„Planuše kandilji“: Ramazanske teme u novijoj bošnjačkoj književnosti

Piše: Nedim Alić, MA

 

Književna historiografija i književna kritika davno su prepoznale religioznu (pobožnu) nit u bošnjačkoj književnosti, koja nije samo poetička odlika usmene tradicije i stvaralaštva na orijentalnim jezicima nego i jedan od modela novije bošnjačke književne prakse. O tome su značajne književnohistorijske studije i antologijske izbore objavili Alija Nametak i Rešad Kadić (Pobožne pjesme bosansko-hercegovačkih muslimana), Aziz Kadribegović (Lira vječnog aška), Zilhad Ključanin (Lice svjetlosti, Panorama pobožne bošnjačke poezije XX stoljeća), Dragana Tomašević (Bajram ide). To se prije svega odnosi na religiozni model (post)preporodnog tradicionalizma kao pravca koji se uvijek iznova obnavlja bez obzira na društveno-politički i književno-poetički kontekst i traje sve do danas, u kome su ramazanske teme svakako dominantne.

O ramazanu su pisali neki od najznačajnijih bošnjačkih književnika 20. stoljeća poput Riza-bega Kapetanovića, Safvet-bega Bašagića, Edhema Mulabdića, Hamdije Mulića, Muse Ćazima Ćatića, Šemsudina Sarajlića, Ahmeda Muradbegovića, Alije Nametka, Zije Dizdarevića, Rešada Kadića, Selima Jelovca, Atifa Kujundžića te književnice Šefike Nesterin Bjelevac, Džemile Hanumica Zekić i dr. U njihovim djelima se pamte i prezentiraju sve one duhovne i kulturne vrijednosti ovog blagoslovljenog mjeseca, ljepote ramazanskih večeri, a posebno tajnovitost i značaj noći Lejletul-kadr koja je prema kur'anskom kazivanju bolja od hiljadu mjeseci. Zbog njene vrijednosti muslimani je provode u pokornosti Bogu, tražeći spas i Allahovo zadovoljstvo u dovama i namazu.

Lejletul-kadr, najveća noć, najdraža noć,

najveličanstvenija noć u godini.

Noć kada se smiruje duša i tijelo,

kad meleki na zemlju silaze,

u pozne noćne sate.

(…)

Ja sam bila budna, Allaha svoga slavila

i oko srca Kur'an Časni savila.

Sama u samoći nikog se nisam plašila

Vojska meleka, čuvara pravovjernih

Nad mojom kućom se nadvila

a ja sam Allaha svog slavila, slavila, slavila[1]

 

Osim toga, Noć određenja (kadra) značajna je i zbog prvih spuštenih rečenica (ajeta) Božije Objave poslaniku Muhammedu, a.s., sa nebeske Pomno čuvane ploče (Levhi mahfuza), u kojima se ljudi pozivaju na čitanje, razmišljanje i pisanje, na iskonske blagodati razuma koje su darovane još prvom čovjeku i poslaniku Ademu, a.s. Zbog toga je ramazan u kulturi Bošnjaka i mjesec Knjige, u širem značenjskom smislu, razmišljanja i spoznaje, vrijednosti uz koje se najbolje spoznaje suština vjere i ljudskog života. Kadersko ”ikre” – ”čitaj” i ”kalem” – ”pero” svake godine podsjeća da je islam ustvari od početka vjera prosvjetiteljstva, književnosti i kulture.

(…)

Pred veličanstvom tvojim evo sada

griješni pjesnik u zanosu pada

i usnam’ mašte ljubi usta sveta,

 

sa kojih med je tvojih riječi tek'o.

O vječno slovo, Bog je tebi rek'o,

da budeš luča vasionog sv'jeta![2]

 

Ramazan se dočekuje prigodnim kulturnim programima, ali i nastojanjima da se fizički očiste, urede i uljepšaju životni prostori, od stana i kuće, do džamija, harema, dvorišta i ulica, onako kako zaslužuje najodabraniji gost. Bošnjaci muslimani tradicionalno planiraju i usklađuju svoju životnu praksu sa vaktijom, dužnostima i adetima ovog mubarek-mjeseca, nastojeći time dosegnuti određeni unutarnji (duhovni) smiraj ali i pozitivnu promjenu na ličnom, porodičnom i kolektivnom (džematskom) nivou.

