ISAKOVIĆ: Šta je Biserje?

Najveće je slovo što se samo sluti

najdublje je ono što u nama ćuti

                                                            Mak Dizdar

Ovaj izbor bošnjačke književnosti ponikao je u prostoj že­­lji da nanijeti nisku BISERJE, rasutu u prašini vre­me­na, izgub­ljenu u okrajcima nemara i zaborava i da je iz­lo­ži ljepoti ljudskog poimanja, voljenja, da ona bude raz­go­vor, da bude sjećanje, da bude damar duha i sli­jed či­nje­nica – u nizu drugih, srodnih.

Nema sumnje da je književna komponenta koju su Boš­­njaci utkali u zajedničko-jezičku književnu sferu veo­­ma značajna. Mada, nažalost, nema sumnje da je up­ravo ta komponenta nedovoljno proučena, često ne­pra­vedno za­postavljena i često pogrješno cijenjena. Ili, ni­kako. Ali, ono što je prošlo – niti se može povratiti, niti se može ne­gi­rati. Od Hasanaginice (i prije), do Se­li­mo­vićevog Der­vi­ša (i poslije), traje emanacija oso­bi­te duhovne komponente i osobitog kontinuiteta, lome se osjećanja, pretaču voljenja, teku želje i ljubavi, slažu gat­ke i knade pjesme.

Otuda moje nastojanje da se ova literatura sagleda i ver­­tikalnom nizu i da se pri tome ostane u granicama jed­nog dosta strogog kriterija – određenog ukusom i pod­re­đe­nog namjeni; u mjeri koja se ne može izbjeći. Us­lijed sve­ga što ovakav rad podrazumijeva, u silnom ne­dos­tat­ku analitičkih djela i kritičkih izdanja, ostaje da se ovako is­poljena sinteza brani pred vremenom koje joj, to je iz­vjes­no, neće u svemu dati pravo; što se ta­kođer ne može iz­bjeći; i što je dobro.

Podrazumijevajući da sve što o bošnjačkoj knji­žev­noj kom­ponenti u nas nije kazano – ne znači mnogo pre­ma ono­me što ta književnost kazuje (sama!) sobom – ne­ćemo po­sezati za neizgovorenim riječima ove i proš­­lih gene­ra­ci­ja, niti ćemo posezati za nejasnim opred­jeljenjima, sti­dlji­vim i/ili manje stidljivim zaobilaženji­ma i ne­re­zum­nim svo­jatanjima. I nesvojatanjima. Stvar­no eg­zistiranje boš­njač­ke književne komponente u okvi­ri­ma književ­nos­ti na­­pisa­nih našim zajedničkim jezikom, i prven­stveno u ok­vi­rima bo­sanskohercegovačkim, ni­je ovisno od nekog apa­ratnog miš­ljenja, ma kakvo ono bilo. Više je to nuž­no­st koju na­me­će život kao vr­hovni izvor doj­mo­va i zako­ni­tosti, pre­ma kojima pojedinac pos­tane ano­ma­lija vlastite ili društvene zablude. Kris­ta­­liziranje isti­ne nije hir pri­ro­de već rezultat same pri­rodnosti. Iz ne­ko­li­ko mišljenja, koja po­tiču od ljudi raznih generacija i raz­nih uvjerenja, vidjet će­mo kako se nestrukturalne či­nje­nice ne mogu suprot­sta­viti ne­mi­nov­­nosti jednoga, ne­sum­nji­vog, uvjetovanog tra­­ja­nja i ne­mi­no­v­­nosti njegovog kon­tinuiteta i dijage­ne­ze; od prvih mate­rin­skih riječi za­bi­lježenih na poveljama bo­­sanskih ba­no­va, od prvih zgus­nutih domaćih re­če­nica uk­lesanih u ka­men, do mo­der­nih izraza koji su is­ti­na i nuž­nost ovog vre­me­na i ove generacije.

