rastumačiti vama uzvišeni nauk Njegov i koji će izvesti iz tmine i privesti svijetlu one, koji budu vjerovali u Boga i Sudnji Dan, i koji budu radili dobra djela.”  Prema ovome mogu iz tmine preći u svijetlo samo oni, koji imaju čvrstu islamsku snagu, a uz to rade dobra djela. Kuran nas uči kako i na koji način treba učvrstiti vjeru i očuvati njeno svi­jetlo. Po ovom učenju treba Božje svijetlo, vjeru, ljubiti nada sve i za očuvanje i učvršćivanje vjere doprinositi najveće žrtve. Za vjeru i vjersku zajednicu  što se god žrtvuje, ubraja se u najveća dobra djela. Dizati škole za islamsku mladež, graditi sirotišta i skloništa za islamsku sirotinju, uspostavljati bolnice za bolesne muslimane, sve su to dobra djela, koja osiguravaju opstanak Islama i muslimana. U prošlosti, muslimani su prema tadanjim svojim potrebama, dizali ovakove zavode i pravili raz­ne humane ustanove, držeći da će njihovi potomci to usavrša­vati i prema duhu vremena dotjerivati.  Ali se to nije ispunilo. Nije se to bar ispunilo kod muslimana naše sretne Jugoslavije. Namjesto da izdašnim doprinosima unaprijedimo našu zajed­ničku imovinu, naš vakuf, namjesto da usavršimo i prema da­našnjim prilikama dotjeramo naše učevne zavode, mi smo voljeli trošiti za sve, samo ne za svoj vjerski opstanak. Mi smo pustili da naših zavoda, mekteba i medresa, jednog za drugim nestaje. Bolnicu, koju smo imali, zatvorili smo, a o otvaranju potrebnih sirotišta ne vodimo kako treba računa. Namjesto da naše mektebe pretvorimo u savremene škole, pustili smo da ostanu kao kakve kremenjače u muzeju.  Namjesto da od na­ših medresa neke uredimo kao sirotišta za našu sirotinju, a neke uredimo za nižu i višu nastavu srednjoškolskog pravca, pustili smo da propadaju i da idu u zaborav.  Nijesmo to ura­dili i uredili, jer nijesmo htjeli da se priviknemo na stalno doprinošenje za vjeru i vjersku zajednicu.  Lakše nam je bilo go­voriti:  što će nama ta „švapska besposlica i to vlaško pismo. Nastojeći da ove krupne i opasne greške uvalimo u glave ne­ukih muslimana, zanemarili smo vjerske propise u tom pogledu. Nijesmo se htjeli poslužiti ni dobrim primjerima naših sugra­đana. Očekivali smo da nam te naše potrebe neko drugi uredi i podmiri ne dirajući u našu kesu.  Govorili smo i govorimo: „Dosta je što smo u lijepom dini-islamu, Bog će nas čuvati,” a zaboravljamo Božju zapovijed:  „Čuvajte sebe i svoje od vatre neznanja i od vatre zabluda,..” Vjersko načelo:  „Ne dobiva čo­vjek ništa nego ono što zasluži,” kao da nijesmo nikad čuli. Posljedice ovoga nemara već su nas počele vrijeđati.

„Doista za vas ima najljepši uzor svih vrlina: Muhammed resulullah,” veli Allah. Muhammed pejgamber ni u najtežim pri­likama nije gubio nade, a i volje za vršenjem svoje pejgamberske dužnosti. Govorio je da musliman ne smije gubiti nade i da ne smije klonuti duhom. U najoskudnijem stanju znao je pomagati siromahe. Najveće neprijatelje Islama ublažavao je jasnim dokazima i blagim riječima. Bio je stalan u širenju na­uke i govorio je:  Najbolja su ona djela, koja se teško izvršuju. Prvi muslimani, koji su imali tu veliku sreću da gledaju u lice Božjeg poslanika, Muhamed pejgambera, da Ga čuju kako uči i tumači Božje riječi, bili su okićeni svim dobrim svojstvima. Međusobna ljubav je vladala kod njih i nije se moglo desiti da jedan gladuje, a drugi uživa. Načelo „Muslimani su samo braća,” potpuno se ispunjavalo. Islamska zajednica je u svemu i u svakom pravcu napredovala. Zašto? Jer nijesu bili muslimani koji smatraju da su ispunili svoju islamsku dužnost samo na­mazom i postom, već pri potrebi, žrtvovali su svoje imetke i svoju krv za opstanak Islama i muslimana. Mi danas kad isporedimo dobra djela prvih muslimana i njihovu požrtvovnost za Islam, s našim nemarom u tom pogledu, moramo priznati da ne vršimo svoju vjersku dužnost kako treba. Šta više mi nećemo da vidimo ono što se dešava oko nas. Katolici, pravo­slavni i jevreji vode — i to kako dobro — računa o odgoju svoje mladeži, o zaštiti svoje sirotinje, a mi muslimani kao da spavamo u poluostrvu Arabije, kao da nijesmo u ovom kutu Evrope, stojimo zaleđeni.  Dobro se sjećam, prije nekoliko go­dina dođe mi jedan s jednim glomaznim defterom. Kupi dobrovolj­ne priloge. Pitam, zašto? Na Kosovu, veli, ima nekoliko katolika, hoćemo da osnujemo tamo župni ured i da podignemo jednu cr­kvicu. Ja počeh misliti:  kad li ćemo mi, muslimani, početi graditi džamije i dizati škole za odgoj muslimana u Osijeku, Zagrebu, Subotici, Kraljevu, Čačku i drugim mjestima, gdje su naši mu­slimani u velikom broju otišli trbuhom za kruhom. Kad li ćemo mi početi voditi računa i o onim osamljenim muslimanima, koji su za službom morali otići u ona mjesta, gdje nema ni džamije ni imama ni muallima. To će biti istom onda, kada pokažemo iskrenu ljubav za očuvanje Božjeg  svijetla, sveopće vjere Islama. Tada ćemo dokazati da se ne može ugasiti sunce Islama u na­šoj sretnoj Jugoslaviji, i tada ćemo dokazati, da će nauk uzvi­šenog Kurana i kod na uživativječnu zaštitu Svevišnjeg Allaha.

_________________________________________

Izvor: ”Narodna Uzdanica”, Kalendar za godinu 1934., God. II, Sarajevo 1933., str. 17-21.