Sulejman Suljagić – Prenj planina

Priredio: mr. Alen Zečević

Sulejman Suljagić

PRENJ PLANINA

Prenj planina je, u širem smislu riječi, jedan zasebni prostrani planinski predio, sastavljen od većih i manjih skupina vrhova, isprekidanih prodorima i dolinama, dok Prenj, u užem smislu, riječi jeste samo jedan vrh na toj planini, po komu se i sav planinski predio prozvao.

Prenj planina leži u srcu najljepših planina Bosne i Hercegovine, te je po svojim prirodnim ljepotama i po svojoj visini za ove krajeve ono isto što je Triglav za Sloveniju. On je doista najinteresantnija i najljepša planina naših krajeva. Omeđen je sa svih strana, osim sa jugoistočne, rijekom Neretvom. Pruža se u pravcu od jugoistoka prema sjeverozapadu, a najviši njegovi vrhovi leže većim dijelom u sredini tog gorja (Osobac, Otiš, Zelena glava, Crnoglav).

Uglavnom ga možemo poredati  u  ove  skupine:  sa  sjevera  i  sjeveroistoka Cvitinje, Konjička Bjelašnica, Velika Kapa, Taraš, Borašnica, Crna Gora, Sivadija; sa zapada i jugozapada Veliki Prenj, Glogovo, Kantar, Galić, Lupoglav, Crnoglav, Vjetrena Brda, a u sredini gorja diže se grandiozna skupina Otiša i Zelene Glave.

Sjeverne skupine ovog gorja sastavljene su od jurskog krečnjaka, dok njegove najviše vrhove (Otiš, Zelena Glava, Lupoglav sa Soviljem, te Galić) sačinjavaju krečnjaci gornje krede, kao najmlađa i najviša formacija mezozoika. U dubljim, skoro okomito stršećim, usjekama primjećuje se verfenski škriljac, a iznad toga naviše pojavljuju se skoro u prah zdrobljeni bijeli triaski dolomiti (prodor potoka Bijele i Idbara sa sjevera, Glogošnice sa zapada, te potoka Bijele s jugozapada). Pod sjevernim obroncima Konjičke Bjelašnice – u predjelu zvanom Ljubija – ima bakrene, dok u zapadnom području prema Neretvi ima magnanove i olovne rude. Po jugozapadnim obroncima, odmah ispod vrha Velikog Prenja, prema Lučinama, ima boksita (aluminijeve rude). Na krajnjem izlazu tog gorja prema sjeverozapadu – u koljenu što ga čini Neretva svojim naglim zavojem – nalaze se velike naslage granita, gdje se u zadnjih desetak godina razvila prilična industrija u iskorišćavanju tog rijetkog kamena.

Podnožje Prenj planine sačinjavaju skoro sa svih strana manje ziratske livade isprekidane šumicama hrasta, graba, makljena, kukrike, drijena, lijeske i grmova tilovine. Viši slojevi pokriveni su pašnjacima, kosanicama i šumama borovim i bukovim, dok su po visinskim dolovima na sve strane razasuti planinski pašnjaci, nakićeni svakovrsnim alpskim biljem (Crno Polje, Vlasni Dô. Pasije Doline, Tisovica, Veliki Dô, Lučine i dr.). Obronci koji okružuju ove visinske dolove obrasli su naizmjenice: crnim borom, bukvom, munikom (koja je vrlo rijetko stablo) i klekovinom. Oko Tisovice i po strmim klisurama ispod vrha Cvitinja ima ponešto tisovine.

Svi planinski dolovi i njihove kamenite strane obrasle su gustim čupercima trave vlasulje, nakićene alpskim potočnicama, raznolikim violama i Žabnjačama, a po okomitim stijenama vise plave kitice zvončaca (Campanula Hercegovina) i raznobojnih primula. Po zaravancima visova upadaju u oči crveni prenjski karanfili (Dianthus prenjus), a po sjevernim sjenovitim kamenjarama vide se kao žumanjce Žuti cvjetovi buhača (Chrysantemum cinerarifolium). Prisojne borom i klekom obrasle strane nakićene su crvenim miomirisnim ciklamama. Na sjeverozapadnim klisurama Velikog Prenja i Galića raste, u našim planinama rijetka, alpinska biljka – runolist (Leontopodium alpinum).