“Muslimani – misli se – predstavljali su najsilniji, ali naj­­varvarskiji deo bosanskohercegovačkog sta­nov­niš­tva, i kod njih niko nije ni pretpostavljao kakvog du­­hovnog ži­­vo­ta”, piše Milan V. Bogdanović[1], po­vo­dom knjige Ser­­bo­kro­atische Dichtungen bosnischer Moslims…” Međutim, do­godilo se nešto sasvim neočekivano. Naj­no­vi­jim istra­ži­­vanjima pokazalo se da je kod Musli­mana još od kraja XVI. veka bilo prave umetničke poe­zi­je, i knjiga o kojoj je ovde reč, izložila je uspehe tih is­tra­živanja i dala je kratak i koncizan pregled te poe­zi­je.

Do sada se nije skoro ni slutilo da postoji jedna takva poezija. Nekoliko dalekih napomena o njoj, nekoliko ob­jav­ljenih pesama, nekoliko vrlo neuspelih objašnjenja – i to je sve što se do sada znalo o njoj. Prvi koji je pome­nuo da postoje izvesne stvari pisane turskim slovima i srp­skim je­zikom, bio je Rus Aleksandar Giljferding, 1859. go­dine.”

Kad je već riječ o ovome, valja istaći da se još 1939., u Ki­kićevom Putokazu, Skender Kulenović s čuđenjem pi­tao zašto se ne izda “zbirka književnih radova naših (mu­sli­man­skih) savremenih književnika”. Govoreći kritički o bh. Muslimanima, on ne samo da zna razlog ovome, već i šire i dublje uzroke:

“Ja mislim da ne griješim kad tvrdim da je naša naj­ve­ća žalost u tome što su kod nas već izrasle takve snage s kakvim do sada u svojoj historiji nikad nismo raspolagali, a što uprkos tih snaga još idemo u strahovit raskorak s na­šim vremenom, prosto zato što su te naše snage ras­ko­ma­dane, razbacane, sumnjom i strahom nagrižene, sirove i nedograđene, i zato u svojoj cjelini potpuno nemoćne da naprave kakav jači zahvat u našem društvenom zbi­va­nju.”[2]

Nafija Sarajlić, prvi prozni pisac među Bošnjakinjama, na­prosto kaže u svojim Temama: “Svijet je sada objesio ruke niza se!” To je ono horizontalno istrajavanje, koje ne tra­ži krupnu riječ. I riječ bi potonula. Primjera radi, da ovo­me nadovežemo dojmove poznatog književnog his­to­ri­čara-orijentaliste, Mehmeda Handžića, 1937.[3]

“Arapski, turski i perzijski historičari objeručke su pri­hva­tili radove naših ljudi na književnosti, dali im ocjenu koja im pripada i postavili ih na mjesta koja zaslužuju.” Is­tovremeno, mi “nismo umotvorinama svojih ljudi da­va­li gotovo nikakve važnosti”.

Dok je M. Handžić govorio o sudbini veoma značajnih i veoma brojnih muslimanskih pisaca na islamskim istoč­nim jezicima, Ahmed Mulahalilović[4], u Gajretu, februar 1941., govori “o onim muslimanima koji su pisali knji­žev­na djela na našem jeziku”. Sudbina – ista:

“Često se čuje prigovor s raznih strana što se u pro­u­ča­vanju naše književnosti u srednjim školama ne vodi nika­ko računa o onim muslimanima koji su pisali književna de­la na našem jeziku. Doista, u našim srednjim školama se uopće i ne spominje književni rad muslimana, kao da ga nikako nije ni bilo. Štaviše, o tom književnom radu, vr­lo često ne znaju ništa ni oni koji predaju historiju jugo­sla­ven­­ske književnosti, jer se muslimani književnici ne pro­u­ča­va­ju ni na univerzitetu”. Bez pretjerivanja možemo reći da se to tek sada, unazad godinu-dvije, mijenja, doduše spo­ro i nedovoljno, ali mijenja se. Razlozi su brojni i slo­že­ni. Jer je to društvena kategorija, neka tumačenja iz knjige Na­cio­nalni i politički razvitak Muslimana Atifa Purivatre, 1969., mogu nam poslužiti kao rezime: “(…) i kod hrvatske i kod srpske buržoazije egzistiralo (je) kao ‘nacionalni credo’ svaćanje da su Muslimani Hrvati ili Srbi, s tim što se samo u vjerskom pogledu diferenciraju od ostalih Srba i Hrvata. U tom pravcu buržoazija je odgajala generacije ko­je su usvajale takvu politiku. Na taj način, buržoaska sh­va­ćanja su nadživjela buržoaziju kao vladajuću klasu. Nije onda čudo što je svako drukčije reagiranje na ovakva du­boka uvriježena shvaćanja – ali izvan muslimanske sre­dine – uvijek nailazilo na određena nerazumijevanja, zbu­njenost pa i izvjestan otpor… Jedan dio inteligencije je pri­hvatio srpsku, odnosno hrvatsku nacionalnu ori­jen­ta­ci­ju. Ova pojava je, prije svega, nastala kao pos­lje­di­ca ne­rav­no­pravnog položaja Muslimana u staroj Jug­o­­sla­viji, a iz­ra­žavala se, između ostalog, i u tome što su se javni i kulturni radnici iz redova Muslimana mogli afirmirati jedino uz pretpostavku nacionalnog ‘op­redjeljenja’.”[5]

