Akademik Muhamed Filipović (1929–2020): filozofska misao i povijesno iskustvo Bosne
Priredio: mr. Alen Zečević
U POVODU GODIŠNJICE ROĐENJA
AKADEMIK MUHAMED FILIPOVIĆ (1929-2020): FILOZOFSKA MISAO I POVIJESNO ISKUSTVO BOSNE
Intelektualnu, kao i povijest političke misli Bosne i Hercegovine u dvadesetom stoljeću nemoguće je cjelovito razumjeti bez sagledavanja znanstvenog, filozofskog i javnog rada akademika Muhameda Filipovića (1929–2020), filozofa, univerzitetskog profesora i intelektualca čije je djelovanje suštinski i sadržajno oblikovalo razvoj savremene bošnjačke i bosanskohercegovačke filozofske misli, kulturne i političke teorije. Obim i raznovrsnost njegovog znanstvenog opusa, kao i intenzitet njegovog javnog, šest decenija dugog kontinuiranog rada, učinili su ga jednom od najutjecajnijih, ali istovremeno i najviše interpretiranih figura bosanskohercegovačke humanistike.
Muhamed Filipović rođen je 3. augusta 1929. godine u Banjoj Luci, u vremenu kada je Bosna i Hercegovina prolazila kroz složene društvene i političke procese unutar tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Generacija kojoj je pripadao odrasla je u okolnostima obilježenim velikim povijesnim lomovima: naslijeđem Prvog svjetskog rata i stvaranjem prve južnoslavenske države, Drugim svjetskim ratom, zatim uspostavom socijalističke Jugoslavije i dubokim promjenama društvenih institucija, kulturnih obrazaca i političkih odnosa. U tim okolnostima Filipović se još kao vrlo mlad uključio u Narodnooslobodilački pokret (NOP), kojem je pristupio 1943. godine. Pripadnost ideji antifašističkog pokreta nije bila isključivo političko opredjeljenje, nego i neposredno suočavanje s temeljnim problemima epohe: odnosom slobode i nasilja, ideologije i povijesne odgovornosti, pojedinca i države, dakle onim pitanjima kolektivnog identiteta koja su bila egzistencijalna, a ne samo teorijska pitanja.
Nakon završetka rata, Filipović se uključuje u obnovljeni obrazovni sistem nove države, a njegov intelektualni interes usmjerava se prema filozofiji, povijesti i temeljnim pitanjima ljudske spoznaje i društvenog razvoja. Studij filozofije, kojeg je započeo u Beogradu 1948., a okončao u Zagrebu 1952. godine, uveo ga je u svijet velikih filozofskih sistema, gdje se susreo sa tradicijom njemačke idealističke filozofije, marksističkom teorijom i savremenim evropskim filozofskim tokovima.
Nakon studija filozofije, povijesti i drugih humanističkih disciplina, Filipović se tokom pedesetih godina dvadesetog stoljeća postupno profilirao kao mislilac čiji interes nije bio ograničen na interpretaciju pojedinačnih filozofskih pravaca, nego usmjeren prema razumijevanju širih struktura filozofskog mišljenja i njihovog odnosa prema društvenoj stvarnosti. Njegova doktorska disertacija, odbranjena 1961. godine na Univerzitetu u Sarajevu, bila je posvećena filozofskim osnovama i problemima marksističke teorije, odnosno kritičkom razmatranju pojedinih temeljnih pitanja marksističke filozofije. Važnost njegove doktorske studije nije samo u temi kojom se bavila, nego i u načinu na koji joj je pristupao. Filipović nije marksističku filozofiju tretirao isključivo kao ideološki sistem, nego kao složenu teorijsku tradiciju koja je nastojala odgovoriti na pitanja čovjeka, njegove uloge u povijesti, rada, društvenih odnosa i mogućnosti promjene svijeta. Već nakon doktorata Filipović je izabran za docenta, čime započinje njegova nastavna i naučno-istraživačka karijera na Odsjeku za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Njegovo akademsko napredovanje nastavilo se izborom u zvanje vanrednog profesora 1967. godine, a zatim u zvanje redovnog profesora 1972. godine.