Bijaše kao u proljeće – prije i na toliko dana, može čovjek opaziti gdje se prikučuju mubareć-dani šehri-ramazana. Sve se uskomešalo, sve oživjelo, sve se nekako ramazanskim ruhom zaodjelo, drugom snagom opasalo. Već su davno okićene vite munare kandiljima – mukave se pronose, sadake dijele – svuda se sprema da što ljepše započnu ovi mubareć-dani. Vrijeme se bliži, kuca žuđeni čas, kada staro i mlado pane svome Allahu ma sedžde i pokaje grijehe.[3]

 

Slika prediftarske atmosfere kad ”suton pada mirisav ko smilje” u pjesmi ”Ramazanska večer” Muse Ćazima Ćatića najbolje predočava radost vjernika nakon još jednog dana posta, njihovu iskrenu pobožnost i vjeru da su u tim trenucima, kako se u izvorima islama navodi, bliži svome Gospodaru nego što je to bio Musa, a.s., na Sinaju dok je sa Njim razgovarao. ”Vrhunac pobožnog pjevanja”[4], kako zaključuje i Zilhad Ključanin, u ovoj pjesmi Ćatić je ostvario (pred)iftarskom ambijentalnošću, iz koje će poteći i osnovna misao pjesme da se duhovnost i životna radost postiže suzbijanjem čovjekovih tjelesnih i materijalnih prohtjeva, ali i osjećajem pripadnosti zajednici pobožnih ljudi blijedih lica koji sjede za soframa i iščekuju ”kad će top sa grada/ nav'jestit’ iftar u plamenom zvuku”.

(…)

I, gle, najednom, svjetlost neka sinu

s tabije bijele, k'o nur s Tura da je,

a sa njim zvuk se po vazduhu vinu –

Zvuči l’ to svjetlost ili to zvuk sjaje?

večernji anđeo to iz topa sinu.

(…)[5]

 

U kulturološkom smislu značajni su zajednički iftari jer se na taj način njeguju običaji međusobnog ugošćavanja, posjećivanja i intenzivne komunikacije, na čemu islam posebno insistira, uz tradicionalnu i raznovrsnu bosansku kuhinju. U bošnjačkoj tradiciji se nakon iftara i teravije (zajedničkog namaza) druženje nastavljalo kroz ramazansko sijelo koje je bilo ispunjeno usmenim kazivanjima i pjesmom, a što je zabilježio u Ramazanskim pričama Alija Nametak.

Tako se eto sijelilo svaku noć iza teravije, ispijala se crna kahva, a pušila eškija. Slušale se pjesme i govori, tumačio hadži-Memišaga situaciju u svijetu, a ponekad se potezala iz pamćenja koja dogodovština, raspredala, komentarisala. – Ne možeš ti, brate, ovoj mladeži svašta ni pričati. Ne vjeruje ti. Pa nema više ni onog starog stida. Ako ne može sve da legne u njihovu pamet, odmah ti u lice reknu: »To nije istina«, ili »To je obična izmišljotina«, pa čak bi ti poneki rekao da je to i laž.

Hadžija je išao na hadž, vidio dosta svijeta i umio lijepo pričati. Pričao im o devletu – sultanovoj Turskoj, Šamu, Bagdadu, Hidžazu, a naročito o Misiru. Zaliha njegovih priča bila je neiscrpna, pa i večeras im poče na tenhane pričati šta je nekad davno čuo o jednom našem hadžiji.[6]

Alija Nametak je u svojim pričama nastojao sačuvati sve ono što su Bošnjaci stoljećima bili, a što se nastojalo potisnuti različitim procesima kolonizacije i hegemonizacije odmah nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine (1878), a pogotovo u različitim formama jugoslovenske države tokom 20. stoljeća. Osim toga, ramazanska tradicija pričanja i slušanja, tzv. živog razgovora, kako i sam Nametak navodi, već tada se suočavala sa procesima ”modernizacije”, da bi u ovom savremenom svijetu simulacije i novih digitalnih tehnologija gotovo iščezla.