Rasim Muminović, u napisu Povijesnost i nacionalitet[6], ima izuzetno zgodnu misao o tome:

“Čovjek (se) ne može opredijeliti za ono što jeste, jer jeste, ali zato se može opredjeljivati za ono što nije i to iz razloga što bi to želio… ili možda zato što to drugi od nje­ga traže. Opredjeljivanje ima smisla samo ukoliko je vezano za određeni cilj radi kojeg izigravamo ono što jesmo da bis­mo igrali ono što želimo ili nas okolnosti tjeraju na to. Takvo igranje i izigravanje čini, takoreći, monodramu na­šeg svakodnevnog života (danas je gotovo važnije izgle­da­ti nego biti) (…) U aspektu moralnog ocjenjivanje, opred­­ljivanje po zahtjevu spada u egzemplarne oblike nacio­nal­nog otuđenja, gdje se to, u odnosu na individuu, oči­ta­va­lo kao samootuđenje, toliko tuđe ljudskoj prirodi, a tako po­svuda prisutno u historiji.”

Vratimo se malo međuratnom vremenu, prateći Tri ge­neracije književnika Muslimana iz pera književnog his­to­ri­čara i kritičara Rize Ramića, pripadnika lijeve orijen­ta­ci­je, također Putokaz, 1937.[7]:

“U to za Muslimane teško doba naglog i prisilnog pre­la­za iz vjekovima utvrđenog i jednostavnog polufeu­dal­nog života i polufeudalne priproste muslimansko-  -orijen­tal­ne kulture, u zapadnjački kapitalistički društve­ni sis­tem i slo­že­nu zapadnjačku kulturu, javljaju se dva­de­­set godina iza okupacije osnivači muslimanske knji­žev­no­sti koji su is­to­vremeno prosvjetni i društveni prvo­bor­ci: Safvet-beg Ba­šagić, Edhem Mulabdić, Osman Nuri Hadžić i Muha­med-beg Kapetanović Ljubušak. Za njima pri­do­la­ze ubrzo u društveno i kulturno povoljnijim prilikama i os­tali književnici, pripadnici prve generacije: Riza-beg Ka­petanović, Hamid Šahinović Ekrem, Salih Kazazović, Av­do Karabegović, Osman Đikić, Musa Ćazim Ćatić. Ve­ći­na iz ove generacije formalni zanat pisanja naučila je na hrvatskoj romantičarskoj književnosti, koja se pisala do konca XIX. vijeka i na plitkorealističkoj, pisanoj do 1910. Osnovna podloga njihovom pisanju i osnovni pod­sticaj bili su narodna usmena književnost i njene misaone i umjetničke postavke. Izuzetak u tome čini, i to samo u svo­joj poeziji, Safvet-beg Bašagić, koji je sadržajno i for­mal­no pod neposrednim uticajem istočnih literatura. Dru­gi, ukoliko su pod uticajem tih literatura (turska, per­zij­ska, arapska), to su manje-više u tematskom i idejnom po­gledu: prigodno su se laćali opisivanja muslimanskih his­torijskih ličnosti i događaja, pisali nabožne pjesme, itd. Uti­caj onovremenske hrvatske literature, koja je i sama bila relativno mlada i u fazi traženja i savladavanja je­zič­no­ga izražaja, i prema svjetskoj književnosti ograničenih vi­dika i iskustava intelektualnih i umjetničkih, nije mo­gao njihovo stvaranje da oplodi dubokim stvaralačkim im­pulsima. Samonikli su, mora se priznati, kada se uvaži či­njenica u kakvoj su primitivnoj sredini ponikli i živjeli.