Posebno mjesto u njegovom opusu zauzimala je filozofija kulture koju je razumijevao kao temeljni oblik ljudskog samoizražavanja i povijesne egzistencije. Istražujući političku problematiku Bosne i Hercegovine u aktuelnoj, ali i ranijim južnoslavenskim državnim zajednicama, kroz svoje filozofske opservacije šezdesetih godina 20. stoljeća pred akademsku zajednicu postavio je pitanje položaja i afirmacije Bosne i Hercegovine u jugoslavenskom kulturnom prostoru.
Naročito veliku pažnju tadašnje javnosti, ali i političkih krugova, izazvao je njegov esej „Bosanski duh u književnosti – šta je to?“, publikovan u časopisu ‘’Život’’ (1967.), nastao iz potrebe da se otvori pitanje kulturne i duhovne posebnosti Bosne i Hercegovine u okviru šireg jugoslavenskog i evropskog intelektualnog prostora. Esej nije bio motiviran pokušajem formuliranja zatvorenog koncepta identiteta niti kao traženje jednostavnog odgovora na složena povijesna pitanja, nego kao filozofsko-kulturna rasprava o tome na koji način jedan povijesni i kulturni prostor oblikuje vlastite sui generis oblike mišljenja, književnog izraza i društvene svijesti. Polazeći od književnosti kao jednog od najdubljih izraza kolektivne svijesti, Filipović je nastojao istražiti da li se u djelima bosanskohercegovačkih pisaca mogu uočiti određeni vrijednosni obrasci i načini razumijevanja svijeta koji proizlaze iz posebnog povijesnog položaja ove zemlje. Zbog toga je ovaj esej imao širi značaj i rezonancu od same književno-teorijske rasprave. Njime je Filipović otvorio prostor za filozofsku raspravu o kulturnom kontinuitetu Bosne i Hercegovine i o mogućnosti da se njeno povijesno iskustvo razumije iz vlastitih unutrašnjih struktura, a ne isključivo kroz vanjske interpretativne okvire. Polazio je od stanovišta da povijesna egzistencija jednog prostora nije određena samo političkim strukturama koje postoje u određenom vremenu, nego i dubljim slojevima kulturnog pamćenja, društvenih odnosa i duhovnih obrazaca. U tom smislu, Bosna i Hercegovina za njega nije bila samo teritorijalna kategorija, nego stoljećima oblikovana zajednica čije se razumijevanje mora temeljiti na analizi dugog trajanja.
Ulazak Muhameda Filipovića u politički život Bosne i Hercegovine krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina 20. stoljeća koincidira sa kontekstom duboke krize jugoslavenskog državnog sistema, slabljenja postojećih političkih institucija i otvaranja pitanja budućeg ustrojstva prostora na kojem je živjelo više naroda. Za razliku od mnogih političkih aktera tog vremena, Filipović u politički prostor nije ušao kao profesionalni političar, nego kao univerzitetski profesor i javni intelektualac koji je smatrao da dramatične povijesne okolnosti zahtijevaju aktivno učešće ljudi izvan usko političkih struktura. U tom smislu, njegova politička aktivnost nije bila odvojena od njegovog prethodnog filozofskog i kulturnog rada, nego je predstavljala pokušaj da se određeni teorijski stavovi o povijesti, državi i odgovornosti intelektualca prevedu u područje praktičnog djelovanja. Krajem osamdesetih godina, u vremenu kada su se unutar jugoslavenske zajednice intenzivirale nacionalne i političke napetosti, Filipović je bio među intelektualcima koji su javno ukazivali na potrebu drugačijeg razumijevanja položaja Bosne i Hercegovine. U kontekstu procesa višestranačkog preoblikovanja političkog prostora Bosne i Hercegovine, te potrebe za artikuliranjem političkih i nacionalnih interesa bošnjačkog naroda u okolnostima disolucije dotadašnjeg jednopartijskog sistema, bio je prisutan u osnivačkoj fazi Stranke demokratske akcije (SDA) 1990. godine. Zbog razilaženja u pogledu definiranja političke strategije i načina na koji se trebalo odgovoriti na jugoslavensku krizu, zajedno sa krugom saradnika i prijatelja, među kojima je najprominentniju ulogu imao Adil Zulfikarpašić, formirao je novi politički subjekt Muslimansku bošnjačku organizaciju (MBO). Filipovićev angažman u okviru MBO-a odražavao je njegovu težnju da se politički prostor oblikuje na osnovama intelektualne rasprave i povijesne odgovornosti, a ne isključivo kroz mobilizaciju nacionalnih osjećanja. Međutim, ograničeni politički prostor ratnih godina i dominantna logika velikih nacionalnih stranaka učinili su da MBO ne ostvari značajniji politički utjecaj.
