Izložba “Majkina pisma – tekst na tekstilu” Šemse Gavrankapetanović
Danas je u Gazi Husrev-begovu hanikahu otvorena izložba Majkina pisma – tekst na tekstilu akademske slikarke Šemse Gavrankapetanović. Izložbu je organizirala Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“, a inspirirana je poviješću i kulturnim naslijeđem Bosne i Hercegovine, osobito bosančicom, kao pismom koje se stoljećima njegovalo naročito u okvirima starih plemenitaških bošnjačkih porodica, uključujući i porodicu iz koje potječe Šemsa Gavrankapetanović. Radovi koji se predstavljeni na izložbi nastajali su u toku prethodnih 10 godina, u vremenu od 2009. do 2019. godine. Radi se o ciklusima Slike od papira, Crteži od žice, Pakovane poruke i Majkina pisma – bosančica. Upotrijebljeni materijali su papir, kanap, piljevina, žica i krpe, a tehnika su papir-maše (papier-maché) kolažiranje, monotipija na svili i platnu, kao i rukom vezeni dijelovi.
Šemsa Gavrankapetanović rođena je u Sarajevu 1945. godine. Akademiju likovnih umetnosti završila je u Beogradu 1968. godine, u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića. Postdiplomske studije završila je na istoj akademiji, u klasi profesora Stojana Ćelića. Radila je kao kustos zbirke umjetničkih djela saveznih organa u Saveznom izvršnom vijeću od 1972. do 1992. godine. Izlagala je na preko 50 samostalnih i više od 200 grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu.
Izložba je otvorena za posjete od 29. 9. do 9. 10. 2022. godine svaki dan u vremenu od 10 do 20 sati, nakon čega je planirano gostovanje izložbe i u drugim podružnicama Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ u Bosni i Hercegovini i inostranstvu.
Uz online katalog izložbe, u nastavku donosimo uvodnu bilješku kustosice izložbe prof. dr. Aide Abadžić Hodžić, redovne profesorice na Katedri za historiju umjetnosti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i članice Upravnog odbora Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“.
Prof. dr. Aida Abadžić Hodžić
Majkina pisma – tekst na tekstilu Šemse Gavrankapetanović
„Kako sam čula i razumila, a i u svom srcu potpuno uvjerena, da visoko naše ministarstvo nije voljno da se unište prve plemićke porodice iz Bosne i Hercegovine, već ide i za tim da ih potpomogne, pa neće valjda moja djeca biti najnesretnija da ne imadnu nikakovoga smilovanija kod visokoga ministarstva, bar ono što je njihovo da im dodijeli, ako na nikoji drugi način, barem putem milosti smilovanja za koje će mu čovječno djelo svemogući Bog naplatiti, jer će time dvanes siročadi, dvanes moje djece utješiti, i od gotove propasti izbaviti…“
Ovako je davne 1902. godine Zajedničkom carskom i kraljevskom ministarstvu finansija u Beču pisala Begzada-hanuma Gavrankapetanović, rođena Bašagić, supruga i udovica posljednjeg počiteljskog kapetana Ibrahim-bega Kapetanovića, žaleći se i tražeći odštetu za oduzetu imovinu u okolini Počitelja. Pisala je Begzada-hanuma pismom koje se nazivalo begovicom, što je jedan od naziva za posebnu bosansku ćirilicu – bosančicu, a koje se njegovalo u zatvorenom porodičnom krugu i koje se, stoga, često nazivalo i ženskim pismom. I to se pismo vratilo iz Beča jer je germanskom duhu bilo strano i nečitljivo, a Šemsa Gavrankapetanović pronašla ga je u porodičnoj sehari nakon stotinu godina. To je pismo rastvorilo priču o Begzadi-hanumi, jednoj ženi snažnog duha, odlučnoj, ponosnoj i borbenoj. Tanak, požutjeli list pisma još jasno nosi poštansku marku, žig, datum i urudžbeni broj i otkriva brz, jasan, odlučan i blago zakošen rukopis. Taj rukopis, tako uvećan i približen našem pogledu, sasvim iznenadno progovara i ljepotom grafizma i likovnošću slovnih oblika. Lahkoća i elegantnost Begzadinog poteza otkriva ruku sviklu na rad u profinjenom vezu i tkanju, ruku koja je nekoć strpljivo i predano pripremala svoje ruho, srmali jorgane, posteljinu, vezene peškire, mahrame… Ručni rad bio je prostor slobode, kreativnosti, posvećenosti, medij arhetipske potvrde zrelosti za život, način kojim su žene međusobno komunicirale. Ručnim se radom, kako podsjeća Svetlana Slapšak, moglo „pokriti sve što smeta, sve što podsjeća na grubost svijeta, sve što je realno, tehničko, prozaično.“
To ponosno pismo svoje duhovne prijateljice s počiteljskog kamena prenijela je Šemsa na veliko bijelo platno, prekriveno nasumično „razbacanim“ tragovima plavih slova, dijelova slova, slobodnih poteza. Platno je ovješeno na štrik, poput veša koji se nekad sušio u suncem obasjanim baščama i životom ispunjenim sokacima Počitelja.