Od planinske divljači najviše ima na ovom gorju divokoza (Veliki Prenj, Cvitinje, Otiš, Borašnica), medvjeda (Crna Gora), puhova (Konjička Bjelašnica, Glogov Gvozd, Poljice), te vukova svukud, a najviše u blizini čobanskih stanova. Po klekovini nekojih vrhova (Veliki Prenj, Kantar) živi vrlo rijetki prugasti alpinski (ledeni) miš, po prilici veličine našeg pacova. U Crnoj Gori, Boračkoj Dragi, Tisovici i Glogovu Gvozdu ima ušara i ćukova, a po šumama nijesu rijetke jarebice i kamenjarke, pogotovo na južnim obroncima planine. Zmija otrovnica (poskoka, riđovki i crnokruga) ima najviše po kršovitim sunčanim i nižim obroncima (na putu od Glogošnice na Glogovo i od Bijelog Polja na Lupoglav). Beskičmenjaka ima najviše na jugozapadnim padinama planine, od kojih su najrašireniji popci, skakavci razne veličine i boje, te cikade (pripeke), koje, kad pripeče sunce, prolazniku deru uši svojom kričećom pjesmom. Po špiljama i ispod pećina po visokim obroncima žive – skoro kao staklo prozirni – špiljski kukci raznih vrsta, koji su bez očiju.

Izvori su po svoj prostranoj planini vrlo oskudni, a za sušnih ljetnih dana skoro svi presahnu. Najjači je izvor na Vlasnom Dolu (zvan Jezerce) ispod vrha Taraša, u neposrednoj blizini planinarske kuće društva „Prijatelj Prirode”, onda na Tisovici ispod Kantara, kod čobanskih koliba Rabte na Konjičkoj Bjelašnici, te na Glogovu ispod Malog Prenja. Čobani u Lučinama i Poljicu opskrbljuju se snijegom, koji donose na leđima do svojih koliba iz zasjenjenih točila i tu ga topljenjem na suncu pretvaraju u vodu. Snijega ima po osojnim točilima ispod najviših vrhova preko cijelog ljeta. Za napajanje stoke imaju nekoliko lokava i čatrnja, a najviše im u tom pomaže paša po rosnoj travi rano izjutra. Iz čitavog ovog prostranog planinskog predjela ne otječe niti jedna znatnija rijeka. Sa sjeverne i sjeveroistočne strane pritiču od ove planine u rijeku Neretvu: Borački potok (koji ljeti presuši), Bijela i Idbar, a sa zapadne Glogošnica, te jugozapadne Bijela (koja također ljeti presuši). Najveći dio Prenjske vode sakuplja se u velikom bazenu Boračkog jezera na sjeveroistočnoj strani planine. Površina ovog jezera iznaša 264 dunuma, a najveća njegova dubina je 16 m. Ovo se jezero izlijeva u Neretvu, a taj izljev sačinjava rijeku Sišticu. Jezero je obraslo gustim šašem, ima u njemu dosta plemenite ribe i rakova. Vrlo je ugodno ljeti za kupanje, jer mu je dno pjeskovito, a toplina vode blaga. Jezero leži 402 m nad morem. Jezero je temeljito ispitao i obradio dr. Đorde Protić u Glasniku Zemaljskog Muzeja u Sarajevu. Kraj jezera se nalaze dvije lijepe planinarske kuće društva

„Prijatelj Prirode“ sa svom opskrbom. Najbliži i najlakši prilaz ovom jezeru je od željezničke stanice Konjic, a traje za pješaka 5 sati hoda.