U poslijeratnom periodu njegova uloga poprima karakter javnog intelektualca koji nastoji analizirati posljedice ratnog iskustva i dugoročne izazove izgradnje bosanskohercegovačkog društva. Posebno važna dimenzija njegovog kasnijeg rada vezana je za Akademiju nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Kao član Akademije, Filipović je djelovao u okviru najviše naučne institucije u zemlji, nastojeći da doprinese razvoju humanističkih disciplina i afirmaciji naučnog pristupa pitanjima od ključnog značaja za bosanskohercegovačko društvo. Njegov intelektualni rad posebno je obilježen težnjom za sistematiziranjem dugoročnih povijesnih procesa, zbog čega su njegova kasnija djela u cjelosti posvećena širokim temama – od filozofije povijesti i kulture, do pitanja bosanske državnosti i duhovnosti. U tom smislu, izdvajaju: ‘’Bošnjačka politika’’ (1996.), ‘’Pitanje odgovornosti za rat u Bosni i Hercegovini 1992-1996’’ (2002.), ‘’Historija bosanske duhovnosti (I-IV, 2006-2010), ‘’Ko smo mi Bošnjaci’’ (2007.), ‘’Kraj bošnjačkih iluzija’’ (2014.) i dr.
Mjesto akademika Muhameda Filipovića u intelektualnoj historiji Bosne i Hercegovine određeno je složenošću njegovog djelovanja i činjenicom da je više od pola stoljeća bio prisutan u različitim oblastima duhovnog i društvenog života. Životno i intelektualno djelo akademika Muhameda Filipovića pripada onim pojavama u bosanskohercegovačkoj kulturi i znanosti koje se ne mogu razumjeti kroz jednu biografsku odrednicu niti ograničiti na jednu oblast djelovanja. Njegov put od mladog učesnika antifašističkog pokreta, preko univerzitetskog profesora i filozofa, do javnog intelektualca uključenog u najdramatičnije političke procese kraja dvadesetog stoljeća, predstavlja svjedočanstvo o vremenu u kojem su se znanje, povijest i društvena odgovornost neprestano prožimali.
Akademik Muhamed Filipović preminuo je u Sarajevu 26. februara 2020. godine, gradu u kojem je proveo najveći dio svog profesionalnog i intelektualnog vijeka. Njegov odlazak označio je kraj jedne važne epohe u bosanskohercegovačkoj humanistici, ali nije značio i završetak djelovanja njegovih ideja. Naprotiv, njegova djela, rasprave i interpretacije ostaju predmet naučnih istraživanja, kritičkih čitanja i novih pokušaja razumijevanja složenih pitanja i izazova koji stoje pred Bosnom i Hercegovinom. Naslijeđe Muhameda Filipovića ne počiva samo na činjenici da je bio svjedok i učesnik velikih povijesnih događaja, nego prije svega na njegovom nastojanju da te događaje razumije, interpretira i smjesti u širi prostor filozofske refleksije. Njegov opus ostaje trajni podsjetnik na ulogu intelektualca koji ne promatra povijest izvana, nego nastoji razumjeti njene tokove i odgovornosti koje ona postavlja pred pojedinca i zajednicu.
