FRNDIĆ: Bašeskijin bosanski jezik

Bolan ne bio, kuda ti to jučer
ode, otide, odpaha, odgmiza,
a meni ništa, ni allahemanet,
nego sa tom šepavom nogom
i ščapom odlaza, i odplaza, i odganpa,
baš kao kakav nikoji moj ni svoj,
odtapa, odpeda, odgega se, oššipa.
Pa kud ti se tako žurilo, insanu,
da onako odgelasa, odklipa, odhuka,
baš ko da te svi šejtani nekuda nose
ti odvurja, odherbeza, odtrapa,
odbata, odšata, odhunja, odkasa,
odhlapa, odfista, i odgega se,
i odzvizdi, i odklapa, i odhurlja.
Meni dućan samom ostade da mi
po njemu kojeko hurlja i burlja,
a ti, brate rođeni, ni pet ni šest,
bez ijedne bijele riječi odđipa, odsunja,
odlista, odvreba, odhega, ma šta –
odkreka, odklasa, odega, odstupa,
odskaka, odtavrlja, odbavrlja.
Ne bi mi bilo krivo da nije doba
od ićindije, pa dućan niti zatvoriti,
niti otvorena ostaviti,
jer ti, moj brate, odplača, odbatlja,
odgaza, odtalja, odvrlja, i sad te
nako vidim kako eno jučer ti bogme
bez maha rukom odbatina, odklada, a mene
u ovako velikom dućanu ostavi sama.
Eto, neka si, na šepavost odbijam ti
i braća smo, ali bolan ne bio kako sad
jedan somun i sahan ćevapa po sahata
jedeš, gvacaš, zvocaš, pirćaš i lavutriš,
subljaš i lotriš, i hapiš i gloginjaš,
i momoljiš, i hlapaš, i još čalugaš,
a uz to o svemu meni ni crne ni bile,
ko da su ti mozak klete vrane popile.

ILUSTRACIJA: Mersad Berber

O AUTORU: NASKO FRNDIĆ (1920, Zenica – 2011, Zagreb)

Rođen je 3. travnja 1920. godine u Zenici u begovskoj obitelji koja je nakon Prvog svjetskog rata (1918.) ostala bez tridesetak zemljišnih čestica, oranica, livada voćnjaka, kuća i okućnica u dolini rijeke Bosne, na potezu Zenica-Kakanj. Otac Agan, begovski sin, bio je prisiljen prihvatiti se krojačkog zanata da bi prehranio obitelj s petoro djece. Mati Hatidža bila je kćer muhadžira iz Trebinja mula Osmana Hromića, vlasnika prvog zeničkog hotela – uglednog hana u velikoj očinskoj kući, koja je u zeničkoj čaršiji do danas sačuvana pod imenom “Kuća Hadžije Mazića” kao vrijedan spomenik starobosanske arhitekture s čardacima i rezbarenim doksatima. Iz doba gradnje te kuće zapamćeno je čuđenje “…što neki došljak Hasan Hromić gradi toliku kuću… ko biva što će mu nešto tako veliko i skupo” (M. Serdarević: Zapis o Zenici, Zenica 1997., str. 8.) Šira obitelj Naska Frndića je dala dvojicu bečkih diplomanata. Prvi je Naskov ujak Raif Kratina koji je 1905. u Beču diplomirao kemiju, a poznatiji stric Alibeg Frndić se iz Beča vratio s diplomom agronoma i sa slobodoumnim političkim idejama, koje su ga odvele u disidenstvo u tek uspostavljenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Naime, Alibeg je u proljeće 1919. godine uputio vlastitu predstavku na francuskom jeziku Međunarodnoj mirovnoj konferenciji koja je zasjedala u Versaillesu kraj Pariza. Tim je aktom Alibeg tražio priznanje državnosti i samostalnosti Bosne i Hercegovine, ali je u svojoj sredini ostao neshvaćen i do kraja života bio je politički obilježen. Od svoje 6. do 8. godine Nasko je pohađao zenički mekteb, a potom četverogodišnju osnovnu školu, koju je završio kao najbolji u svom razredu. Iz Zenice je upućen u Sarajevo na prijemni ispit u Šerijatskoj gimnaziji. Primljen je i smješten u gimnazijski internat na osmogodišnje besplatno školovanje. U razdoblju od 1933. do 1941. godine kao gimnazijalac Nasko se bavio i književnim radom. Dobivao je nagrade na đačkim natječajima i objavio prve pjesme u sarajevskom časopisu Novi Behar.