Treba još reći da je stvaranje ove generacije bilo nužno od­ređeno i omeđeno stanjima društva i kulture, koji su u Bosni i Hercegovini, a naročito u muslimanskoj sredini, ima­li izrazito feudalni karakter. Njihovu književnu dje­lat­­nost, značenje i ulogu u muslimanskoj sredini, treba da­nas ocijeniti i izreći objektivno. Ona već sada može sa si­gur­nošću da se postavi u glavnim crtama. Toj prvoj gene­ra­ciji prvenstveno, a Bašagiću, Mulabdiću i Đikiću još je i po­sebno, treba priznati da su u vrlo mučnim godinama tjes­kobe i obezglavljenosti muslimanskog kolektiva bili nji­hovi veoma požrtvovani i odlučni prosvjetni i društ­ve­ni borci. Najpoznatiji njihov rad je osnivanja Gajreta i slič­nih društava, književna i usmena propaganda da bošnjački mu­slimanski živalj prihvati izvjesne tekovine za­pad­njač­ke civilizacije i kulture, zatim njihov lični primjer ostva­ri­va­nja onoga što su propovijedali. Oni, i prva generacija boš­njač­ke muslimanske inteligencije, evropski obrazovane, u stva­ri su društveni predstavnici onoga tankog sloja zem­ljo­­posjednika i privrednika, koji su se preobrazili ili se još uvijek preobražavaju u muslimansku mladu buržoaziju. Ti književnici su, međutim, u suštini, u svome književ­nom radu i u svom ličnom životu, u sferama emocija, psi­ho­lo­gi­je, shvatanja, životnih navika, ostali vjerni svojoj nazad­njač­koj klasi i njenim neizbježnim klasnim ograničenos­ti­ma. Nikada se nisu iskreno (u narodskom smislu: iskreno) prigeli muslimanskim masama i nikada bili tumači i zas­tup­nici njihovih istinskih životnih interesa i opisivači nji­ho­va života. Položaj tih masa bio je mučan. Za Bašagića, Mulabdića, Hadžića i te druge književnike, socijalni pro­b­­lemi muslimanskih masa nisu postojali i oni ih u svojim djelima nisu postavljali. Ni u jednoj pripovijetki, romanu, pjes­mi, ni jedan nije opisao muke, stradanje i probleme boš­njačkog radnog čovjeka, kojega je novi život zatekao naj­nespremnijeg i počeo da ga najjače i najsurovije melje. Od ovih književnika najviše su naučili age, begovi i nji­ho­vi sinovi i kćeri. Muslimanska sirotinja (koja sačinjava mno­go veći postotak muslimanskog kolektiva) tek nešto malo.

Propagirali su u svojim radovima prosvjećivanje i po­ha­­đanje škola, trezvenost i prilagođavanje novim odno­si­­ma, što je bio imperativ ako se htjelo opstati u ovom švap­skom vremenu i gospodstvu, ali ta njihova humana po­ruka odnosila se pretežno na imućnije slojeve koji su us­vajanjem novih tekovina postizali lijepe društvene pred­nosti. Poruka je, u stvari, slabo mogla doprijeti do mu­slimanskih radničkih i seljačkih masa koje su bile ne­pis­mene, posve sirote, odbačene od svakog u zapećak, pre­puštene uticaju dozlaboga zatucanog, zaostalog klera. Imali su do čuđenja nekritičan stav prema društvu, mi­nu­lom turskom i ovom švapskom, smatrajući ga savrše­nim proizvodom Božijega promisla, kojega samo tu i ta­mo remete nerazumni ljudi. Nisu spoznali koliko u njemu pa­te muslimanske mase, a patnje hrišćanske raje vje­ro­vat­no nisu ni primjećivali. Pisali su svoja štiva za Musli­ma­ne, prevashodno, i po tome su tipični konfesionalni, musli­man­ski književnici, čija ideologija izvire iz dvije suš­tas­tve­ne komponente: feudalnog poretka i religije.