I pismo i tkanje, i tekst i tekstil, izrastaju, tako, u odu vrijednim rukama bosanske žene. I pismo i tkanje podrazumijevaju posvećenost, tišinu i ruku koja budno prati misao.
U svoje slike utkala je Šemsa i najintimniji i najnježniji dio svoje porodične historije. Prenijela je na platna i kratka pisma koja je stara majka Begzada pisala svojim sinovima. Sačuvane komadiće, istrgnute fragmente odštampala je Šemsa na platna i potom ih, uz pomoć veza, prenijela na svoje slike. I svako to pismo upućeno svojoj djeci stara majka Begzada u pravilu je završavala toplim riječima: „Miloj djeci oči ljubim, dovu činim.“
Sva je ljubav, pažnja i toplina unjedrena u majčinim rukama. I Šemsa Gavrankapetanović brižno i strpljivo u svom slikarskom postupku ponavlja svojim rukama taj čin skupljanja, sabiranja, šivanja, slaganja, čuvanja od zaborava onoga što je prošlo, kao u postupku iscjeljenja. Slikarskim postupkom ona ponavlja postupke veza i tkanja žena iz svoje familije: kolažira fragmente pisama, novinskih isječaka, stranica iz starih knjiga, mahrama (Huseinovo pismo,1998., Ostavljeni tragovi,1998., Jučerašnje novine, 1999.). Pisma bosančicom nježno prenosi na ručno rađeni papir i ističe primarnu, likovnu ljepotu tog starog pisma, slikovitost i razigranost slova.
Rijetkim senzibilitetom umjetnica iz svakog od odabranih materijala (papir, žica, tkanina, konopac…) izvlači njegove ekspresivne, taktilne i kolorističke vrijednosti, naglašava njegov život prije „ulaska u sliku“, ističe ono što materijal pamti i što on emotivno konotira. I u tome progovara njen primarni, slikarski poriv koji je uvijek bio blizak slikarstvu bogato artikulirane fakture i senzibilitetu enformela, istraživački i analitički, kako su to otkrivale već rane kompozicije Bijele krpe i Košulja iz sedamdesetih i osamdesetih godina 20. st., tako izdvojene u tadašnjem slikarstvu. U tom susretu s materijalom nataložena su sjećanja na hercegovački pejzaž, na njegovu oporost i raskoš.
Svaki prostor ovim pisanim slikama i oslikanim pismima daje drugačiju notu – počiteljsko sunce rastvorilo je njihovu bjelinu na velikim ovješenim platnima, u beogradskoj Kući legata visile su snažno i ponosno. Gazi Husrev-begov hanikah prostor je sklada, mudrosti i mjere. Prostor u kojem ove pismoslike mogu otkriti svoju liričnost, ali i svoju snagu, a dove stare majke naći svoj mir.
Semsa-Gavrankapetanovic-Majkina-pismaGlavni sponzor i pokrovitelj održavanja manifestacije je kompanija BH Telecom.