Nurija A. Pašić – Namaz promatran sa stanovišta suvremene filozofije
Priredio: mr. Alen Zečević
Nurija A. Pašić
NAMAZ PROMATRAN SA STANOVIŠTA SUVREMENE FILOZOFIJE
Sklop događaja političke i ekonomske prirode, zatim ideje i filozofski pravci koji su nastali u prošlom stoljeću, izazvali su krizu u vjerovanju, a kritičkom i subjektivističkom pogledu na svijet dali su jak poticaj. Uzmak religijskih autoriteta, koji se oslanjaju na samo vjerovanje, pred probuđenom sasmosvijesti ličnog saznanja tako je jak u zadnje vrijeme da se sa mnogo sigurnosti može predviđati slom onih religija koje zasnivaju svoju moć na samom vjerovanju, bez sudjelovanja kritičkog razuma.
Ovaj opći zahtjev današnjeg čovjeka da i sam sudjeluje u svom spasenju i duhovnom razvoju, iako nam danas pokazuje svoju negativnu stranu, ne možemo smatrati nezdravom pojavom novije istorije ili čak zabludom ljudskog duha. Da bi mogli stvoriti tačan sud o nekoj pojavi treba imati u vidu i njene pozitivne strane kao i posljedice koje bi ona mogla izazvati. Budućnost će pokazati da je neopravdan strah pred pojavom opadanja vjerovanja i da će baš ovo revolucionarno i individualističko, u današnjoj svojoj formi rušilačko, raspoloženje probuđenog čovjeka biti od blagoslovenog upliva na razvoj ljudskog duha. Da bi nam postala bližom ova tvrdnja, podsjetićemo na činjenicu da se svako izvorno religijsko naučavanje obraćalo uvijek aktivnoj strani našeg duha, tj. želji za spoznajom i volji. Na našu spoznajnu stranu, odnosno razum, može se uticati razlogom i dokazom, a na volju elementima koji djeluju na osjećajni život. Razni oblici religije koji su se javljali u istoriji djelovali su, već prema potrebi i prilikama, jednom više na spoznaju a manje na osjećajnu stranu čovjeka, odnosno volju, a drugi put se više obraćala duši nego razumu, ali ni u jednom obliku izvorna religija se nije obratila samo razumu ili samo volji. Međutim, današnji oblici religije, sa jednom jedinom iznimkom, pokazuju nam baš obratno; naime, kao da se religija obraća samo našoj osjećajnoj strani, odnosno volji, a razum ostavlja po strani, nezadovoljnog, ili ga čak omalovažava. Jedinu iznimku čini islam. Stoga imaju pravo oni koji danas prave razliku između pojma religije, vjere i islama. Jer židovska religija u svom današnjem obliku sliči ugovoru između Jehove i “izabranog naroda” o uzajamnoj pomoći, a vjera u obliku današnjeg kršćanstva u svojim dogmama osporava razumu svako pravo na život. Prema tome, vjera i religija u današnjim svojim oblicima kao kršćanstvo i židovstvo bez sumnje će nestati, ali islam će ostati; no, svakako samo u svom izvornom obliku, jer on zadovoljava zahtjevu naše spoznajne strane, odnosno razumu, a podjednako ima u vidu i ulogu naše čuvstvene strane, odnosno volje, u duhovnom razvoju. Islam, dakle, može zadovoljavati potrebama vremena, bez obzira na to jesu li one okarakterisane jednom ili drugom stranom naše aktivne ličnosti. On je suvremen, ako se suvremeno tumači. Pri njegovom tumačenju treba imati u vidu stanje nauke, ideje i filozofske pravce koji vladaju; ukratko, treba uzeti u obzir strukturu ljudskog duha.
