Hamdija Kreševljaković – Iz prošlosti kahve i duhana u Bosni i Hercegovini

Priredio: mr. Alen Zečević

Hamdija Kreševljaković

IZ PROŠLOSTI KAHVE I DUHANA U BOSNI I HERCEGOVINI

Danas su upravo rijetki krajevi na zemlji koje ljudi nastanjuju, a da se u njima ne troši kahva i duhan. Oba ova užitka troše se sada u velikoj mjeri, a nije tome baš davno kad su bili rijetki ljudi koji su pušili i kahvu pili. Još pred kojih sto godina bilo je velikih gradova u kojima nije bilo ni jedne kafane ni dućana u kome se duhan prodavao. I duhan i kahva doneseni su u Evropu u 16. stoljeću. Duhanu je domovina Amerika, a kahvi Afrika (Abesinija). Kahva je došla preko Turske, a duhan preko Španije. Danas je glavni producent i kahve i duhana Amerika. Godišnja produkcija kahve iznosi 1350 miliona kg, a duhana do 1300 miliona kg, pa prema tome nešto preko pola kilograma kahve i duhana otpada na jednog stanovnika Zemlje.

Duhan su pušili Američani prije nego je Kolumbo otkrio Ameriku (1492.), dok priča kaže, da je kahvu pronašao neki derviš, koji je provodio život negdje daleko u jednoj pećini s dvije koze i prehranjivao se njihovim mlijekom. On je opazio kako koze dolaze s paše veselih očiju. Jednoga dana pođe i derviš za kozama i vidi kako one brste s trna crvenkast plod, sličan trešnji. On ubere nekoliko tih crvenih boba i ponese u svoju pećinu. Moleći se Bogu počne ga hvatati drijem, a on da se razdrijema počne jesti one plodove i opazi da ga drijem popušta. Derviš reče i svojim drugovima, kako su oni plodovi dobro sredstvo protiv sna, te ih i oni počnu uzimati. Kasnije se počelo sjeme iz tih plodova variti i voda piti, a još kasnije pržiti i priređivati kako to i mi danas činimo.

Kako se kod nas dosta troši i kahva i duhan, to ću ovdje nešto progovoriti o njihovoj prošlosti u našim krajevima. K a h v a. Kahva (kafa) došla je u Bosnu preko Carigrada u 16. stoljeću. Turci su se s njom upoznali u Hidžasu i Egiptu za vojni Selima I (1512-1520), a u Carigrad je donesena 1534., dakle za vlade Sulejmana Il, a tada je ondje otvorena i prva kafana. I sigurno nije dugo vremena prošlo pa je i Sarajevo dobilo svoju kafanu, jer se pouzdano zna da je postojala 1592.

Već za Selima II (1566-1574) otpočela je borba protiv kafe i ortodoksna islamska ulema uporedila ju je s vinom. Gospodin Fehim Spaho našao je medu orijentalnim rukopisima bivšeg Balkanskog Instituta u Sarajevu jedan traktat protiv raznih poroka i nastranosti, što ga je napisao Mesih sin Abdulahov za vlade Selima Il, u kome je cijelo poglavlje upereno protiv kafe. Ali najžešće se oborio na kafu Fahrudin Muhamed Čivizade, šejhul-islam, (1530-1587) i u jednoi raspravi protiv raznih novotarija, najveći broj strana ispunio je pogrdama na kafu. Protivnicima kafe je pošlo za rukom da je sultan Murat IV naredio 1633. zatvaranje i rušenje kafana, o čemu govori poznati turski geograf i savremenik Murata IV Hadži Kalfa (Ćatib Čelebija) u posebnom poglavlju svog posljednjeg djela (1656.).1 Koliko je djelovala ova zabrana kafe i kafana u Bosni nije poznato, ali svakako se nije na nju puno osvrtalo, jer se iz Poulletova opisa puta kroz Bosnu 1658. vidi da se kafa pila kao što je to bilo i prije Muratove naredbe, što saznajemo iz jednog francuskog izvještaja od 1611. Tu se kaže da je poslanstvo naišlo u Prokuplju na deset ili dvanaest stanovnika koji su, po njihovu običaju, sjedili pokraj dućana pod strehom, koja se jako nadiže nad ulicom, gdje puše duhan i piju neku crnu vodu, koju nazivlju kavom, a piju je tako vruću da jako peče, pa je stoga srču pomalo krajem usana.2

Turski historik Ibrahim ef. Alajbegović, poznat pod imenom Pečevija, putovao je Bosnom 1592. i u svojoj Povijesti (Tarihi Pečevi) opisuje kako je sjedio u jednoj lijepoj kafani u Sarajevu, u kojoj je bilo 10 sećija (nešimen), ito svaka za određenu klasu ljudi. Prema tome je ovdje otvorena kafana prije nego u većini evropskih gradova (Paris 1672., Beč 1683., Leipzig 1837.). U Mostaru je postojala kafana prije 1660.

