Alija Nametak – Uspomene na dr. Mehmeda Spahu

Priredio: mr. Alen Zečević

Alija Nametak

USPOMENE NA DR. MEHMEDA SPAHU

S merhum dr. Mehmedom Spahom došao sam prvi put u lični dodir kao urednik Novoga Behara, pa hoću da u ovom časopisu, u kojemu je i on makar malim književnim prilozima surađivao, iznesem nekolike uspomene da umanjim makar koliko naš opći dug da se izda opsežna knjiga o njegovu životu i političkom i kulturnom radu.

Bilo je to u jesen godine 1930. Jedne noći se upoznah s jednim omladincem koji se iznenadi kad iz razgovora saznade da sam takorekući besposlen, da mi molba za namještenje leži mjesecima u Ministarstvu trgovine, dok škole u Sarajevu koje potpadaju pod to Ministarstvo plaćaju honorarne nastavnike. Reče mi da će govoriti Spahi da stvar urgira u Beogradu i da će biti u redu. Ja sam, zadovoljan i s položajem urednika Novoga Behara, i zaboravio na to, dok se ne odlučih s nekolicinom prijatelja da izdamo poseban broj posvećen Edhemu Mulabdiću o 40 godišnjici njegova javnog rada. Ustanovismo da treba da se napiše članak i o njegovu političkom radu, pa odlučismo da zamolimo dr. Mehmeda Spahu da on taj članak napiše. Radi toga odoh njemu jednog popodneva. Dotle se nismo lično poznavali. Kad me je primio u svome stanu, nakon formalnosti upoznavanja i pitanja za zdravlje, reče mi: “Govorio mi je M. za vas, ali vjerujte mi da mi je neugodno moliti… Vi ćete me razumjeti.” Potpuno sam ga shvatio, jer nije ugodno moliti svoje bivše potčinjene makar i za najsitniju uslugu, ali ja odmah rekoh da nisam ni došao radi toga (kao što zbilja nisam ni bio), nego radi članka o Mulabdiću kao političkom radniku. Izložim mu stvar i on je odmah odobri i obeća napisati štogod. “Mnogo se neće moći radi cenzure, ali koliko se mogne.” Nekoliko dana nakon toga imenovan sam u Tehničku školu u Sarajevu, pa kad me prvi put susrete, zamoli me da mu pozovem profesora Husejna Alića, što sam i učinio. On je onda članak izdiktirao, a Alić stenografirao i kad je kasnije stenogram prepisao u čistopis, ja mu odnesoh kući da ga pregleda. Onda sam vidio kako pazi na svako slovo, na svaku zapetu, da ne bi ni previše ni premalo rekao. Dobro se sjećam da je Alić bio na jednom mjestu u rukopisu ostavio uobičajenu kraticu JMO, a on onda uze pero i ispisa punim slovima Jugoslavenska muslimanska organizacija.

U sljedećem godištu napisa dva članka, “Glavna načela ustava od 3. septembra 1931.” i “Sveislamski kongres u Kudsi-šerifu”. Prvi je sam pisao, ali je označen samo inicijalima M. S., jer teško da bi ga ondašnja cenzura pustila, makar da nije davao Ustavu svoga komentara, nego je samo neke njegove ustanove isticao masnijim slovima.

Također je za kalendare Narodne uzdanice za godinu 1933., 1934. i 1935. napisao po jedan članak, koje mu je stenografirao g. Alić. Treba naročito istaknuti onaj u kalendaru za g. 1934. “Financijske prilike Bosne i Hercegovine od 1878. do 1918.”, koji je dulje vremena radio istražujući gradivo po službenim statistikama, a isto tako se služio upravo svim pomagalima kao najseriozniji akademik obrađujući članak “Izborni falsifikati prije rata” (N.U., 1935.).

Potkraj godine 1937. zamoli me jednom zgodom da mu uredim kućnu knjižnicu i dade mi uputstva kako ću to uraditi. Turska rukopisna i štampana djela koja su mu iza oca ostala ne trebam pomicati iz pregratka u kojem su bila smještena, beletristička djela koja mogu koristiti pitomcima Uzdaničina konvikta treba da izvadim i pošaljem u konvikt, a ekonomske časopise da pošaljem u Trgovačku akademiju u Sarajevu. Također sam mu trebao osloboditi i ladice pisaćih stolova od nepotrebnih pisama.

Taj je posao dulje vremena trajao, jer sam ga radio kad nisam bio u školi zaposlen, a vidio sam veoma mnogo neobično interesantnih stvari. Tako sam tu vidio i njegove gimnazijske školske priprave iz arapskog jezika, kad nije bilo štampanih udžbenika, pa su se skripta diktirala. Toliko se u njegovo vrijeme učilo arapski u gimnaziji da sam tek onda shvatio da je kao osmoškolac mogao napisati, u zajednici s Muhamedom Dizdarom, čitavu knjigu “Kratak pregled arapske književnosti”.

