Hasan Nametak – Mostarska ulema zadnjih sto godina

Priredio: mr. Alen Zečević

Hasan Nametak

MOSTARSKA ULEMA ZADNJIH STO GODINA

Stara poslovica u nas veli: Ne kaži se u Sarajevu bogat, ni u Mostaru učen, u Travniku turski ne govori, kroz Livno konja ne jaši i kroz Banju Luku ne pjevaj!

Tako ta izreka veli u čemu se koje mjesto isticalo, a da je za Mostar to nekada zaista važilo, pokušaću da prikažem rad alima grada Mostara u drugoj polovici XIX i na početku XX vijeka. Pred ovo doba bijaše se u Mostaru ulema prorijedila, ali je je ipak bilo, pa je čuvala to cijenjeno blago da se sasvim ne izgubi. Sudbina je htjela da Mostar ne izgubi svoj glas, pa dođe za muftiju u Mostar visoko obrazovani alim, počiteljski kadija, Mustafa efendija Sarajlić. Rođen je u Stocu. Kad je poodrastao, otišao je u Carigrad na nauke. Uz muftijsko zvanje predavao je i na medresi. U njegovo vrijeme bilo je šest medresa u Mostaru, a on izabere između sve talebe jednu halku (krug, razred) i počne s njom rad od nahva (sintakse). Radio je i vodio halku i neke doveo do idžazeta. U Mostaru je ostala za nj riječ: Oživio je i obnovio ulumi dinijju i arebiju. Imao je posjed u Gnojnicama kod Mostara, pa bi sa svojim softama išao tamo na teferič, jer ih je volio kao rođenu djecu. Bio je vrlo darežljiv. Često puta se desilo da je košulju sa sebe skinuo i dao je svome učeniku, pa kad bi mu žena dala čamašir da se preobuče, vidjela bi da na njemu nema košulje. Pred njim je bilo 60 učenika. Od njegovih učenika poznavao sam Hadži Husein ef. Manjgu, koji je bio dobar poznavalac perzijske knjige i jezika, Munla Bešir ef. Čolakovića, knjižničara Karađozbegove kutubhane, Munla Mustafa ef. Oručevića, koji je bio dobar vaiz i uvažena politička ličnost i za Turske i za austrijske okupacije. Bivao je u raznim medžlisima i deputacijama koje su išle u Carigrad i Beč. Od Sarajlića talebe poznavao sam još Hadži Hasan ef. Arpadžića, koji je pripadao derviškom tariku. Bio je mualim, ali je imao talebe i kao muderis.

Po smrti Sarajlića, 1263. po Hidžri (1847.) dolazi za muftiju u Mostaru Beg ef. (Mustafa) Mukić, također vrlo učen čovjek i veliki sofija. I on je predavao talebi. Otišao je da obavi dužnost hadža i umro je u Jembeul-bahru (Jambo) oko 1854.

Za njim dolazi kao muftija Mustafa ef. Karabeg, koji vrši dužnost od 1857. do 2. augusta 1878., do okupacije Bosne i Hercegovine, kada ga razjareni buntovnici ubiše, što ne htjede preuzeti vodstvo buntovnika koji su htjeli da se odupru ulasku austrijske vojske. Mustafa ef. Karabeg je svršio nauke u Carigradu i njegova sprema je bila nadaleko poznata, pa čak i u samom Carigradu. Bio je član prvog sabora u Carigradu. Njegov rad na političkom i vjersko-prosvjetnom polju bio je dosta plodan, a prikazao ga je u jednoj knjižici njegov učenik Hadži Abdullah ef. Ridanović, mostarski muftija od 1899. do 1917. Iz ovog rukopisnog rada iscrpio je dosta građe rahm. Omer A. Balić, u članku „Život i djelovanje muftije Karabega“, koji je izišao u 15. broju V godišta „Novoga Behara“ od 1. 11. 1932.

Uz muftijsko zvanje uzeo je jednu halku učenika koju je izveo do kraja. Između mnogih taliba kao najbolji bijahu H. Abdulah ef. Riđanović, Ahmed ef. Dizdar, H. Salih ef. Alajbegović, Fazli ef. i Hadži hafiz Muhamed ef. Kurt. Posljednja trojica odoše u Carigrad, gdje su i stroge (ruus) ispite položili i sva trojica muderisi bili: Fazli ef. Kurt u Travniku, a brat mw H. hfz. Muhamed ef. i Alajbegović u Mostaru. Kurt H. hfz. Muhamed ef. umro je 18. 1. 1940. u 90-oj godini života. Bio je kurrâ.