Kafana je bilo po svoj čaršiji, skoro svaka ulica je imala svoju kafanu, svaki han svoju, a bilo ih je i po mahalama. Tu se kafenisalo, pušilo i razgovaralo. Kafedžije su držali po cijelu zimu pjevače guslare, koji bi uz gusle pjevali junačke pjesme. Gdje je bolji pjevač, tamo je i kafana bila punija. Čim bi pjevač prevukao gudalom, sve bi mukom zamuklo. Pjevači su obično svaku pjesmu počinjali ovako:

Gdi sidimo, da se veselimo,

Eda bi nas i Bog veselio !

Na dobru nam nojcu zamrcalo,

A na bolje jutro osvicalo !

Još po tome, moja bratjo draga,

Još po tome da vam pismu kažem,

Od istine, što je za družine,

Jer družina nije za varanja.

Da počnemo, pa dokle mognemo,

Ili cilu ili polovinu!

Ako je pjesma bila dulja, pjevač bi se odmarao, kafu pio i pušio, a i slušaoci. Prekinutu pjesmu otpočeo bi obično: Gdi li bismo, gdi li ostadosmo? Nakon dovršene pjesme otvarao bi se eglen, zametale bi se razne igre kao: igra prstenka, dame i dr. Drugi bi opet gonetali zagonetke i razne pitalice, pa pričali razne narodne pripovijetke. Oni opet koji su putovali po stranim i dalekim zemljama (naročito hadžije i trgovci), kazivali bi kako se živi u tim zemljama, kakvi su ljudi i običaji. Tako se eto gajila tradicionalna literatura. Ljudi vješti arapskom, turskom i perzijskom jeziku kazivali bi tavarih. To su razne zbirke arapskih i turskih pripovjedaka, koje su čitali i prevodili. Ovako su mnoge istočne priče ušle u našu književnost, jer bi ih slušaoci pričali svojim ukućanima, a ovi dalje, i tako su prelazile s koljena na koljeno, dok ih sakupljač narodnog blaga ne zabilježi. Kafedžije su plaćali ljude koji su kazivali tavarih. Onovremene kafane nadomještale su današnje čitaonice.

Po kafanama se također sviralo uz saz i druge instrumente. Bašeskija spominje nekoliko svirača 1777. godine. Pod godinom 1207. (1792/3) zabilježio je smrt nekog Mehmed-baše i primjećuje da mu u udaranju uza saz nije bilo ravna u Rumeliji (Evropska Turska) i po tom se valjda i prozvao Tamburija.

Pored starije igre dame, viđaju se po sarajevskim kafanama šezdesetih godina prošlog stoljeća karte. tavle i domine. Karađozi3, što se skitahu od mjesta do mjesta, dolazili su također ovamo i igrali po nekim kafanama, koje bi za ono vrijeme nadomještale cirkus. Deset godina prije okupacije došao je ovamo bilijar. Protiv sveg ovog udarao je onovremeni list „Sarajevski Cvjetnik” i preporu- čivao poučnu knjigu i otvaranje čitaonica, a zatvaranje kafana. List hvali ljude koji se klone karađoza i radije slušaju gusle. Službeni list ”Bosna“ u broju 196 od 22. III 1870. donosi zabranu igre tavle, tombole, domina i biljarda u novac po kafanama, dućanima i kućama.

U nekrologiju spominje se više kafedžija, a po tome se vidi da je bilo dosta i kafana. Tu se spominje i neki Lipa kao dobar kafedžija, a njegovo se ime u čaršiji dugo spominjalo: Kahva mu je kao Lipina.