Nije teško pogoditi put kojim treba da pođemo u tumačenju islama. Iako je danas možda i pretjerano isticanje razuma kao jedine podloge zdravom razvoju ljudskog društva, pa iako su danas mnogi i usprskos naglašavanja individualnog kritičkog razuma u istinu samo žrtve tuđih zabluda, ukratko, iako je danas, tako rekući, moderno da se mnogi pozivaju na zdrav razum iako ga usitinu nemaju, ipak, pored svega toga, moramo biti na čistu s tim da je želja za spoznajom i aktivnim sudjelovanjem u stvarima koje se tiču vlastitog duhovnog razvoja danas življa nego ikada. Po svim znacima izgleda da će se toj želji ovoga puta i udovoljiti. Nije samo slučaj što se u novijoj filozofiji ističu novi tipovi čovjeka, kao na primjer tip čovjeka akcije i organizacije (O. S. Marden, Amerika), zatim čovjek volje i uspjeha (J. Payot i drugi) i konačno tip nadčovjeka (Nietzsche). Predstavnici prvih dvaju tipova čovjeka u filozofiji odriču apsolutnu slobodnu volju kao i fatalizam i zastupaju mišljenje uvjetne slobodne volje, tj. da je moguće utjecati na svoju budućnost obzirom na dane preduvjete, postepeno jačajući volju i izgrađujući karakter. Ljudi se rađaju nesavršeni, ali sa svim uslovima da mogu svojevoljno, strpljivim radom, uklanjati svoje nedostatke i umetati u svoj karakter nove, ljepše, elemente. Islam je veoma blizu ovom filozofskom pravcu, pa će svakako biti zanimljivo ako pokušamo rastumačiti neke islamske dužnosti (farzove) sa gledišta ovog filozofskog pravca. Učinićemo tu u prvom redu s namazom (molitvom) i to radi važnih razloga. Nijedna Božja zapovijed nije u Kur’anu na više mjesta i sa više važnosti naglašavana kao namaz, ali nijedna se druga Božja zapovijed ne susreće sa toliko nerazumijevanja i krivog, direktno protuislamskog, shvatanja.
Žalosna je, ali istinita, činjenica da je za mnoge od nas namaz samo farz, Božja zapovijed, bez obzira čemu ona služi, a ima ih među nama i takvih koji u namazu gledaju po zdravlje korisnu gimnastiku, a čak i onih koji tvrde da im namaz nije potreban jer su oni dovoljno duhovno jaki da mogu shvatiti vjeru. Oni kažu: “Mi vjerujemo u Boga i to nam je dosta.” Namaz je po njihovom mišljenju sistem kojim se discipliniše prosti svijet, a inteligentan čovjek ne treba da klanja. Od ove tri zablude, najopasnije je svakako ova treća, jer baš onaj koji misli da intelektualno razvijenom čovjeku nije potreban namaz, treba da sa najviše pobožnosti i skromnosti obavlja namaz, jer duhovno stanje koje je obilježeno ovakvim krivim mišljenjem o namazu i njegovoj svrsi uzrok je teškim duševnim procesima, koji konačno onemogućavaju duhovni razvoj individue. Iz daljih izlaganja vidjećemo da pravi namaz dolazi kao spasilac baš u ovom stanju duhovnog života.
Radi ispravnog shvatanja naših sljedećih izlaganja moramo upozoriti na tumačenje svrhe namaza koje nam daje Kur’an. Po Kur’anu, Bog nam je naredio da klanjamo ne što time samo odajemo dužno priznanje i hvalu svome Stvoritelju, jer Njemu to nije potrebno, nego radi toga što nam namaz oplemenjuje dušu i čuva nas od ružnih djela. Prema tome, namaz, kojim izričemo hvalu Bogu i iskreno predanje pod moćnu zaštitu svoga Uzgajatelja i Gospodara, namijenjen je samo nama i služi našem duhovnom razvoju. Treba napomenuti da pod ovim razumijemo onaj namaz koga obavljamo svojevoljno i svjesno, sa potpunim poznavanjem njegova sadržaja. Namaz koji se vrši iz običaja, indiferentno, mehanički i bez razumijevanja njegova sadržaja odnosno teksta, ne dolazi u obzir kod naših razmatranja. Takav namaz osuđuje i Kur’an, a po svojim je posljedicama čista suprotnost namazu kojeg bi mogli nazvati živim namazom, za razliku od onog indiferentnog i mehaničkog, mrtvog namaza.