Dolazak Austro-Ugarske u Bosnu zatekao je još dva učena i na glasu alima Hadži Arif ef. Kajtaza i Hadži Fevzi ef. Milavića. Obojica su po svršenim naukama u Carigradu započeli svoj rad u Mostaru. Neko vrijeme do okupacije Milavić je bio muderis Gazi Husrevbegove medrese i vaiz u njegovoj džamiji u Sarajevu, a zatim je došao u Mostar i nastavio svoj rad na Ćejvanbegovoj medresi u Mostaru. Izveo je do idžazeta dosta uleme, od kojih sam poznavao Ahmed ef. Butuma, Derviš ef. Faladžića, Salih ef. Blagajca, i Munla Ibrahim ef. Riđanovića. Prva dva su bila po Švabinu dolasku mualimi u Derviš-pašinu mektebu, Blagajac je bio sasvim povučen, dok se Riđanović odao trgovini.

Svi su do skrajnosti bili sofije, kakav im i hodža bijaše. Hadži Fevzi ef. Milavić je umro u Meki kad je hadž izvršio. Bio je u velikom prijateljstvu s čuvenim Derviš-pašom Lopčalijom. Prigodom pokrštenja neke seoske djevojke odmah iza okupacije (negdje u 1879.) vodio je jednu deputaciju u Carigrad, da se tome zlu stane na put.

Hadži Arif ef. Kajtaz bio je savremenik i šerik (školski drug) u Carigradu prvog Reis-ul-uleme Mustafe Hilmi ef. Omerovića. Po završenim studijama došao je u Mostar i uzeo preda se jedan sunuf iz svih mostarskih medresa i izveo do idžazeta. Bio je vrlo bogat čovjek, pa nije ni za čim mario nego da odgoji jedan krug uleme. To mu je i uspjelo. Kad je došla okupaciona vlast u Mostar bio je osumnjičen da je imao veze s buntovnicima, te je bio oko 3 mjeseca u zatvoru, ali je onda amnestiran. Naime, Narodna vlada u Sarajevu imenovala ga je mutesarrifom na mjesto ubijenog Hulusi-paše. Umro je u Mostaru 23. XII 1897. Pred njim uzeše idžazet: Derviš ef Ljuta, koji je bio muderis a kasnije vjeroučitelj u mostarskoj gimnaziji, dobar poznavalac ulumi-dinije i historije islama, Hasanbeg Lakišić, Hadži hafiz Muhamed ef. Riđanović i Hamza ef. Puzić.

Hasan beg Lakišić nije radio kao muderis, ali je pomagao nauku i omugućavao da se uči. Ostavio je dosta imetka u prosvjetne svrhe. Napravio je tri mekteba u selima Podveležja, gdje su nastanjeni isključivo muslimani, a uvakufio je nekoliko objekata u Mostaru za izdržavanje tih mekteba. Također je ostavio 1000 napoleona u zlatu za uzdržavanje medrese. Od toga je novca sadašnje Vakufsko-mearifsko povjerstvo napravilo na najljepšem mjestu u Mostaru zgradu koja donosi godišnje preko 50.000 dinara prihoda, a koji se troši za izdržavanje Niže okružne medrese u Mostaru.

Hadži hafiz Muhamed ef. Riđanović je također bio priznat alim. Bio je upravitelj ibtidaije, pa ruždije, a predavao je i u medresi. Pred njim je uzelo hifz preko 20 hafiza. Kajtazovi su talibi još: Agan ef. Kojić, H. Agan ef. Dvizac (umro u Meki), Jusuf ef. Kajtaz, Smail ef. Balić, Mustafa ef. Hadžimahmutović i Hadži Mehmed ef. Hamzić. Većina njih bili su bogati ljudi i dobro stojeći posjednici, pa su se uglavnom i bavili gospodarstvom. Kojić je bio muderis u Konjicu, a Balić u Počitelju i Čapljini. Pred Hadži Arif ef. Kajtazom svršio je istočne i teološke nauke, pored naprijed spomenutih, priznati alim Ali Fehmi ef. Džabić, sin Šaćir efendije, koji iza smrti muftije Karabega postade muftijom, ali kratko vrijeme, jer ga zamijeni njegov sin Ali Fehmi ef., koji je vršio muftijsko zvanje do 1899. godine, kad ga upravna vlast riješi toga zvanja što se stavio na čelo pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju bosansko-hercegovačkih muslimana. Uz muftijsko zvanje predavao je u Roznamedžijinoj medresi u Mostaru i izveo je skoro do idžazeta nekoliko taliba. Bio je dobar poznavalac arapske knjige. Kad je otišao 1899. u Carigrad, okupatorska vlast mu zabrani povratak u domovinu i on ostade u Carigradu, gdje je bio profesor arapske književnosti u Darul Fununu, na dini-fakultetu.