Osnovali su nekoliko književnih časopisa (Behar, Gajret, Biser i dr.) i listova i uređivali ih, za svoje vrijeme i svoju publiku, dobro. Imali su ambiciju bošnjački tvr­do­gla­vu i ne­dostupnu: da suprotnim vjerskim taborima po­ka­žu da oni, kao nekada na bojnom polju, i u novim od­no­sima, um­i­ju baratati ‘novim oružjem’ – perom i u tome su po­ka­­zali – uspjeh.”

Hamza Humo, govoreći o kontinuitetu muslimanske tra­dicije, u: Od prelaza na Islam do novih vidika[8], piše:

“Pored tamnih strana, koje su vremena kao pro­klet­st­va no­sila sa sobom, ovi historijski časovi ostavili su dosta i svi­­jet­lih tragova u prošlosti bosanskohercegovačkih Mu­sli­ma­na. Ti svijetli časovi to su njihove duhovne i kulturne te­ko­vi­ne koje nose jedan naročiti ton u sebi i koje danas – ka­rici kulturnih tekovina našeg naroda (naših naroda, A.I.) daju jednu posebnu niansu. Ta niansa, iako u suštini slična os­ta­lim, pokazuje jednu vidnu disonancu u svojoj sredini, ali zato ne i disharmoniju. Ta niansa vuče svoj korijen iz du­boke prošlosti, mijenjajući vremenom snagu svog na­g­las­ka, ali ostajući uvijek jasna i postojana.”

Safvet-beg Bašagić razvija sličnu misao o tome, još 1912. u svojoj disertaciji Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj knji­ževnosti[9]: “Jedan narod može izgubiti moć i gos­pod­stvo, slava njegova oružja može isplaviti, bajrak pod kojim je vo­jevao može postati plijenom neprijatelja, njegova prava i pravice mogu se pretvoriti u mrtva slova – kratko reče­no: jedan narod može doživiti pravi politički, socijalni i eko­no­mski fiasco u svojoj postojbini. Sve je to pri­vre­me­no, sve može biti od danas do sutra. Ali ipak imade nešto što ni­je prolazno, što ne može ni puki slučaj, ni najljući ne­pri­ja­telj uništiti, a to su umotvorine koje mi zovemo litera­tu­rom. U tome carstvu ni sila, ni slučaj, dapače – ni zub vreme­na, ne može pomračiti umne stečevine naroda koje je pri­vri­jedio kad je pobijedio barbarstvo i neznanje. Taj tri­jumf ostaje na vijeke, jer je on amanet budućim naraštajima i vremenima.”

Dramatiku egzistiranja bosanskomuslimanskog bića u na­šim prostorima dao je i Meša Selimović u već pozna­tom govoru koji (Bošnjak) Hasan upućuje carigradskoj gospodi:

“Mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek ne­či­ji miraz (…) Najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne­pri­hva­će­ni, strani svakome, i onima čiji smo rod, i oni­ma koji nas u rod ne primaju (…) Sila nam je dosadila, i od ne­vo­lje smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz pr­ko­sa.”[10]

Kasnije, u jednom književnom razgovoru, Selimović je ob­novio svoj lament[11]: “Mislim da nikad nijedna grupa lju­di u historiji nije ostala usamljenija nego su bosanski Mu­slimani. Nije mnogo pomagalo ni to što je Bosna do XV­III. vijeka bila relativno razvijena, praktično bez nepis­me­nih, sa mnoštvom škola, s uređenim urbanim živo­tom, sa dosta vjerske tolerancije – neprirodnost njihovog polo­ža­ja bila je očita. Nisu prišli tuđinu, a odvojili su se od svo­jih. Kuda je mogao da vodi njihov historijski put? Ni­kud. To je tragični bezizlaz. U zatvorenim zajednica­ma koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila musli­man­ska. Od kuće i porodice stvoren je kult, i sav neistrošeni vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj način stvorila intenzivna intimna sfera, s neobično jakom osje­ćaj­nošću (naše najljepše narodne balade i romanse su mu­sli­manske), stvorila se isto tako nepodobnost za javnu dje­latnost, jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Išli su s oku­patorom, ali su ga mrzili jer im put nije bio isti. S os­ta­lima nisu mogli, jer su željeli kraj Turske carevine i do­pri­no­sili njenom rušenju. A kraj Turske carevine je i kraj sve­ga što su oni bili. Razum tu nije mogao pronaći rje­še­nje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini, pri čemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematično, afek­tiv­no reagovanje. Ako se tome dodaju mržnja, osjećanje ne­sigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana zbog ne­ma­nja pravca, i ispadi drugih prema njima zbog mržnje pre­ma Turcima, evo vam, ukratko, skice jednog pandemonijuma koji se zove Bosna i njeni ljudi. Ne zaboravimo li na našu ljubav prema tom svijetu koji je žrtva historijske kobi a ipak je sačuvao veoma mnogo najljepših ljudskih oso­bi­na, kao ni naš živi bol što se ta nevjerovatna prošlost neprestano vuče za nama, i nikako da je stvarno učinimo prošlošću, zar je čudo ako Bosna nudi obilje književnih inspiracija?”