Svi prilazi, prelazi, kao i usponi na najviše vrhove Prenj planine označeni su vrlo lijepo tablama i crveno-bijelim kolutićima, po agilnim članovima društva „Prijatelj Prirode“. Na Prenj planinu mogući su prilazi sa svih strana, a najlakši je onaj koji vodi od Konjica preko sela Boraka, Boračke Drage na Crno Polje. Drugi prilazi su: sa sjeverne strane od Konjica uz lijevu obalu rijeke Neretve do doline potoka Bijele, dalje uz potok do pod Rakov Laz na Jezerce pod Tarašom; iz Konjica preko sela Zabrda i Ljubije na Konjičku Bjelašnicu; od Čelebića uz potok Idbar na Tisovicu. Sa zapadne od željezničke stanice Prenj preko Glogošnice na Glogov Gvozd; od jugozapadne strane iz Bijelog Polja kraj Mostara na Poljice pod Lupoglavom, ili preko Rujišta na Boračko jezero, ili od željezničke stanice Vojno preko Bijelog Polja, Bijelih Voda i Prijevorca na Vlasni Dô.

Osim spomenute planinarske kuće društva „Prijatelj Prirode“ na Boračkom jezeru, nalazi se u selu Papratinama – na putu idući iz sela Boraka u Boračku Dragu – planinarska kuća „Društva Planinara u Bosni i Hercegovini”. (Od ove je kuće krasan pogled na Boračko jezero i njegovu okolicu). Na izlazu iz Boračke Drage – na Crnom Polju – sagradilo je društvo „Prijatelj Prirode“ 1936. lijepu planinarsku kuću, a tri sata odavde idući prema Otišu, kod izvora Jezerce, svoju drugu planinarsku kuću na ovoj planini. Na zapadnoj strani planine – idući od željezničke stanice Prenj – imaju dvije državne lovačke kuće (skloništa) i to jedna u Glogovu Gvozdu, a druga u dolu između Cvitinja i Velikog Prenja. Drugih skloništa, osim skromnih čobanskih koliba na Tisovici, Poljicu i Lučinama, nema na ovoj planini.

Prekrasni i skoro neopisivi vidici otvaraju se gledaocu sa vrhova: Osobca (2030 m), Otiša (2097 m), Zelene Glave (2133 m), Konjičke Bjelašnice, Velike Kape (2004 m), Lupoglava (2102), Cvitinja (1992 m) i Velikog Prenja (1916 m) na sve strane Bosne i Hercegovine sve do dalmatinskih i crnogorskih planina. Posmatraš li sa tih vrhova svoju najbližu okolicu, tu vidiš pred sobom velike prodore, vrtače, okomito stršeće klisure, sniježna točila, gole pločne poljane isprekidane velikim pukotinama, zelene dolove i šumicama obrasle obronke i glavice. Taj divni i šaroliki prizor veličanstvene Božje prirode mora da zapanji i da zanese i najokorjelijeg neznabošca. Te prirodne ljepote Prenj planine privlače dosta veliki broj posjetilaca svake godine Ijeti, kao i zimi. Zimi radi zimskog sporta (skijanja), koji na ovoj planini u zadnje doba prilično napreduje.

Začudo je, da mladi naraštaj obližnjih mjesta Mostara i Konjica, kojima je Prenj planina takcrekoć pred nosom, slabo mari za ovom vrstom sporta – za izletima na planine. Najviše ga posjećuju članovi planinarskih društava iz Sarajeva i stranci.

Lijepa je pojava da je planinarstvo počelo u zadnje doba uzimati sve više maha među muslimanskom omladinom Sarajeva, naročito među članovima muslimanskog sportskog društva „Đerzelez“, koje je u godini 1936. sagradilo i svoju lijepu planinarsku kuću na Romaniji planini.

_______________________________

Izvor: Suljagić Sulejman, ”Prenj planina”, Narodna Uzdanica: Kalendar za godinu 1937., 1937., str. 166-171. (Godišnjak Bošnjačke zajednice kulture, XXIII-XXV, 2023-2025, Sarajevo, 2025.)