Prvo što karakteriše namaz kao Božju zapovijed jeste to što ga mora svaki musliman i muslimanka obavljati osobno, pa i u onim prilikama kad se mogu ostale vjerske dužnosti bez daljega zanemariti. Namaz je farz jednako mušku, žensku, staru, mladu, zdravu, u svakoj prilici i bez iznimke, i bolesnu, bez obzira na prirodu i stanje bolesti. Kroz sav život, u svim situacijama, sve do zadnjeg časa, namaz nam je farz. Drugo što odlikuje namaz je to što ga moramo izvršavati česšće nego ostale vjerske dužnosti, i to na određeni način i u određeno vrijeme. Ove dvije karakteristike namaza interesuju svakog od nas u prvom redu, pa ćemo pokušati da rastumačimo njihovo značenje i obrazložimo njihovu važnost.
Duša u svom izvornom stanju, tj. onakva kakvu je donosimo na svijet, bez određenog oblika ili, tačnije, bez sadržaja. Upoznavanjem stvari i odnosa u materijalnom i duhovnom svijetu dajemo svojoj duši izvjesni sadržaj, pozitivan ili negativan, prema tome u kakvim smo prilikama sticali spoznanja o stvarima izvan nas i u nama samim. Prema tome je naša duša samo odraz prilika u kojim smo se razvijali, pa je naš duhovni razvoj ovisan o samim slučajnostima. No, naš je duh po svojoj naravi aktivan i beskonačan i ne može se zadovoljiti samo pasivnom ulogom duše. Naš duh revidira naslijeđeni i stečeni sadržaj duše i daje mu oblik po izvjesnom sistemu, tako da nam se materijalni i duhovni svijet može pokazati u pravoj slici, naime u organičkoj cjelini sa određenom svrhom. Tu reviziju naslijeđenog ili stečenog sadržaja naše duše izvodi naš duh na temelju vjerskih principa, a formira ga po sistemu koga sačinjavaju aktivne vjerske dužnosti. I baš u ovoj točki pokazuje religija svoju premoć nad filozofijom. Dakle, organizaciju duše i formiranje njenog sadržaja, da bi mogli akceptirati svijet kao kosmos, red i ljepotu, a ne kao haos i nemilosrdnu borbu, moramo izvršavati osobno i svjesno po sistemu koga nam daje religija i u tome nema iznimke. Svako se mora sam brinuti za spas svoje duše.
U nerazvijenoj i neorganizovanoj duši odražava se svijet bez reda i razloga, bez veze, rasparčan i sa neizgladivim oprekama. To je očito stoga što nam svijet izgleda onako kakvu mu sliku daje naša duša. Da bi mogli gledati svijet i događaje u logičnom slijedu, treba da svojoj duši damo smisao za red, u prvom redu za vremenski red događaja, odnosno smisao o tačnom i logičnom odvijanju događaja u izvjesnom vremenu. Dakle, religijski sistem i u tom pravcu mora zadovoljavati. Mi klanjamo određene namaze uvijek istim slijedom i u određeno vrijeme. Time se privikavamo da dajemo događajima i stvarima određeno mjesto u vremenu, a slijed namaza, koji se uvijek u isto vrijeme ponavljaju, budi u našoj duši smisao kontinuiteta vremena i događaja, ili približno rečeno, naizmjeničan slijed namaza discipliniše našu dušu i osposobljava je da može gledati izvjestan red u događajima koji se oko nas dešavaju. Stvari nam postaju jasnije i naš se duh oslobađa neizvjesnosti i neodlučnosti, i može da se orijentiše prema svom cilju. I kad našem duhu uspije da kroz prizmu duše vidi u svim stvarima logičan red i zajedničku svrhu, onda se riješava spona materijalnog svijeta i sposoban je za suradnju u duhovnoj evoluciji. To je, s našeg gledišta, obrazloženje zašto se polaže tolika važnost na lično i svakodnevno vršenje namazā, koji idu određenim redom.