Drugi svjetski rat od 1941. do 1945. godine onemogućio je Naskov odlazak na studij, pa se nakon ustaških zatvora, partizana i JNA tek 1947. godine upisao na Filozofski fakultet u Zagrebu, na kojem je 1953. godine diplomirao pod A/ hrvatsku, srpsku i slovensku književnost, pod B/ čistu filozofiju i psihologiju i pod C/ francuski i poljski jezik. Već kao student Nasko se u Zagrebu književno afirmirao, prvo pjesmama u Studentskom listu, od kojeg je 1948. dobio nagradu za “Sonetni vijenac”. U to vrijeme postao je jedan od urednika poznatog književnog časopisa Izvor (1949-1951). Tada se služio pseudonimom Nasko Aganov, po ocu Aganbegu. Pod tim pseudonimom uvršten je u poznatu antologiju Četrdesetorica, koju su sastavili pjesnici Cesarić, Tadijanović i Vučetić, u izdanju zagrebačke Zore, 1955. godine. Primljen je u Društvo hrvatskih književnika 1964. godine.

Pod imenom Nasko Frndić objavio je zbirku pjesama “Mostovi” u izdanju Augusta Cesarca, Zagreb 1975. Tada je već bio afirmirani redoviti kazališni kritičar dnevnog lista Borba u kojem je, od 1955. do 1990., objavio više od tisuću kazališnih kritika i osvrta na kazališne premijere u Zagrebu i na Dubrovačkim ljetnim igrama, na kojima je redovito bio nazočan. Paralelno je surađivao u književnim listovima (Telegram, Oko) i časopisima (Republika, Forum, Mogućnosti). U završnici svoje kritičarske faze sudjelovao je s istraživačkim referatima na simpozijima “Dani hvarskog kazališta” Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Na tim skupovima je obradio stanovit broj dodirnih tema hrvatske i bosanske književnosti. Nasko Frndić se bavio književnim radom povezujući ga s radnim odnosom, prvo u Borbi, od 1953. do 1961, zatim u izdavačkom poduzeću Zora od 1961. do 1978. godine i Grafičkom zavodu Hrvatske od 1978. do 1983. kada je otišao u mirovinu. U redakciji Borbe u Zagrebu bio je urednik kulturne rubrike i kazališni kritičar; u Zori je bio prvo urednik, zajedno s poznatim književnicima Šimom Vučetićem, Novakom Simićem, Slobodanom Novakom i Zvonimirom Majdakom, a kad je umirovljen Ivan Dončević, Nasko Frndić je izabran za direktora Zore (1972-1978.). U Grafičkom zavodu Hrvatske Nasko je bio u prijelaznom razdoblju integracije dvaju poduzeća glavni urednik. S Majdakom i Stipčevićem bio je urednik časopisa Republika od 1978. do 1982. Nakon umirovljenja Nasko Frndić živi povučeno u zagrebačkoj Dubravi, baveći se izučavanjem bosanske usmene baštine, koju nije zapostavio ni u najaktivnijoj svojoj fazi. Objavio je 1969. godine knjigu Muslimanske Junačke pjesme s uvodnim esejom, u izdanju zagrebačke Stvarnosti. Kod istog izdavača, nakon velikog komercijalnog uspjeha prve izašla je i druga Naskova knjiga iz bosanske Baštine: Narodni humor i mudrost Muslimana, Zagreb, 1972. Iz braka s prof. Blankom Posavec ima sina Dina Frndića (rođen 1958.), inženjera kompjutorskog sistema u Školskoj knjizi u Zagrebu. Nasko Frndić umro je u Zagrenu 2011. godine. U KDBH “Preporod”, 2006. godine izašla mu je knjiga Dvije drame iz prošlosti Bosne i knjiga pjesama Čudovita Bosna. U Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici za Grad Zagreb 2009. godine objavio je knjigu eseja Prožimanja. 

Muhamed Ždralović