U kafanama se svijet sakupljao i dogovarao u doba raznih pobuna. Tako se zna da su kafane bile središta anarhije što je vladala 1747-1756. U doba otpora protiv Dželal-paše 1822. i ukinuća jeničara 1826. istaknuo se kafedžija Ibrahim-bajraktar Pinjo u Kolobari, a za Husein kapetanova pokreta 1831-1832. Hasan-bajraktar Zubović, pa je nakon sloma pokreta naređeno, 8. lipnja 1832., da se njegova kafana do temelja poruši. I kahvedžije su imale svoj esnaf. Njihov se ćehaja zvao kahvedžibaša. Kahvedžije nisu smjele prženu kahvu mljeti odnosno tući, nego su je morali nositi u tahmishane da se istuče. Kako vladi nije pošlo za rukom zabraniti kafu, odlučila je da stvori za državu nov prihod pa je tučenje kafe monopolizirala. Taj monopol zvao se tahmis4, a zaveden je krajem 17. ili početkom 18. stoljeća. Zakupnici ovoga monopola zvali su se tahmiščije, a državi su plaćali petinu od utrška tučene kafe.

U travnju 1780. svrgnut je dugogodišnji tahmiščija Fejzibeg, a tahmis uze Dugi Hasan, handžija imaretskog hana. Fejzibeg mu ne htjede prodati dibek5, te ovaj bi prisiljen naručiti nove kod klesara.6 Čini se da je ovo bio unosan posao, jer mnogi predadoše molbu za taj obrt novoimenovanom namjesniku Sarajliji Abdulah-paši Defterdareviću, dok je boravio u Sarajevu na putu u Travnik od 11. do 19. prosinca 1780. godine. Tahmis je kasnije bio u Muzaferinu hanu, na lijevoj obali Miljacke između Latinske i Careve ćuprije. Ovaj je monopol ukinut 1868. godine.

Tahmis se davao u zakup na godinu ili doživotno (malikjana).7 Godine 1784. bio je sarajevski i travnički tahmis malikjana nekog Omera, koji se pritužio u Carigrad na serdengečdijske age8 i bajraktare, jer su nabavljali za svoje kafane dibeke i po svojoj volji tukli kafu i da neki vojni odredi ne plaćaju pristojbe za tučenje kafe, što se protivi postojećim uvjetima. U njih su se ugledali i seljaci u oba kotara i sami počeli tući kafu. Kako se ovakvim postupkom nanosi šteta državnim financijama i zakupniku Omeru, zamolio je carski divan, da se to zabrani. Kad se je utvrdilo iz knjiga carske blagajne da je mukata sarajevskog tahmisa uz 110 i travničkog uz 88 1/2 groša godišnje kao malikjana u rukama Omerovim, te da su uglavljeni uvjeti da se kafa tuče u državnim tahmisima i za to plaća uobičajena pristojba (resum), da se nikom ne dopusti kafu tući drugdje, a da one, koji rade protivno, spriječi šeriatski sud, izdan je ferman zadnjeg dana safera 1198. na bosanskog valiju, sarajevskog i travničkog kadiju, u kom se nalaže da se ovo zabrani i da se uobičajena pristojba plaća. Bude li neko protivno radio, neka se spriječi putem šeriata.9

Ovakvi su se prestupci događali i kasnije, što saznajemo iz bujruldije bosanskog valije Mehmed Husrev-paše od 23. X 1257. (8. XII 1841.). Te godine držao je sarajevski tahmis pod zakup Zulfikarbeg Rizvanbegović, sin hercegovačkog mutesarifa Ali-paše i pritužio se valiji kako u Sarajevu svako, komugod duša hoće, u kojekakvim mjestima i kafanama daje tući kafu te tako nastaje manjak u prihodima tahmisa. Valija je izdao bujruldliju da se taj protupravni postupak putem vlasti zabrani i spriječi jer je protivno starevini. Nikome se ne smije dopustiti da kafu tuče izvan tahmisa.10 Koliko je ova bujruldija djelovala nije nam poznato, ali svakako nije od nje bilo puno koristi, jer se u ono vrijeme slabo marilo za ovakve naloge.

Sve tahmishane u Bosni izdate su u zakup za 1262. (1845-6.) godinu Mustafa-paši Babiću i to je saopćeno svim vlastima u zemlji. Tu se ističe kako su prije ove godine izdane u zakup potraživaocima i od njih upravljane, a kako su neki stranci i lihvari kriomice donosili kafu iz drugih mjesta i prodavali ispod ruke i tako kvarili red, te i zakupci to gledali, pa da se ovim nedopuštenim postupcima učini kraj, zaključio je erkjani ajalet11 da se sve tahmishane izdaju jednoj osobi.12 Usto se nalaže da se u kafu ništa ne miješa.13 Svim se uredima nalaže da zakupniku idu na ruku.14

Ovom neće biti razlog krijumčarenje kafe, jer se kafa prenosila kao kontrabant iz Bosne u Hrvatsku,15 nego to što su u ono doba Fadil-paša Šerifović i Mustafa-paša Babić bili onakvi kakvi su njima konvenirali.svrha i razvrha u Bosni i imali u rukama sve državne prihode i obnašali razne časti. Njih dvojica su pravi predstavnici onovremene korupcije i po njihovoj volji izdavani su vezirski nalozi onakvi kakvi su njima konkvenirali.