Tu su bila i njegova njemačka skripta sa Univerze u Beču, pisana onim jasnim, čistim i urednim rukopisom kakav je zadržao sve do smrti.

Njegova knjižnica je obilovala zakonima, uredbama, budžetima, završnim računima, statistikama i sličnim djelima koja se odnose naročito na Bosnu i Hercegovinu.

Pisma pak koja je primao s raznih strana bila bi dovoljna za posebnu studiju o bosanskohercegovačkom halku s kojim je deverao. Po njegovu ovlaštenju pročitao sam ih sva, sortirao ih i neka ostavljao kao dokumente vremena, a neka beznačajnija, na kojima je još bilo signirano da je urađeno prema njihovoj sadržini, odbacivao. Bilo ih je na hiljade, a ponajviše ih je radilo o kakvu hljebu bez motike. Ne bi se vjerovalo kad bih iznio popis pisaca tih pisama koji su sve reflektirali da postanu senatori. I što je najznačajnije, nijedan od njih nije nikad imao nikakvih zasluga za bosanskohercegovačke muslimane, niti se ikad istakao u kakvom javnom radu. Jedan penzionisani visoki sudski činovnik mu je napisao tako nepismeno pismo, u kojem je tražio kakvugod sinekuru da mu ne bi ni profesor hrvatskog ili srpskog jezika dao prolaznu ocjenu ni drugog razreda gimnazije. Taj čovjek promijenio je sve moguće stranke i nikad nije bio u JMO,a tražio je od njezina šefa Glavni ili Nadzorni odbor.

Jedan od poslanika koji ga je prvi napustio iza 6. januara 1929. piše mu panegirik kad je stupio u vladu 24. juna 1935., a kad ga on kasnije ne prima na vladinu listu, glasa protiv šefa ranije svoje stranke, makar da mu u džepu zveče orasi vladine proveniencije.

Još dok se nije rahmetli Mašo Behmen, što ‘no riječ, ni ohladio u zemlji, jedan zemljak mu se javlja pismom Spahi da mu dodijeli zenički srez da ga “obrađuje” (apsolutna muslimanska većina), a kad mu to on ne dozvoljava (kasnije mi jednom reče da mu se to strašno zgadilo), onda od pristaše postaje ogorčen protivnik.

Jedan sijedi državnik, bivši ministar pretsjednik, piše 40 godišnjem Spahi: “Čujem da se strašno srdite na me. Molim Vas, recite mi šta sam zgrešio, da dođem u Vaš klub da vas lično molim za oprost.”

Narodna Uzdanica mu je uvijek na srcu ležala i svakom je se zgodom sjećao i obilnim prilozima iz vlastitih sredstava i potičući druge na poklone. Kad je otvoren Dom internat u Sarajevu, jednom zgodom mu pričam kako mnoga djeca ne umiju da čuvaju zgradu, kako u cokulama hodaju i remete mir. “Vidiš”, reče mi, “trebalo bi im svima nabaviti kućne cipele.” Nije prošla ni hefta dana iza toga, a Bata iz Borova posla 100 pari kućnih cipela.

Najsretniji je bio kad je mogao pomoći čitavim krajevima. Kad se počela graditi željeznička pruga Ustiprača-Foča, posla me jednog dana da sa g. Suljagićem obiđem glavne radove i fotografišem mu značajnije objekte. Toliko se veselio što je uspio da se ponovo dozvoli sađenje duhana u ovom srezu, što su javni radovi donijeli zarade ovom kraju i što je te godine kad smo išli fotografisati 1937. bio izvanredan rod voća, kao da je sve to bilo lično njegovo.

Ni puna 24 sata nisu prošla od našeg zadnjeg razgovora i njegove nenadane smrti. Na 28. juna došao sam iz Mostara i on me pitao o stanju u njemu, političkim pravcima i njihovu radu. Izrazio mi je saučešće povodom sestrine mi smrti. Zar sam mogao i pomisliti da će se sutradan već svakom čestitom muslimanu Bosne i Hercegovine moći izraziti saučešće nad gubitkom političkog prvaka i vođe kakvog nismo imalo do njega od Fatiha?! Pa i on je bio Fatih, jer je, iako u mučnim vremenima, osvojio srca dobrog i poštenog muslimanskog svijeta, za koji je gorio svim žarom svoje duše, a koji mu se mrtvu dostojno odužio nezapamćenom dostojanstvenom dženazom, hatmama, tevhidima i odanošću njegovoj politici, čije je smjernice svojim dvadesetgodišnjim političkim radom trajno obilježio.

_________________________________

Izvor: Godišnjak Bošnjačke zajednice kulture, God. XXIII – XXV, Sarajevo 2023-2025, 339-343.