Banjalučki boj 1737. godine: velika pobjeda branilaca Bosne nad vojskom Habsburškog Carstva

Priredio: mr. Alen Zečević

BANJALUČKI BOJ 1737. GODINE:

VELIKA POBJEDA BRANILACA BOSNE NAD VOJSKOM HABSBURŠKOG CARSTVA

Banjalučki boj, vođen 4. augusta 1737. godine, predstavlja jedan od najznačajnijih vojnih događaja u povijesti Bosanskog ejaleta u kojem su domaće bosanske snage, uz ograničenu pomoć centralne osmanske vlasti, uspjele poraziti jednu od najorganizovanijih evropskih vojski toga vremena. Ova pobjeda nije imala značaj samo u vojnom smislu, nego je odredila dalji politički razvoj Bosne u XVIII stoljeću, spriječivši habsburško osvajanje njene unutrašnjosti i očuvavši Bosanski ejalet u sastavu Osmanskog carstva do kraja XIX stoljeća.

Početak XVIII stoljeća obilježen je dubokim i dramatičnim promjenama u odnosima između Osmanskog i Habsburškog carstva. Karlovačkim mirom iz 1699. godine Osmansko carstvo izgubilo je prostrane teritorije u Ugarskoj, Slavoniji i Lici, čime je Bosanski ejalet postao najisturenija zapadna pokrajina Carstva. Nova granica pretvorila je Bosanski ejalet u izrazito militarizirano pogranično područje čiji je osnovni zadatak bio zaštita osmanskih posjeda od daljnjeg habsburškog prodora. Tokom narednih decenija izvršena je reorganizacija pogranične odbrane, ojačane su postojeće kapetanije i druge strateški značajne fortifikacije, a lokalno muslimansko stanovništvo sve je više preuzimalo odgovornost za sigurnost i odbranu bosanske teritorije. U isto vrijeme Habsburška Monarhija nastojala je iskoristiti privremenu vojnu angažiranost Osmanskog carstva na istočnim granicama kako bi proširila vlast prema Bosni i Hercegovini.

Povod za novi rat između dvije države bilo je austrijsko uključivanje u Rusko-osmanski rat 1735–1739. godine. Očekujući brz slom osmanske odbrane, Beč je 1737. godine objavio rat Osmanskom carstvu i izradio plan istovremenog napada iz više pravaca. U tom planu Bosanski ejalet imao je posebno važno mjesto. Austrijska komanda smatrala je da bi zauzimanjem Banje Luke bio otvoren dalji put prema Travniku, tadašnjem sjedištu bosanskog namjesnika, a potom i prema Sarajevu. U aprilu iste godine, po nalogu bečkog dvora, franjevac Hijeronimus Labudić pripremio je opsežan izvještaj sa preciznom deskripcijom putnih komunikacija od Dubočca na Savi do Sarajeva kojim bi, po tadašnjim procjenama, austrijska vojska putovala više od davadeset i pet sati. Drugi značajniji podaci iz ovog izvještaja odnosili su se na ključnu tačku austrijskog napada, Banja Luku, u kojoj je, prema izvorima tog vremena, živjelo oko 8.000 stanovnika. Početkom aprila austrijska komanda je zaprimila i povjerljive izvještaje o raspoloživosti osmanskih snaga, koji su govorili da bi branioci Bosanskog ejaleta mogli mobilizirati oko 30.000 vojnika.

Međutim, nagovještaji rata i pokušaja okupacije Bosanskog ejaleta vidljivi su bili godinu dana ranije. U Bosanski ejalet, kao iskusan vojni komandant sa četrdeset i osam godina života, stigao je Ali-paša Hekimoglu. Jedno od prvih naređenja koje je izdao bila je bujuruldija o obnavljanju oštećenih tvrđava.

Redovne osmanske trupe bile su angažirane na drugim frontovima, zbog čega Bosna nije mogla računati na brzu pomoć iz Istanbula. Da će vojni sukob biti sve izvijesniji bilo je jasno u proljeće 1736. godine kada je, na upit bosanskog namjesnika o razlozima raspoređivanja austrijske vojske na sjevernim granicama Bosanskog ejaleta, od austrijskog izaslanika stigao odgovor: ‘’Nama je tako strogo naređeno. Vidjet ćete na Perovdan…’’.