Budući da svake godine ramazan dolazi deset dana ranije, kružeći tokom cijele godine i svakog godišnjeg doba, različiti su i njegovi doživljaji i predstave u  bošnjačkoj književnosti, jer se postači, uz nedostatak vode i hrane, suočavaju sa vremenskim prilikama određenog perioda godine ali i društveno-historijskih okolnosti. Tako je ljetni period, kada su dani posta najduži, osnovni motiv duže pripovijetke Post Ahmeda Muradbegovića, u kojoj se prikazuje nastojanje  jedne grupe muslimana da isposti trideseti, zadnji dan ramazana u uslovima julske žege, kada se u čovjeku ”kuha krv kao voda na vatri”, obavljajući seoske poslove žetve.

Hodža Mujo sa bijelom maramom oko glave stoji u sredini crvenih fesova i veže ono žuto plamenje prezreloga žita nekom nadnaravnom snagom, kao da želi pokazivati pred svima koliku mu je vjera snagu dala, kojoj ne može naškoditi ni žega, ni starost, ni post, čak ni u najtežim poslovima.[7]

”Vezeni peškiri”, kako ih u pripovijetki naziva Muradbegović, tj. kršćani koji su zajedno sa drugima pomagali hadžiji Kasimu da završi poslove prije kiše i oluje, jeli su odvojeno, pod starim jasenom i divili se vjerskoj ustrajnosti ”crvenih fesova” (muslimana), ali i kritikovali konzervativnost hodže Muje koji nije dozvoljavao da njegov sin Alija prekine post iako je od iscrpljenosti i nedostatka vode izgubio svijest. Iako su poštovali svetost ramazana, život mladog susjeda Alije im je bio mnogo važniji od tvrdokornih principa hodže Muje, koji čak nisu imali utemeljenje ni u islamskim propisima o postu.

Interkulturalna životna praksa u Bosni i Hercegovini pokazuje svoje vijekovne odnose i uvažavanja posebno kada govorimo vjerskim osjećanjima, značajnim događajima i praznicima. Oni koji ne poste, bez obzira na religijsku pripadnost i svjetonazor, nisu iznosili hranu, piće i duhan pred postače uvažavajući tako vjersku praksu muslimana.

Ja sam zapamtio kad je ramazan padao u ljeto, kad su najdulji dani i najveće vrućine, pa su ljudi postili, jer se znalo da to mora tako biti. A i to sam zapamtio, u nas je bila miješana čaršija pa sve dva-tri dućana muslimanska, pa jedan-dva pravoslavnih trgovaca ili zanatlija, pa opet dva-tri katolička. I nikad se ne bi desilo da bi koji kršćanin javno zapalio pred dućanom, da ne bi onoga muslimana komšiju fićer potegao. Ručak bi im dolazio od kuće, jer se u ona prijašnja vremena nisu dućani zatvarali preko podne, pa bi se svi zavukli u dućane i tamo ručavali, da ne bi bilo neugodno komšijama muslimanima koji su zbog vrućine sjedjeli pred dućanima i čekali mušterije.[8]

U tom kontekstu su značajni i književni tekstovi o ramazanu u Bosni pisani iz pozicije Drugog,  autora nemuslimana poput Antuna Hangija, Borivoja Jevtića, Jelice Bernadžikovske, Svetozara Ćorovića i drugih. U širem južnoslavenskom interliterarnom kontekstu rijetkost je zbirka pripovjedaka Ramazanske večeri (napisana 1898, objavljena1922. u Beogradu) poznatog srpskog pisca i komediografa Branislava Nušića, koji bilježi svoje doživljaje ramazanskih noći u bošnjačkim i albanskim mahalama i čaršijama Makedonije i Kosova s kraja 19. i početka 20. vijeka, opisujući orijentalnu tradiciju razgovora na divanima, šadrvanima i avlijama punim cvijeća, koje okružuju mirisi jela i gustog duhanskog dima. Za razliku od srpskih pisaca nacionalnog (neo)romantizma koji su o islamskoj kulturi pisali sa predrasudama, kao o nečemu stranom i mračnom, Nušić piše dobronamjerno, sa puno poštovanja, iz pozicije autora koji živi i saosjeća sa muslimanima, a njihovu kulturu prihvata kao dio svog identiteta.