Kad je Džabić dignut s muftijskog položaja dolazi za muftiju h. Abdulah ef. Riđanović, učenik Šehidi-muhterema muftije Karabega. Bio je vrlo učen, osobito u fikhu i feraizu. Bio je muderis u Koski Mehmed-pašinoj medresi sve do 1914. godine i mnogo je talebe odgojio, koje se još i danas nalazi. Napisao je životopis svoga hodže Karabega u kojem je opisao, uz ostali rad svoga hodže, i one mutne dane pred ulazak austrijske vojske u Mostar i pogibiju muftije, kadije, mutesarifa i drugih lica iz Idare medžlisa. Kad je umro Omer ef. Gluhić, ka- dija u Mostaru, rekao je onda stari Reis-ul-ulema Mustafa Hilmi ef. Omerovłć:

„Šta tražite drugog kod Riđanije. Ne treba vam bolja svjedodžba za njegovu sposobnost od menakiba koji je svome hodži napisao“. Kad su po izvojevanju Statuta za autonomnu vjersku upravu promijenjene sve muftije u Bosni, merhum Riđanović je ostavljen na položaju koji je dotad zauzimao. Umro je 17. aprila godine 1917., mubarek večeri Lejletur-regaiba, u 73. godini života.

U istom razdoblju živio je i radio na prosvjetnom polju veliki alim Hadži Salih ef. Alajbegović, završivši studije u Carigradu s Hafiz Sulejman ef. Šarcem, bivšim Reis-ul-ulemom za Bosnu i Hercegovinu. Najprije je bio postavljen za upravitelja rużdije turskog tipa u Mostaru, koja se I887 reformirala u osnovnu školu. Nakon svršenog jednog razreda, poče s redovitim predavanjima, kako je to bio običaj i u Carigradu i u drugim većim mjestima Istoka. Radio je i nagonio da se uči i proizveo je jednu halku učenika do idžazeta. I to jedan lijep broj vrlo vrijednih alima. Bio je metodičar i tumač, da mu nema premca. Pred mnogim sam mederisima bivao i slušao razna tumačenja, ali nisam čuo ničijeg slađeg od njegova. Jednom prilikom kad je pok. Krčmarik, šef islamskog vjerskog otsjeka u odjelu za bogoštovlje i nastavu u Zemaljskoj vladi u Sarajevu, inspicirao rad u medresama i mektebima, reče mi, na moj upit kako je zadovoljan s našim ovdašnjim radom: „Sve vam kažem, a Hadži Salih efendiju hvalim. Vallahi, efendum, veli, da sam ovdje, ne bih žalio da svaki dan po dva sahata na koljenima klečim i slušam njegova predavanja.“ Od talebe koja je pred njim završila nauke imaju još tri-četiri alima u životu, ali je šteta što svoje stečeno znanje ne siju da i drugi žanju plodove. Umro je u akšam Miradž mubarek noći 21. VI 1913.

Pored Ridžanovića i Alajbegovića  ističe  se  još  kao  dobar  alim  i  muderis Ahmed ef. Dizdar. I on je uzeo idžazet pred muftijom Karabegom, a bio je dugo muderis u Roznamedžijinoj medresi u Mostaru. Kasnije je bio član Ulema medžlisa sve do svoje smrti. Godine 1893/4. predavao je jednom razredu u Darul-mualiminu u Sarajevu iz arapskog Muhtesar i Meaniju.

Od starih alima još nam je na životu Hamza ef. Puzić. Rođen je oko 1850. u Pljevljima, gdje mu je otac bio muselim, a kao mladić došao je u Mostar, gdje je počeo učiti. Bio je muderis u Koski Mehmed-pašinoj medresi uz muftiju Riđanovića, pa i poslije njega, sve do godine 1925., kad su naše medrese prestale funkcionisati. Dobar je hattat i smišljen u pravljenju arzuhala i memoranduma, koje je pravio i slao Visokoj Porti i carevoj kancelariji, kad je trebala muslimanska zajednica da traži kakva medeta i zaštite. Bivao je u delegacijama koje su išle caru u Beč radi pokrštenja Fate Omanovića i jedan je od prvaka u borbi za vjersko prosvjetnu autonomiju. Bivao je u Hodžinskoj kuriji i kandidovan je za Reis-ul-ulemu, u onom zasjedanju kurije kad je rahm. H. Džemaludin ef. Čaušević bio izabran. U povodu izbora Čauševića za Reis ul-ulemu spjevao mu je pjesmu na turskom jeziku, kojoj su se divili svi naši poznavaoci turske poezije. Znam dobro da je bio često puta kod muftije kao kakav priručnik kad je trebala da se skuje kakva fetva. Znao je dobro sastaviti na turskom ieziku mnoge kronograme, gazele i rubaije. I na hrvatskom jeziku spjevao je didaktičnu kasidu „ Ibrahim terziia”.

Od H. Salih ef. Alajbegovića idžazetli talebe imamo još Ibrahim ef. Fejića. H. Ahmed ef. i H. Ali Riza ef. Karabega. Ali Riza ef. je preveo na naš jezik Kur’an-i Kerim, a H. Ahmed ef. je vaiz u Karađozbegovoj džamiji, dok se Fejić bavi trgovinom. Bio je jedno vrijeme i načelnik u Mostaru.

______________________________

Izvor: Nametak Hasan, ”Mostarska ulema zadnjih sto godina”, Narodna Uzdanica: Kalendar za godinu 1941, 1941., str. 75-80. (Godišnjak Bošnjačke zajednice kulture, Godina XXIII-XXV, 2023-2025, Sarajevo, 2025.)