Faik Bahtić – Ženidbeni običaji kod muslimana na selu

Priredio: mr. Alen Zečević

Faik Bahtić

ŽENIDBENI OBIČAJI KOD MUSLIMANA NA SELU

Ženidbeni običaji  su  različiti:  oni  iako  imaju  i  zajedničkih  momenata, ipak kod svake od ove tri vjeroispovjesti u našim krajevima ima ponešto specifično. Ovdje ćemo opisati ženidbene običaje kod muslimana na selu, a specijalno u selu Karauli, sreza travničkog, jer svaki kraj ima kod toga događaja i ponešto svoje naročito. Po mom mišljenju, ni u kojem drugo selu ne provodi se taj događaj kod muslimana s takvom pompom, veseljem i oduševljenjem kao u Karauli.

Ašikovanje. Momci ašikuju s djevojkama većinom po noći, a ponekad i po danu, i to prilikom raznih sastanak o bajramima i pirovima. Na tim sastankima razgovaraju momci s djevojkama na otvorenom polju, unesavši se gotovo u lice jedni drugome. Koji momak umije bolje, a naročito brutalnije govoriti, taj postiže veći uspjeh kod djevojke.

Po noći su prela, a naročito prilikom komušanja kukuruza. Tada djevojke posjedaju za veliku hrpu kukuruza i počnu s komušanjem, a momci sjednu na hrpu pred djevojke i razgovaraju. Kako uvijek na tim prelima bude više momaka nego djevojaka, to se izmijeni po nekoliko momaka da razgovara s jednom djevojkom, a ta izmjena vrši se na ovaj način: momak koji obično stoji iza momka koji s curom razgovara dotakne ga prstom u rame i rekne mu: Ustani! Onaj koji je razgovarao ustane, a dotični sjedne pred djevojku i nastavi razgovor o ljubavi i sevdahu. Tu padaju razne sevdalinske doskočice, a pokoja i u stihovima i vrlo masna, kako sa muške tako i sa ženske strane. Ako se desi da neki momak neće da ustane ispred djevojke s kojom razgovara, to onaj drugi, koji ga je pozvao da ustane, smatra za veliko poniženje, pa ga ponekad i šamarom podigne ispred djevojke. Onda obično nastane lom na prelu i preldžije se razaspu kud ko stigne.

Velika je sreća za djevojke u ovom selu i okolici što ih je mnogo manje nego momaka, te uživaju veliku čast kod muškaraca. S toga razloga ovdje rijetko koja djevojka doživi dvadesetu godinu a da se ne uda; pa makar bila i najružnija, i za nju se nađe poneki mušterija. Skoro se baš udala jedna od takvih nenormalnih ljepotica, posve mlada, i tom prilikom zavikala je snaša: “Mili Bogo, svašta li se u nas u Karauli troši!” Obično se ovdje cure udaju od 16-te do 18-te godine. Inače su djevojke većinom lijepe, zdrave i razvijene, a isto su im takvi i momci.

Svatovi. Kad se momak ašikujući zaljubi u djevojku, onda ugovara s njom da pođe za njeg. Taj ugovor obično obavlja sam momak, u noćnom ašikovanju s djevojkom kod njene kuće, i to u najvećoj tajnosti. Ako djevojka pristane, onda joj momak daje prsten ili amanet. Taj amanet daju obično u novcu, od 200 do 1000 dinara. Amanet je znak da se momak sa djevojkom vjerio. Desi se da djevojka primi amanet od dvojice momaka, te jednog od njih prevari, iako se on u nju potpuno pouzdao i s njom ašikovao dvije pa i tri godine dana. Ponekoja se djevojka prevari i primi prsten i od onog momka koga ne voli, pa se poslije pokaje i vrati mu prsten s izjavom da neće poći za njega jer voli drugoga. Kad djevojka primi prsten, onda ugovori s momkom u koju noć i u koje vrijeme treba da dođe sa svatovima po nju. Tada momak sakupi svatove, obično svoje jarane i prijatelje, oko 20 do 50 ljudi, i s njima ide po djevojku da je ukradu od njenih roditelja. Ovdje rijetko koji djevojku isprose i zaištu dozvolu od njenih roditelja, nego je većinom ukradu. Stoga kada pođu svatovi po djevojku, idu u najvećoj tišini, a kad momak izvede djevojku iz roditeljske kuće, onda nastane pravo veselje. Puške odmah zapucaju kao u ratu, a svatovske pjesme zaore. Djevojku vodi mladoženja ili neko od njegove rodbine ili prijatelja, i idu pješke pred svatovima, a svatovi ih prate s pjesmom i pucanjem iz pušaka sve do mladoženjine kuće. Ako je djevojka iz poveće daljine, onda ide na konju ili u kolima.

Kad svatovi s mladom udavačom dođu u mladoženjinu kuću, onda tek nastane čašćenje i veselje. Pred mladoženjinom kućom izađe pred mladu obično mati mladoženjina i dočeka mladu, koja je poljubi u ruku, a onda joj ona dadne hljeb u jednu ruku, a u drugu Mushaf (Kur’an) i uvede je u kuću.

