Ivan Esih – Ličnost Hamdije Kreševljakovića

Priredio: mr. Alen Zečević

Ivan Esih

LIČNOST HAMDIJE KREŠEVLJAKOVIĆA

Hamdija Kreševljaković prvi je učenjak musliman kojega je najviša i najstarija hrvatska znanstvena ustanova Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu izabrala na prijedlog prvaka hrvatske historiografije, razrednog predstojnika dra Ferde Šišića za svoga člana dopisnika u razredu historičko-filologičkom. Uz brojne čestitke primio je Hamdija i najsrdačniju i najlaskaviju čestitku, koju mu je izrekla “Narodna Uzdanica” u Sarajevu, na usta svoga predsjednika nestora hrvatskih muslimanskih književnika Edhema Mulabdića. I “Novi Behar” pridružuje se na poticaj g. Abdurahmana Mešića tim usrdnim čestitkama na naučnoj počasti, koja će Hamdiju potaknuti na dalje i uspješnije naučno stvaranje. I ovaj broj “Novog Behara” nova je čestitka i novo priznanje naučnom odlikovanju H. Kreševljakovića.

Hamdija Kreševljaković prvi je, nastariji i najplodniji muslimanski suradnik Akademijinih izdanja, pa je stoga prof. Šišić svojim prijedlogom samo formulirao davnu i opravdanu želju hrvatskih naučnih krugova da Hamdija Kreševljaković uđe u krug akademika.

Suradnja Hamdije Kreševljakovića u Akademiji priznata je i osobito cijenjena i on je svojim solidnim prilozima zastupan u nekoliko Akademijinih edicija. Tako je u Akademijinoj “Građi za povijest književnosti hrvatske” (sv. 9, g. 1920.) priopćio temeljitu svoju kulturno i literarno-historijsku raspravu “Štamparije u Bosni za turskoga vremena (1529-1878)”. U Akademijinu “Zborniku za narodni život i običaje južnih Slavena” (kojega je neko vrijeme uređivao i pokojni dr. Antun Radić) izašle su dvije Kreševljakovićeve rasprave: “Jurjevo u Sarajevu” (Zbornik, sv. 16, 1911. g., a tada je Hamdiji bilo 21 godina) i druga, svestrano i izvrsno obrađena, monografija, jedan od najznatnijih priloga u “Zborniku” uopće, pod natpisom “Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini, 1463-1878, Sarajevo” (Zbornik, sv. 30, 1035. g., izašla i u zasebnoj, bogato ilustriranoj, knjizi). To Hamdijino djelo govori o znamenitoj duhovnoj i materijalnoj kulturi Sarajeva, pa je odjeknulo osobito povoljno i u domaćoj i u stranoj nauci. Akademijin “Ljetopis” (32/1, 1917. g.) donio je zanimljivi revizionističko-biografski prinos Hamdije Kreševljakovića pod natpisom “Razgovor vila Ilirkinja god. 1835., na- pisao fra Martin Nedić”. Sve su te Hamdijine naučne rasprave znatno unaprijedile i obogatile naše poznavanje starije hrvatske kulture, pa ih stoga i navodi i hrvatski književni povjesnik dr. David Bogdanović u svom “Pregledu književnosti hrvatske i srpske” (novo, treće izdanje).

Izborom Hamdije Kreševljakovića za člana zagrebačke Akademije odaje se priznanje stvaralačkom radu hrvatskih muslimana, koje privlači time Zagrebu, kojemu je zadaća da unaprijedi nauku u svim dijelovima hrvatskoga narodnog organizma. Muslimanskom granom hrvatskoga narodnoga debla još se jače afirmira hrvatsko narodno biće i individualnost. U složnom jedinstvu valja omogućiti našoj braći muslimanima potpuni vlastiti razvitak slobodnom voljom uz jamstvo slobodne jednakopravnosti.

Hamdijin znanstveni rad služi naučnom napretku naših muslimana, a time i svih Hrvata, u interesu zajedničkog dobra. U tom se ostvarivanju krije ne samo cilj nego i bitni smisao Hamdijinog naučnog djelovanja.

Hrvatska nauka odlikovala je laskavim ocjenama Hamdijina oveća djela “Sarajevo u doba okupacije Bosne” (1937.), zatim “Vodovodi i gradnje na vodi u starom Sarajevu” (1939.), brojne njegove monografije o bosanskim i hercegovačkim gradovima, koje se pravom smatraju uzornim književno-naučnim raspravama svoje vrsti. Tim je svojim djelima osigurao Hamdija sebi u hrvatskoj naučnoj republici jedno od najvažnijih mjesta i o tome pisati ovdje muslimanskim čitaocima značilo bi nositi sove u Atenu.

Kada me je g. A. Mešić zamolio da prinesem par riječi u Hamdijin broj “Novog Behara”, odmah sam pomislio da je već vakat da se osvijetli i etička ličnost Hamdije Kreševljakovića, kojega s ponosom i čašću ubrajam među najdraže pobratime. Hamdija Kreševljaković danas je općepriznati najbolji, najveći i najplodniji svestrani povjesnik Bosne i Hercegovine, on je danas među najvećim povjesnicima koje je islam dao hrvatskoj nauci. Ali Hamdija je i ličnost koja upućuje orlovskim letom prema visinama ideala, koja brani ljudski duh višim idejama bratstva, ljubavi, jednakosti i slobode.