Evo, na kraju, još nekih riječi kazanih našem vremenu, iz­govorenih u našem prisustvu, upućenih našoj gene­ra­ci­ji: Midhat Begić, 1970.[12]:

“Ponekim ljudima je, izgleda, još uvijek potrebno da se naviknu na postojanje naših nacionalnih i duhovnih slo­ženosti, jer je u njima naše nacionalno određenje. Mu­slimanski duhovni elemenat bitan je u tom našem na­cio­nalnom mozaiku, koji bi se – kad bi se književno, fi­lo­zof­ski dobro shvatio, predstavljao kao zajedničko bo­gat­stvo. Dokaz je za to naša narodna poezija, u koju se ug­radilo naše cjelovito biće, pa i muslimansko. Musliman­sko određenje Derviša i smrti nije pisac tražio, već usput pos­ti­gao. Jer, jasno je da je za svako veliko djelo izvor – savre­me­no­st. To obilježje ne smeta Selimovićevu djelu da, i nacionalno i nadnacionalno, bude veliko… Snaga u umjetnosti ne ide na­poredo sa snagom njene sredine i izvora, socijalnog ili na­cionalnog korijena.”

To bi bio kraj ovog Uvoda. Ljepota pisane riječi ne mo­že biti razlog za nesporazum: mi i s tuđih jezika pre­vo­dimo da bismo se upoznali, razumjeli, voljeli, a svako dje­lo koje govori našom riječju – govori izravno našem srcu jer – što kaže mudri Muhammed Hevaji (1601-1651.):

                                         Zlo je činit lasno,

                                         al’ je mučno načinit jasno.

Alija Isaković  (1972.)

[1]   Milan V. Bogdanović: Poezija muslimana u Bosni, “Srp­ski knji­žev­ni glasnik”, knj. XXIX, br. 1. Beograd, 1912., str. 73.

[2]   Skender Kulenović: Jedna žalost i jedna potreba, “Putokaz”, br. 1-3. Zagreb, 1939., str. 300-301.

[3]   Mehmed Handžić: Rad bos.-herc. muslimana na književnom polju, “Glasnik”, IVZ, br. 1. Beograd, 1933., str. 26.

[4]   Ahmed Mulahalilović: Književnici muslimani u našim sred­njim školama, “Gajret”, br. 2. Sarajevo, 1941., str. 43.

[5]   Atif Purivatra: Nacionalni i politički razvitak Muslimana, Sa­ra­jevo, 1969., str. 31. i 36.

[6]   Rasim Muminović: Povijesnost i nacionalitet, “Život”, br. 6-7. Sarajevo, 1969., str. 61-63.

[7]   Rizo Ramić: Tri generacije književnika Muslimana, “Pu­to­kaz”, br. 2. Zagreb, 1937., str. 43-49., uzeto iz: Budna Bosna, Sara­je­vo, 1966., str. 199-201.

[8]   Hamza Humo: Od prelaza na Islam do novih vidika u: Spo­me­nica dvadesetpetogodišnjice Gajreta, Sarajevo, 1928., str. 7.

[9]   Safvet-beg Bašagić: Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj knji­žev­nos­ti, Sarajevo, 1912. str. 8.

[10] Meša Selimović: Derviš i smrt, Sarajevo, 1966., str. 282-283.

[11] Meša Selimović u: Radovan Popović: Književni razgovori, Sa­­rajevo, 1970., str. 180-181.

[12] Midhat Begić, u: Radovan Popović: Književni razgovori, Sa­ra­jevo, 1970., str. 2.