Sunce već leglo; na Bajrak-džamiji se uznio mali crveni barjačić; top sa kaleta oglasio iftar a mujezini sa minareta otpjevali akšam-ezani. Hoće da bude lijepa, hladovita noć a ima li ljepših noći od ramazanskijeh. Proiftarili smo dobro; ispili po jednu čašu studene vode, pa onda pripalili po jedan duvan te hajd, u koga ćemo večeras.[9]

 

Mnoge tradicionalne vrijednosti dožive svoju obnovu u ramazanu. Univerzalne humanističke poruke ramazanskih proznih tekstova Hamdije Mulića (U svetoj noći, Iz sužanjstva), Hamze Hume (Zlatijin ramazan) i Alije Nametka (Cjepar) govore o socijalno ugroženim i siromašnim pojedincima i porodicama koje su nova vremena, ratovi i kapitalistički odnosi doveli u takvo stanje. Međutim, bez obzira na siromaštvo, djetinjstvo bez roditelja i težak život, ramazan uvijek donosi radost i nadu da će doći bolja vremena.

Siromašni dječak, pripovjedač i glavni lik Mulićeve priče Iz sužanjstva je snagom učenja Mushafa i sure Jasin u mjesecu Božije milosti, kako i sam vjeruje, pomogao svom ocu da se nakon nekoliko godina vrati iz zarobljeništva i ponovo zagrli svoju djecu. Isto tako, porodična  Dobrota i Sreća, kako zaključuje Mulić u priči U svetoj noći, zavise od iskrenosti i djela samih njenih članova.

Tako ih je zatekla dvadeseti sedma noć ramazana, Lejlei-kader. Te noći, kad su sva čeljad bila na okupu, uđe u porodicu jedna neobična prilika. (…)

-Stajaću u vašim srcima, u vašoj duši. I doklegod budete čuvari Ljubavi i Dobrote u svojim srcima, ja neću da idem od vas. Ja sam Sreća što čovjeka uznosi višemu i boljemu životu, što čovjeka čini čovjekom duševnim, zadovoljnim, srećnim…[10]

Slična je sudbina i starog Ibiša u priči Cjepar Alije Nametka. Iako je bio star i nesposoban za rad, ”milostinje nije htio”, nego je ”htio da zaradi svoj kruh”. Pošteno i dostojanstveno je podnosio životne terete, pa je čak, na savjet jednog sarajevskog efendije, uvakufio naslijeđeni dulum svoje zemlje u rodnom Ljubuškom, tako što će njegov ”brat to zemlje raditi i davati svakog ramazana dvije oke zejtina za kandilje na ljubuškoj džamiji”[11]. Na kraju pripovijetke, potpuno iznemogao, ”nijem od danjeg posta i noćnog gladovanja”, ali pune duše i čista srca, Ibiš je ispustio dušu jedne ramazanske noći u blizini sarajevske Careve ćuprije.

Ali mu je duša bila puna, što sada, dok sjaj stotina žarulja obasjava njegovo lice u njegovu malom mjestu žmirkaju tri kandilja na munari, tri kandilja s njegovim zejtinom, i čitavo mjestance s Božijim imenom pristupa skromnoj večeri, dok će ovdje sada jedni podrigivati od preobilne sofre, a on prazne utrobe i čista srca, ohlađen, a čitava je života radio da bude drugima toplo, poći u prosekturu bolnice, pa onda u ilovaču na Bakijama, bez pratnje, bez suza i govora, bez nadgrobnog biljega, da u predsoblju vječnosti čeka da stupi pred Vječno Svjetlo.[12]

Za razliku od Mulićevih i Nametkovih didaktičnih priča, Zlatijin ramazan Hamze Hume odraz je  društvene i ekonomske stvarnosti propadanja bošnjačkih porodica u prvoj polovini 20. stoljeća, ”kao more kroz dane i noći bez kraja”[13]. Zlatija i njena prijateljica Šefika dočekuju ramazan vezući jastuke, čevrme, stolnjake i sl. za lokalnog bogataša Mujagu Sabitovića kako bi zaradile dio novca i pomogle svojoj porodici. Zlatiji, njenom ocu Muhamed-beg i majci Sadeta-hanumi u novim životnim okolnostima, kao utjeha, ostaje samo plemićki ponos i nostalgično sjećanje na davna vremena u kojima im je svjetlost kandilja donosila radost.