Hipolit Taine često bi znao reći da je za razvitak naučnog stvaranja potrebna i odgovarajuća “moralna temperatura”. Korijen etičke ličnosti Hamdije Kreševljakovića vuče se iz njegova roditeljskog doma, iz one duboko religiozne islamske atmosfere, kojoj je bio značajan predstavnik i Hamdijin otac. I danas, kada bi me tko mu drago zapitao koji je od hrvatskih učenjaka uspio da se u svojoj ličnosti najviše približi savršenom skladu naučne erudicije i čiste čovječnosti, spomenuo bih među prvima Hamdiju Kreševljakovića. Kada u ovom članku želim da svojim slabim silama istaknem uzorni i svijetli značaj Hamdije Kreševljakovića, u očima moga duha iskrsne niz ljudi muslimana koji su mi i danas uzori etičke svijesti. Bilo nas je šestero braće u Travniku i da smo i danas svi živi zahvaljujemo plemenitim muslimanima, u prvom redu dobrotvoru, bivšem načelniku Travnika za vrijeme gladnih ratnih godina, rahmetli Osman-begu Teskeredžiću. Tada u doba rata sam po prvi put spoznao istinu da je sve džaba, i najblistavija fraza i najveća humanitarna ustanova, ako nema – ljudi. Man, man, not measures – veli pravom jedna engleska poslovica (ljudi, ljudi, a nikakvih poučaka-načela).

Hamdija Kreševljaković ide u galeriju najplemenitijih muslimana koje sam upoznao, pa se i Islamska zajednica može ponositi ovim svojim članom i kao čovjekom i kao učenjakom. Hamdija je vitez požrtvovanja, altrustički idealist koji je svoju etičku ličnost izgradio u svom roditeljskom domu. Etički ideali u najširem značenju nijesu mu nametnuti izvana nego su mu urođeni. Hrvatska domovina kao zajednica svih Hrvata, koji hrvatski misle, čuvstvuju i hoće, bila bi sretnija kada bi se sveta iskra Hamdijina duha mogla rasplamsati u što širem krugu naučnih radnika. Hamdija živi in angello cum libello, prati sve što se o Bosni i Hercegovini piše i raduje se svačijem uspjehu kao svom vlastitom.

U interesu bi naše nauke bilo da mjerodavni faktori pripomognu reaktivaciju Hamdije Kreševljakovića u kakvu njemu primjerenu prosvjetnu službu u Arhiv ili Zemaljski muzej u Sarajevu. Time bi mu se dala zadovoljština što ga je prošli režim degradirao materijalno (naučno ga ne može nitko degradirati). Izvan svake je sumnje da bi naučni njegov rad uvelike napredovao.

Ljeti ove godine boravio sam pet dana u Sarajevu, gdje sam se sastajao s Hamdijom i s tih sastanaka ponio samo najljepše uspomene. Upoznao sam i novu Hamdijinu sposobnost da je najbolji i vrlo strpljivi cicerone svoga rodnoga grada. Iako smo provodili ugodne časove, ipak Hamdija nikad nije zaboravio svoje dužnosti prema “Narodnoj Uzdanici”, gdje je, zajedno s neumorivim predsjednikom g. E. Mulabdićem, rješavao molbe za stipendije.

Kao skroman čovjek, povučen među zidove svoje bogate, velikim marom sabrane, knjižnice, Hamdija Kreševljaković može reći s ponosom za svoj rad:

Feci, quod potui;

Faciant meliora potentes!

Približi li mu se tko u radu, prvi je sam Hamdija koji će mu to priznati i koji će se iskreno obradovati. Kulturom duše nazivamo ljepotu te duše: to je ljepota koja nastaje pod utjecajem svjetla razuma i vjere. Što je ljepša duša, to su ljepši plodovi našega života. Hamdija, koji je u naponu stvaralačke snage, već se sada raduje bujnim i zdravim plodovima svog rada.

Život u današnje doba kataklizama i potresnih preobražaja prikazuje nam se kao uzburkani ocean razbješnjelih valova, nad kojima visi tmurni i mračni horizont. Povrh svega toga, mračne konture života od vremena na vrijeme osvijetli plamen eksplodirane bombe idejne odnosno ideološke mržnje. Današnji život treba ozdravljenja i postavlja se ideal koji bi pridigao čovjeka, a koji bi u njem i putem njega pridigao i oplemenio cijelo čovječanstvo.

Ličnost učenjaka Hamdije Kreševljakovića može se pravilno shvatiti samo ako se uokviri u najuzvišenije opće ljudske težnje. Za nas Hrvate, i muslimanske i katoličke vjere, Hamdija Kreševljaković je svjetionik koji raspršava tminu pakosti i tminu neznanja. Njegov javni i naučni rad pridonio je razmahu duhovnog i moralnog života u suvremenoj hrvatskoj stvarnosti.

Hrvatska kulturna javnost raduje se od srca što Hamdija Kreševljaković i dalje savjesno i marljivo urezuje nove brazde u hrvatsku naučnu njivu. Neka ga Bog poživi do skrajnjih granica ljudskog vijeka u korist islamske zajednice i hrvatskog naroda.

____________________________________________

Izvor: Esih, Dr. Ivan, ”Ličnost Hamdije Kreševljakovića”, Novi Behar, XIII, br. 1-6, 1939, str. 18-19.

Izvor: Godišnjak Bošnjačke zajednice kulture, God. XXIII-XXV, 2023-2025, Sarajevo 2025.