Po privatnim kućama pila se kafa mnogo manje. Radi primjera navodim ovdje da je prije nekih sto godina u cijelom Vratniku u Sarajevu (10 mahala) samo u tri kuće bio kahveni takum (pribor). Negdje oko 1820. počeli su se izrađivati kahveni mlinovi u Gornjem Vakufu, a donošeni su i iz Stambola. Bilo je bogataških kuća koje su imale svoj dibek. Takav jedan dibek vidi se još danas Svrzinoj kući u Glođinoj ulici, a nazad nekoliko godina bio je jedan dibek u dvorištu kuće Bakarevića u Bakarevića ulici u Sarajevu.

Da se vidi koliko se kahve trošilo, navodim ovdje zakupninu tahmisa u nekoliko mjesta u godinama 1282. (1865/66.) i 1283. (1866/67.).

D u h a n. U više turskih kronika stoji da se u turskom carstvu počeo pušiti duhan 1012. (1603/4.), a burmut prašiti 1050. (1640/41.), ali to nije točno, jer je još u drugoj poli 16. stoljeća šejhul-islam Fahrudin Muhamed Čivizade radio zborom i perom protiv kafe, duhana, burmuta i opijuma kao novotarija i uza nj je pristajala mnoga ulema. Sultan Murat IV (1623-1640) kažnjavao je smrću pušače. Pa ipak je svijet pušio. Iz već spomenutog francuskog izvještaja o putovanju kroz Herceg-Bosnu i Srbiju saznajemo da se duhan pušio u Prokuplju 1611.,16 a bez svake sumnje i u Sarajevu. I Francuz Poulet, u svom opisu puta kroz Hercegovinu i Bosnu 1658., priča o pušenju duhana.

Iz druge pole 17. stoljeća imamo jednu pjesmu u kojoj se spominje duhan. Šejh Hasan Kaimija (rođen u Sarajevu a umro u Zvorniku 1690.) spjevao je jednu poučnu pjesmu (kasidu) protiv duhana, a po stihovima:

I mi smo ga pili

I u smradu bili,

Kao Bogomili.

Ostan’te se tutuna…

 

čini se da je i on pušio pa se okanio ovog po zdravlje štetnog užitka. Popularni Duvanjski arzuhal, koji je nastao po svoj prilici u prvoj poli 18. stoljeća, jest pritužba nepoznatog autora, koji je valjda bio interniran u Duvno i usto pušač, pa uz druge nezgode ističe kako u Duvnu (Tomislavgrad) nema:

Ni čaršije ni hana,

A nestalo duhana,

Već pušimo smrdana,

Razumite, gospodo!

 

Obje ove pjesme ponikoše nekako u isto doba kad su tiskane dvije najstarije knjige o duhanu, poljska 1650. i njemačka 1658. godine. I u ovo se doba u Sarajevu dosta trošio duhan, jer se po Poulletu smatralo vrlinom ko ga nije pušio.

Duhan se u naše krajeve uvozio iz Makedonije, a u Hercegovini se počeo sijati istom od vremena Ali paše Rizvanbegovića (1833-1851), a nešto kasnije i u okolici Livna, ali se i dalje uvozio jer berba domaćeg duhana zadugo nije podmirivala potrebu zemlje. Glavni centri za trgovinu duhanom bili su Sarajevo i Livno.

Oko 20. prosinca 1696. utvrdio je Mehmedaga, zamjenik šefa financija za Bosnu Mehmed-efendije, da se u Sarajevu troše samo dvije vrste duhana, i to Strumica i Kaba duhan.17

Zna se pouzdano da se ovdje trošio i burmut i opijum, ali svakako u manjoj mjeri. Izgleda da je Tešanj u trošenju opijuma prednjačio u cijeloj zemlji. Bašeskija je zabilježio u svom nekrologiju da je 1762. od opijuma umro neki Mula Osman.