Promotrimo vanjsku formu namaza i njezinu vezu sa nutarnjim idejnim sadržajem, a tako isto i smisao njegovih idejnih elemenata. Već smo prije spomenuli jedno krivo mišljenje o namazu, naime da vanjska forma namaza predstavlja po zdravlje korisnu gimnastiku, a bez dubljeg, ideološkog smisla. Po našem mišljenju, gimnastički sistem kojem fali ideološka podloga, odnosno kod koga svaki gimnastički akt ne prati nužna i jasna svijest odnosne svrha, može, doduše, umjetno razviti i formirati tijelo, ali ne može nikada biti sigurna podloga njegovom zdravlju. Kad bi, naprimjer, bilo moguće da lav samo radi športa i gimnastike uhađa svoj plijen, trči za njim i preskače visoke zapreke da bi pograbio žrtvu, ne bi se sigurno kod njega razvila ona srčanost, lukavost i snaga. Mogli bi, dakle, reći ovako: gimnastika tijela u koju nijesmo unijeli svu svoju pažnju, orijentišući se prema konačnom cilju, ostaje bez stvarnog efekta po naše tijelo, a pogotovo po naš duh. Prema tome, namaz kao tjelesna gimnastika nema smisla, pa treba potražiti njegov pravi smisao.
Iz Kur’anskih ajeta koji govore o namazu vidi se sljedeće: iako je određeno držanje tijela i pokreti u namazu, tj. stajanje (kijam), učenje Kur’ana (kiraet), sagibanje (rukuu), padanje ničice (sudžud) i sjedenje (kadei ehire) Božja zapovijed (farz), ipak oni nisu suština i svrha namaza, a to se vidi i iz toga što bolesnik i putnik mogu te tjelesne pokrete obavljati na način koga dopuštaju prilike, a teški bolesnik može ih vršiti u mislima (išaretom). Prema tome, blizu smo mišljenja da tjelesni pokreti u namazu imaju sporednu, sekundarnu važnost te da služe glavnom cilju namaza.
Prema rezultatima suvremene nauke o duši ne bi mogli ni uz najveću pažnju povući granicu koja bi izrazito dijelila dušu od tijela. Mi nećemo ni pokušati da povučemo granicu između duše i tijela, nego ćemo prihvatiti istini mnogo bliže mišljenje današnje psihologije, na kome se osniva i suvremena nauka o odgoju, naime mišljenje da su duša i tijelo u vrlo tijesnoj uzajamnoj vezi, bez oštro izraženih prelaza.
Mi znamo, naprimjer, da strah, koji je bez sumnje duševna pojava, utječe znatno na neke funkcije tijela, poremeti rad srca, prouzrokuje blijedilo, sušenje usta i drhtanje tijela. Žalost usporava cirkulaciju krvi i slabi tjelesne funkcije, dok radost utječe obratno. S druge strane opet znamo da umjetno izveden plač može da izazove u našoj duši bezrazložnu tugu i umjetne suze postaju izražaj istinite tuge. Ova se pojava može vrlo lijepo promatrati kod djece i žena.