U novijem periodu, u bošnjačkoj poeziji nakon ratnih užasa uzrokovanih agresijom na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995), kada se religija, nakon komunističkog progona, vratila u javni prostor, stihove o islamu i ramazanu pisali su Džemaludin Latić, Hadžem Hajdarević, Atif Kujundžić i drugi. Nakon pokušaja njihovog gašenja, kandilji na bosanskim munarama ponovo svijetle punim sjajem i nadahnjuju kako vjernike tako i umjetnike.

 

 

(…)

Planuše kandilji.

Zaplovi ezan.

(…)

Ramazan šerif mubarek olsun!

Allah razi olsun!

 

Svi iftari su različiti

u svojoj ljepoti.

 

Samo je On isti

u svom neizmjernom

Milosrđu.[14]

 

Kao posebno vrijeme, mjesec ramazan uvijek obasjava svojom ljepotom životnu, kulturnu i književnu praksu nekog naroda. Bošnjački književnici nisu dozvolili da zamre njihova kolektivna svijest pa su, između ostalog, sačuvali i sjećanje na tradiciju ramazana u Bosni kao i druge segmente islamske duhovnosti i prakse.  U vremenu digitalne simulacije života i sveopće komercijalizacije povratak duhovno-etičkim i esetetičkim vrijednostima ovoga mjeseca osjeća se kao prijeka potreba.

 

 

Literatura

Ključanin, Zilhad, Panorama pobožne bošnjačke poezije, Behram-begova medresa, Tuzla, 2000.

Ključanin, Zilhad, Lice svjetlosti, OKO, Sarajevo, 2004.

Kujundžić, Atif, ”Pečat prve ramazanske večeri”, u: Gračanički glasnik, godina 4, broj 8, novembar 1999, str. 87.

Nametak, Alija, Ramazanske priče, Biblioteka ”Alija Nametak”, Sarajevo, 1992.

Nametak, Alija, Trava zaboravka, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1998.

Nušić, Branislav, Ramazanske večeri, KBDH ”Preporod”, Zagreb, 2011.

Tomašević, Dragana, Bajram ide, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2014.

Zekić, Džemila Hanumica, Zeleni biseri, priredio Nehrudin Rebihić, Bridge, Sarajevo, 2019.

 

 

[1] Džemila Hanumica Zekić, Zeleni biseri, priredio Nehrudin Rebihić, Bridge, Sarajevo, 2019, str. 134.

[2] Musa Ćazim Ćatić, ”Kur'an (a.š.)”, u: Zilhad Ključanin, Panorama pobožne bošnjačke poezije, Behram-begova medresa, Tuzla, 2000, str, 32.

[3] Riza-beg Kapetanović, ”U zgodan čas”, u: Dragana Tomašević, Bajram ide, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2014, str. 41.

[4] Zilhad Ključanin, Lice svjetlosti, OKO, Sarajevo, 2004, str. 106.

[5] Musa Ćazim Ćatić, ”Ramazanska večer”, u: Zilhad Ključanin, Panorama pobožne bošnjačke poezije, Behram-begova medresa, Tuzla, 2000, str, 30.

[6] Alija Nametak, Ramazanske priče, Biblioteka ”Alija Nametak”, Sarajevo, 1992, str. 93.

[7] Ahmed Muradbegović, ”Post”, u: Dragana Tomašević, Bajram ide, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2014, str. 109.

[8] Alija Nametak, Ramazanske priče, Biblioteka ”Alija Nametak”, Sarajevo, 1992, str. 116.

[9] Branislav Nušić, Ramazanske večeri, KBDH ”Preporod”, Zagreb, 2011, str. 55.

[10] Hamdija Mulić, ”U svetoj noći”, u: Dragana Tomašević, Bajram ide, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2014, str. 159.

[11] Alija Nametak, ”Cjepar”, u: Trava zaboravka, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1998, str. 294.

[12] Isto, str. 295.

[13] Hamza Humo, ”Zlatijin ramazan”, u: Dragana Tomašević, Bajram ide, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2014, str. 129.

[14] Atif Kujundžić, ”Pečat prve ramazanske večeri”, u: Gračanički glasnik, godina 4, broj 8, novembar 1999, str. 87.