Duhan se turski kaže tutun i po tome se trgovci duhanom nazivaju tutundžije. A kako je ovamo donošen u listu te se ovdje križao, obrtnici koji su se tim poslom bavili zvali su se križači duhana ili havandžije. Nisu imali zasebnog esnafa, nego su pripadali u esnaf tutundžija, koji je 1848. brojio 96 osoba. Okupacijom Bosne nestade ovoga esnafa.

Duhan u Turskoj, sve do pred okupaciju, nije bio monopol, pa ga je mogao svako saditi i njime trgovati, ali je država pobirala neki porez. Prvi spomen tom porezu nalazi se u fermanu od muharema 1108. (kolovoz 1696.), a u Sarajevu je proglašen oko 20 prosinca iste godine. U njemu se spominje više vrsta duhana i, kako je već rečeno, ovdje su se trošile samo dvije vrste duhana i obje su oporezovane po 20 zdravih akči od oke. Porez je povisivan više puta (1772., 1835.) dok nije dosegao 12 groša na oku. Godine 1835. podignut je od 16 na 20 para (pola groša),18 a već 1866. bio je 12 groša i zvao se resmi murrija. Dakle, za trideset godina postao je 24 puta veći, a u kolovozu te godine zapela je trgovina duhanom, jer su se bili pronijeli glasovi o povišenju.19 Sredinom kolovoza izdala je bosanska vlada saopćenje u kome se ova vijest proglašuje izmišljenom.20 U Bosni se već onda trošio duhan u znatnoj mjeri.

Burmut su zakupljivali pojedinci i onda prodavali trgovcima.21 Bujruldijom od 1838. zabranjuje se krijumčarenje burmuta.

Monopol duhana uveden je u Carigradu 1. III 1872., a u Bosni 1875. Fabriku duhana otvorio je u Sarajevu Kosta Skarić u Alajbegovića ulici, a u Kanjinom sokaku Jovan Sterija Serezlija 1875. Oni su imali i naročite prodavaonice duhana. Vrhovna financijska uprava izdala je 3. I 1294. (18. I 1877) naredbu kojom se nalaže da križači duhana moraju u vremenu od dva mjeseca prodati svoj alat vlasnicima fabrika duhana, a ako ga ne prodaju biće zaplijenjen i dotični će biti kažnjen po stavku 90 duhanskog zakona sa 5-50 zlatnih lira turskih.22  Čini se da ova naredba nije potpuno provedena do ulaska austrijske vojske u Sarajevo. Pušaći pribor. Čibuk (kamiš) i lula doneseni su naše krajeve kad i duhan, i gdje se spominje duhan, spominje se čibuk i lula (Kaimija, Poullet i dr.). Čibuci su se pravili u Sarajevu, a donošeni su i sa strane. Bilo je i dugih (do 150 cm) i kratkih čibuka. U narodnim pjesmama spominje se također čibuk :

Na svilen se jastuk naslonio,

Na mafeli čibuk zapalio.

U Bosni su se mnogo upotrebljavali kratki čibuci ili pajdaci :

Krnje lule, čibuci, pajdaci,

Po tome se poznaju Bošnjaci.

Čibuci su se pravili mahom od hudikovine (fudikovine). U ispravama iz 18. stoljeća spominje se Čibukčijska čaršija Sarajevu, a u nekrologiju Bašeskijinu zabilježena je smrt dvojice čibukčija (1789. i 1797.), pa se po ovome može zaključiti da ih je bilo malo. Prvi put se susrećemo sa čibukčijom u jednoj ispravi od 22. rebiul-evela 1158. (1745.), ali je ovaj obrt mnogo stariji u Sarajevu. Asimaga Hadžišabanović, trgovac i potomak stare trgovačke porodice, slušao je od starih trgovaca, da su se čibuci hudikovci izvozili odavle čak u Misir. U selu Goduši (kotar Visoko) prave se od davnine čibuci ili naprašnice. Čibukčija ima još jedno značenje. Istim se nazivom zvahu momci (sluge), koji su išli uz age i begove i nosili im čibuke, punili lule i pripaljivali:

Kahvedžije kahvu iznesoše,

Čibukčije lulu pripališe.

Na duljem putu nosili su se čibuci i lule u posebnoj kesi što se vješala o sedlo, a zvala se čibukluk, a kad je nestalo čibuka, nošahu u njima kišobrane.