Svi znamo kako je smiješno tjelesno držanje ohola i uobražena čovjeka. Ali pokušajmo oponašati njegovo držanje, pa će se i u našoj duši pojaviti isti osjećaj nadutosti i oholosti. Stoga je tjelesno držanje u svakoj prilici vrlo važna stvar i treba to naročito držati na umu pri prosuđivanju izvjesnih psiholoških pojava. Ovaj odnos duše i tijela opravdava potrebu određenog držanja i tjelesnih pokreta na namazu, a razjašnjava i način kako oni služe pravom sadržaju namaza. Ideološki i psihološki sadržaj namaza okarakterisan je sljedećim elementima: 1.) svjesnim priznanjem ljudske nemoći i nesavršenosti s obzirom na Božju moć i savršenstvo; 2.) iskrenim predanjem Svemogućem sa željom da Bog, Stvoritelj i Uzgajatelj svega, upravlja razvojem ljudskog duha. Logične posljedice ovih dvaju psiholoških elemenata jesu ona prava svrha kojoj služi namaz. Zaista je svijest o vlastitoj nesavršenosti i želja sa usavršavanjem najbolja podloga i najsigurnija garancija našeg duhovnog razvoja. Stara je istina da priroda otkriva svoje tajne samo krotkim i bezazlenim. Krotak i bezazlen ne može biti duhovno skučen čovjek, jer takav je prije sitničar i zajedljiv. Odlika je jakog duha da gleda stvari pažljivo i gotovom djetinjom radoznalošću. Po iskrenosti i, moglo bi se reći, prijateljstvu s kojim susreće sve stvari oko sebe, duhovno jak čovjek sličan je djetetu, a po pronicavosti kojom probija koprenu tajni prirode, sličan je munji koja razdire tamne oblake. Krotkost i blagost, odlike snažnog i aktivnog duha, imaju veliko značenje za spoznavanje stvari i njihovog međusobnog odnošaja. Mi, naime, kao da osjećamo neki nagon da dajemo stvarima određenu vrijednost. No, ta vrijednost nije nipošto stalna, nego ovisi o našem duhovnom razvoju. Kako se, naime, razvijamo, stvari u nama i oko nas dobivaju ili gube na vrijednosti. Ali priroda prema kojoj nas je Bog stvorio ne poznaje pojmove vrijedan i bez vrijednosti, jer sve su stvari u prirodi po svojoj ulozi jednako važne, a nama su korisne ili štetne samo radi toga što ih znamo ili ne znamo orijentisati prema njihovoj svrsi. Naš je sud o svijetu i stvarima relativan, ili moglo bi se reći proizvoljan, a uglavnom je uvjetovan stepenom duhovnog razvoja. Uzme li se još u obzir da naš nagon ili navika da stvarima dajemo određenu vrijednost nije ništa drugo nego manifestacija naše skrivene želje da se oslobodimo spona materijalnog svijeta i uzročne veze događaja, a i da zavladamo stvarima, odnosno izraz naše želje za snagom i moći (Wille nach der Macht, Nietzsche), može se doći do sljedećeg zaključka: Svijest o vlastitoj vrijednosti i moći dovodi nas u opasnost da stvari vidimo u iskrivljenoj slici, pa da ne mognemo prodrijeti do njihove prave svrhe. Tako postajemo igračka vanjskog svijeta, a duhovni razvoj prestaje. Dokaz za ovo daje nam povijest oholih faraona i rimskih careva.
Moglo bi se reći da onim časom kad se u nama počne rađati uobraženje o našoj ličnoj vrijednosti i iluzija o inferiornosti, podređenosti svijeta i stvari oko nas, pred nama se počnu zatvarati vrata duhovnog svijeta. Dakle, svijest o ličnoj vrijednosti i moći vodi nas sebičnosti ili, filozofski rečeno, egocentrizmu, a to u našem slučaju znači duhovnu smrt i ropstvo materiji. Evo, to je razlog zašto su ljudi jakog i aktivnog duha skromni i ponizni i zašto ne podcjenjuju stvari i svijet oko sebe. Oni gledaju na prirodu i ostale Božje tvorevine s pažnjom i poštovanjem. Pa zapaze mnoge “male”, “sitne” stvari, koje obično vode do velikih spoznaja, dok čovjek koji vjeruje u svoju vrijednost i superiornost neće i ne može da opazi te “bezvrijedne” stvari, pa stoga stoji pred njim priroda kao zatvorena knjiga. On u njoj ne vidi života, a niti svrhe, pa je jasno zašto vjeruje da je svrha svega njegovo ja.