U kući mlada ostavi hljeb i Mushaf te izljubi sve prisutne starije žene u ruku, a onda stane u jedan sobni budžak, metnuvši ruke na prsa, i dvori, a žene je gledaju i pilje u nju, iako su je i prije svaki dan viđale. Zatim se odmah počne sa čašćenjem. Tu se pije rakija i vino, što se ono kaže, kao iz kabla i koliko ko može. Ko ne pije alkoholnih pića, tome daju slatko šerbe i crnu kafu. Uvijek pridolaze novi ljudi i žene i čestitaju mladoženji i njegovoj rodbini. Onda se daje večera svatovima, i po nekoliko sofara izredaju s najrazličitijim jelima. Poslije večere nastavi se opet s pićem i veseljem. Pjesma i svirka neprekidno se čuju. Djevojke i momci pjevaju, ašikuju i igraju. Ta pjesma i veselje potraje kod nekih sve do zore. Samo ta prva noć poneke mladoženje košta nekoliko stotina, pa i po hiljadu dinara.

Vjenčanje. Kada mladoženja dovede mladu, onda poslije nekoliko dana zatraži od imama matičara Ilmi haber. Tada mladenci idu šeriatskom sudiji (kadiji) na vjenčanje, koji ih vjenča po šeriatskim propisima. Pri tome obredu ne provodi se nikakav šenluk ni čašćenje. Valjda zbog toga što mladoženja plaća razne takse oko vjenčanja, pa mu nije do šenluka.

Pir. Poslije vjenčanja odmah se počne pripravljati za pir, ali se to pripravljanje gdjekad otegne po mjesec i više dana, i kroz sve to vrijeme časti se svijet šerbetom i kafom. U tom vremenu pošalje mladoženja mirdžije sa darovima mladinim roditeljima, koji se u ime njegovo s njima izmire i počaste, a onda mladini roditelji šalju kćerci njeno ruho.

Sa spremanjem jela za pir počne se bar na tri-četiri dana prije pira, koji traje dva dana. U oči pira, a to je redovno u utorak, izašalje se, obično poveći, dječak ili djevojčica, koji mladoženjine prijatelje, rodbinu i komšije pozivaju na pir. Taj pozivač ide u određene mu kuće i svugdje pozove žene za sjutra, u srijedu, na ručak (k’nu), a muškarce za prekosjutra, u četvrtak, na večeru (pir). Ko god bude pozvan, dužan je pozivača darovati sa dinarom ili dva dinara.

Prvi dan pira je samo za ženske, a zove se k’na. Taj dan, u srijedu, iskupe se žene prije podne i oko podne im se dadne ručak. Tu se izmijeni po nekoliko sofara s raznim jelima. Čitavo to prijepodne mlada se nalazi sama u jednoj sobi, obučena u starinsku nošnju (dugu košulju sa širokim rukavima, anteriju, dukatli fes na glavi i crven duvak preko lica, a na nogama papuče). Kada žene ručaju, onda vjenači kum mladoženjin uvede mladu u sobu, gdje su sakupljene sve žene, rekavši im: Selamun alejkum!, a sve žene odgovore mu u jedan glas: Alejkumu selam!; onda kum dovede mladu do na sredinu sobe i tri puta je okrene u čevrntiju prema Kibli. Oko kuma je pripasana kecelja u kojoj se nalaze bomboni izmiješani s novcima. Kad kum ili kuma tri puta okrene mladu, onda je pospe po glavi tim bombonima, a zatim grabi šakom bombone i novce te ih baca po drugim ženama, koje ih na brzu ruku pojagme. Tada kum izađe iz sobe, a onda mladu počnu krnati. Sav pribor za krnanje, kao i dimiluk za mladu, dužan je pribaviti vjenčani kum.

K’nanje mlade vrši se na sljedeći način: na sred sobe prostre se dušek, po kome se najprije provalja muško dijete, kome se tada dadne neki dar. Onda na taj dušek posade mladu. Tada donesu u tepsiji umiješanu k’nu i četiri ženske okrnaju mladi ruke i noge do članaka. Dvije ženske od mladine rodbine okrnaju mladi ruke, a dvije od mladoženjine rodbine okrnaju joj noge. Poslije donesu za to već pripravljene kese i nataknu ih mladi na ruke i na noge dokle su okrnate, povale je na dušek i jorganom pokriju. Dok žene to rade, dvoje male djece drže upaljene svijeće i toj djeci se također dadne neki dar (obično po rubac ili peškir). Za vrijeme krnanja djevojke pripjevaju mladoženju i mladu u stihovima. Naprimjer:

Muhareme, uzvi brdu brke,

Tvojoj Hanki okrnaše ruke.

Okrnaše i noge i ruke,

Tvome srcu olakšaše muke.

Dok mlada leži na dušeku, četiri djevojke nad njom razapnu duvak, njišu ga i pjevaju gotovo uvijek o ženi, napose naprimjer ovu pjesmu:

Suljagince, diko naša,

Dika te je i rodila.

Šale se sve do pola noći, a onda se razilaze svojim kućama.

_________________________________

Izvor: Bahtić Faik, ”Ženidbeni običaji kod muslimana na selu”, Novi Behar, XII, br. 20-21, 1938/39, str. 248-251. (Godišnjak Bošnjačke zajednice kulture, XXIII-XXV, 2023-2025, Sarajevo, 2025.)