Ali-paša Hekimoglu odmah je pristupio organizaciji odbrane. Uputio je pozive svim bosanskim kapetanima, ajanima i spahijama da okupe raspoložive vojne snage, obnovio sistem komunikacije između kapetanija te naredio prikupljanje hrane, municije i ratnog materijala. Na njegov poziv odazvali su se gotovo svi istaknuti vojni prvaci Bosanskog ejaleta, među kojima Mehmed-beg Fidahić iz Zvornika, Ibrahim-beg iz Gradačca, kapetani iz Bihaća, Jajca, Tešnja, Maglaja, Ključa i drugih krajeva Bosne.

Austrijska vojska, kako se i očekivalo, u Bosanski ejalet ušla je preko rijeke Save 12. jula 1737. godine, na čelu sa princom Hildburghausenom. Izvještaji su govorili o 30.000 austrijskih vojnika, što je situaciju učinilo značajno ozbiljnijom. Na poziv bosanskom namjesnika na savjetovanje su u Travnik stigle najuglednije ličnosti iz političkog života, a na Vijeću je potvrđeno apsolutno povjerenje zapovjedništvu. Hitnom mobilizacijom je obuhvaćeno i muslimansko i nemuslimansko stanovništvo. U jednu četu, koju je činilo 50 ljudi, prijavljeno je po 10 katolika i pravoslavaca, pa je u kratkom periodu bosanska vojska okupila blizu 40.000 vojnika.

Glavninom austrijske vojske, oko 17.000 vojnika, koja se kretala u pravcu Banja Luke, rukovodio je direktno princ Hildburghausen. Od 27. jula, kada je okupaciona vojska stigla pod zidine tvrđave u Banja Luci, pa do 4. augusta 1737. godine, na grad je, prema nekim izvorima, svakoga dana padalo oko 1.800 granata. Premda se našla u vrlo teškoj situaciji, posada banjalučke tvrđave pružala je dostojanstven otpor. “I u takvom stanju”, bilježio je 1881. Moriz v. Angeli, “islamska vojska, sa dušom u nosu, činila je sve da na neprijateljske topove odgovara topovima, a na kuršume kuršumima, braneći se hrabro poput lavova, dajući za vjeru i dušu i glavu”.

Braniocima grada se 4. augusta, nakon više od dvanaest sati hoda, priključila vojska na čelu sa Ali-pašom Hekimogluom. Izuzev njega, bosansku vojsku su u cjelini činili domaći ljudi iz Bosne. Desno krilo pod komandom držao je Mehmed-beg Fidahić, lijevo zaimi i spahije koji su se odbrani odazvali iz četiri sandžaka Bosanskog ejaleta, a centralne snage okupljale su janjičare iz 32 kadiluka. Vjerovatno pod utiskom dobre organizacije i pokretljivosti bosanske vojske na bojnom polju, austrijska konjica i pješadija je bila primorana na povlačenje. U haosu nastalom uslijed žestoke borbe, te prodora jedinica kojima je komandovao Mehmed-beg Fidahić, austrijski vojnici su u paničnom bijegu spas pokušali naći u rijeci Vrbas. U tom stampedu živote je izubilo njih na stotine, a princi Hildburghausen, svjedočeći tim zbivanjima, zapisao je:

“Kod konjice je nastao takav nered i strah, da je jurnula u rijeku. Tom prilikom se vidjelo kako se po pet ljudi drži za jedan konjski rep da bi stigao na drugu stranu, tako da se više ljudi utopilo nego poginulo”.

Bitka za odbranu Banja Luke završena je u kasnim večernjim satima. Austrijska vojska, ili ono što je od nje ostalo, povukla se preko Save, iza sebe ostavljajući tijela svojih stradalih vojnika. Dženazu poginulim bosanskim vojnicima lično je predvodio Ali-paša Hekimoglu, a dostojanstvenu sahranu imali su i pali austrijski vojnici. Time je okončana još jedna bitka za sigurnost granica Bosanskog ejaleta, u potpunosti organizirana i uspješno vođena snagama domaćih ljudi.