S ove tačke promatranja bilo bi interesantno promotriti i magiju (sihir) kao ideju koja prati čovjeka sve od njegovog postanka kao neprijateljica religije, a temelji se na ljudskoj slabosti da lahko izgubimo iz vida pravu svrhu svijeta i svoju ulogu u njemu i da pored sve svoje nesavršenosti i slabosti posegnemo protiv prirode za gospodstvom nad svijetom i stvarima. No, za ovo interesantno pitanje potrebna bi bila cijela studija, a to prelazi opseg našeg zadatka. Ovdje ćemo samo spomenuti da magija praktički znači negaciju Božje svemoći, pa je po islamu najstrožije zabranjena.
Na temelju dosadašnjih izlaganja mogu nam biti jasne gore spomenute logične posljedice osnovnih psiholoških elemenata koji prožimaju čitav namaz. Svijest ili uobraženje o vlastitoj vrijednosti i snazi koči, dakle, duhovni razvoj ili mu daje takav smjer da se nikad ne mognemo osloboditi ropstva materiji i uzročnoj vezi u svijetu. Mi, prema tome, postizavamo suprotno od onoga što želimo, odnosno mi negiramo svoj vlastiti poziv i svrhu u svijetu. Prema Kur’anu je prokleti šejtan podcijenio važnost čovjeka i zanijekao njegovu svrhu, pa je stoga oholost, koja se rađa iz svijesti i uobraženja o vlastitoj vrijednosti, glavna odlika prokletog šejtana, vječnog neprijatelja ljudskog roda. No, namaz sprečava da se u nama javi i učvrsti oholost, brani nas od teških zabluda i približava Svemogućem Bogu, našem konačnom cilju.
Moglo bi se pomisliti da je dovoljno prosto priznanje Božje svemoći i našeg nesavršenstva, pa da ne pođemo stranputicom na koju nas navodi prokleti šejtan. Takvo priznanje učinjeno jedanput bilo bi, istina, dovoljno kad bi ta naša misao mogla neprestano vladati našom dušom, ali to nije tako. Misao nikada ne može zavladati našom dušom dok se ne veže s našom voljom, odnosno dok se ne prožme snagom osjećaja. Sa stanovišta današnje filozofije, misao ima sporednu vrijednost u razvoju naše duše; naime, ona može djelovati aktivno na našu dušu samo onda kad pozajmi snagu od naših osjećaja. Misao poprima snagu osjećaja samo postepeno; ona, naime, čestim i postepenim ponavljanjem prelazi u naviku, a kao navika postaje dio naše volje. Volja kao najviši i aktivni izraz osjećajnog života, obzirom na svoj razvoj, nije ništa drugo nego sistem navika. Prema tome, misao može djelovati trajno na našu dušu ako je postala dio naše volje, to jest ako je prešla u naviku. Ali, ako hoćemo da nam neka misao ili stvar pređu u naviku, treba da je vrlo često, po mogućnosti u stalnim razmacima vremena, ponavljamo. Prema tome, stalnim ponavljanjem namaza u određenom vremenu prelazi u naviku ono duševno stanje i osjećanje koje imamo dok smo na na namazu. Drugim riječima, jednomjernim ponavljanjem namaza osjećaj veze s Bogom, koji imamo na namazu, postaje stalan, naša se duša ispuni ljubavlju prema Bogu i njegovim stvorenjima, naš duh se oslobađa neizvjesnosti i mi najkraćim putem idemo ka savršenstvu.
Moć navike je velika, mnogo veća nego što obično mislimo. Navikom može da se ukorijeni u našoj duši misao ili ideja koju mi ne želimo prihvatiti, šta više i onda kad smo odlučno protiv nje, jer smo uvjereni u njenu neispravnost. Da je moć privikavanja velika pokazaće sljedeći slučaj. Kad sam jednom poslije obavljenog namaza razgovarao o postu s jednim poznanikom, on je, u govoru spomenuvši riječ Bog, nehotice pogledao prema nebu, tako da sam dobio dojam da on vjeruje da je Bog na nebu. Ali, jasno je da on u to nije mogao vjerovati; već i obzirom na zvanje i uzgoj to je bilo posve isključeno. On, naime, već dugo godina obnaša jedno vjersko zvanje, a svršio je jedno naše poznato učilište, vjerskog smjera. Interesantno je da on nije ni opazio taj svoj gest, i kad sam ga na to upozorio, on se i sam iznenadio kako mu se mogla “omaknuti” tako krupna pogreška. Ispričao se lošim uplivom kršćanske sredine u kojoj živi. A to je istina. Navikao se da gleda kako kršćani daju Bogu mjesto na nebu, pa se ta zabluda neopazice počela uvlačiti u njegovu dušu i, protiv njegovog uvjerenja, počela postajati dijelom njegove volje, odnosno njegovog duha.
Ovaj slučaj pokazuje kako naše uvjerenje intelektualne naravi, polagano i neprimjetno, uzmiče pred premoći navike i kako navika, neosjetno ali sigurno, izmjenjuje našu dušu.
Kad se već nalazi pod tako moćnim uplivom nemuslimanske sredine, preporučio sam ovom svom prijatelju da na namazu što češće uči suru Ihlas (Kul huval-lahu…) jer je u ovoj suri dan najbolji pojam o Bogu, a njeno često učenje (sa razumijevanjem) očuvat će nas da i protiv svog dubokog uvjerenja ne postanemo žrtvom zabluda nemuslimanske okoline.
No, osim, gore izložene, glavne zadaće namaza da, naime, stalnim ponavljanjem, po psihološkom zakonu navike, usadi u našu dušu budnost, skromnost i bogobojaznost, odnosno da u našem duhu učvrsti spoznaju naše nesavršenosti, čime nas dovodi u ispravan stav prema Bogu, prirodi i Božjim tvorevinama, postoje i druge važne zadaće kojima namaz potpuno odgovara. Uzmimo riječi koje ponavljamo na kadei ehire (sjedenju). One po svom psihološkom djelovanju imaju veliki uticaj na razvoj i pravilan odgoj socijalnog osjećaja. U prvom dijelu, Ettehijatu… itd., sadržana je predodžba idealne islamske zajednice (iba- dillahissalihin), a u dugom je dijelu (Allahume salli…) izražena iskrena želja svakog muslimana da se ta islamska zajednica razvija i napreduje pod Svemoćnom zaštitom i milošću Božjom. Prema tome, Ettehijatu i salavati razvijaju u nama svijest o pravoj islamskoj zajednici i stvaraju u nama želju i raspoloženje da branimo njezine interese te da se žrtvujemo za nju.
Istaknućemo još da sve ono što obično na svakom namazu učimo nije neophodno nužno, pa se, naprimjer, neke dove i ajeti (sure), osim Fatihe, mogu po volji mijenjati. Time nam je pružena mogućnost da, prema svojoj uviđavnosti, biramo i učimo na namazu ona ajeta iz Kur’ana koja nam najviše odgovaraju, odnosna koja sadrže u psihološkoj formi ono u čemu naš duh oskudijeva. Time se na najbolji način udovoljava danas toliko naglašenoj želji suvremenog čovjeka da lično aktivno sudjeluje u svojoj duhovnoj evoluciji.
Na temelju svega što smo rekli, možemo stvoriti sljedeći zaključak: Namaz je po svojoj vanjskoj formi i svom nutarnjem, ideološkom sadržaju najbolja i najsigurnija metoda da damo svojoj duši one elemente, a svom duhovnom razvoju onaj smjer, koji nam jamči da ćemo uistinu postići svoju svrhu na ovom svijetu.
____________________________________
Izvor: Pašić Nurija, ”Namaz promatran sa stanovišta suvremene filozofije”, Novi Behar, IV, br. 24, 1930/31, str. 345-252. (Godišnjak Bošnjačke zajednice kulture, XXIII-XXV, 2023-2025, Sarajevo, 2025).
Izvor: Fotografija (Ins.ba)