Cigar-papir počeo se upotrebljavati u Bosni koju godinu prije okupacije i, kako mi je pripovijedao rahmetli Huseinaga Krajina, smatralo se to grjehotom, a za ilustraciju naveo mi je jedan svoj doživljaj. Kad su Švabe – priča – zauzele Sarajevo, uputilo se nas nekoliko isti dan put Taslidže (Pljevlja), a u našoj družini bio je jedan koji nije nikad metnuo u usta cigaru, a godinama je pušio na čibuk. On zameračio zapaliti, ali nije imao lule na čibuku. Mi smo i prije ulaska Austrije pušili cigarete i nudili ga da zapali, ali uzalud. Prošla su tako tri dana, a on ne puši, i kad smo pali na treći konak, s njim se već nije moglo govoriti. Skolimo ga da zapali cigaru, a on prije no je metnuo u usta reče: „Ja ra- bbum, tobe estagfirullah!“23 i zapali. To je tebi tuhaf (smiješno), ali su se tako čuvali naši adeti do kojih ti – reče mi – ne držiš ništa, a hoćeš da ti bude dobro. Nikad, moj dragi!

Lule za čibuk i nargile pravili su luledžije u Sarajevu, ali su se i importirale. I danas se nađe pokoja domaća starinska lula i na prvi pogled opaziš da je djelo vrsna majstora. Luledžija je bilo vrlo malo i kasno se spominju (tek 1793.), ali svakako je ovaj obrt spram prvog spomena mnogo stariji. U Sarajevu živi obitelj Luledžija i, koliko se zna, bili su joj pređi preko 170 godina luledžije. U luledžiiskom je esnafu 1848. bilo 12 majstora Od ovih, koliko se iz popisa vidi, dvojica su bili Arnauti, dvojica se navode s prezimenom Misirlije, a jedan je Banjalučanin. Njihove su radionice bile uvrh Bravadžiluka, gdje je još posljednji luledžija radio do pred svjetski rat. Njegov alat vidi se u etnografskom odjelu Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

Pored duhana i burmuta trošila se kod nas, doduše u manjoj mjeri, t u m b e č i j a, a pušila se na nargilu. Kako je danas nargila u našim krajevima upravo rijetkost, to ću i o njoj koju reći. Edhem Mulabdić napisao je jedan članak o nargili u „Nadi” 1895. (str. 144) pa ću se ovdje njime poslužiti. Iz prošlosti nargile u Bosni nije mi ništa poznato.

Ime nargila postalo je od jednog indijskog oraha, koji se zove nargjil. Pošto se nargila nekad pravila od ljuske ovog oraha, dobila je od njega ime. Danas se ova sprava po cijelom Iranu naziva gelejan, što u arapskom jeziku znači vriti. U Indiji je zovu hoka (posuda), a u Arabiji nargila.

Nargila je uopće sprava, kao i čibuk i cigaraluk, da se na nju puši, samo što se na ovo dvoje puši duhan, a na nargilu tumbečija. Tumbečija je biljka istog roda kao i duhan i ovome dosta slična, samo što je većih listova i znatno žešća (otrovnija) od duhana. Stoga se upravo i ne može pušiti suha, već se mora prepirati i onako vlažna pušiti. Ona uspijeva u Maloj Aziji, a osobito je na glasu perzijska tumbečija.

Dijelovi nargile su uglavnom: staklena boca, glava od neke kovine kao mesinga ili tuča, a iz vrha njezina u sredini proteže se šuplja cijev, također od kovine. Dalje na istom mjestu glave usađena je zemljana lula. Glava je probušena, te je tu usađena cijev od kovine, čiji je jedan kraj pod glavom nargile a drugi napolju. U ovaj kraj usađena je drvena cijev, jedno 20 cm duga, te je na oba kraja nekim resicama nakićena. Na ovo je nametnuta cijev zvana marpič, koja je gipka i od tanke kože napravljena a papirom postavljena. Marpiču se na kraju opet nadovezuje drvena cijev, a poslije ove dođe takum koji je napravljen od ćehlibara ili od tuča. Još je s glavom nargile kod lule spojena kao neka podloga od tenećeta, da se na nju može metnuti valjak 9, takoder od tenećeta, koji ne da da se vatra sa tumbečije rasipa. Sad se nalije vode u bocu, a u tu se zamoči donji kraj cijevi. Poslije jednoga pušenja, koje traje od prilike koliko i jedne cigarete ili malo dulie, rastave se svi ovi komadi. Glava nargile, čija je lula u grliću boce dobro pričvršćena, da zrak ne može prodirati ni unutra ni iznutra napolje, skine se, te se voda prolije i druga nalije; cijev i drugi komadi malo se očiste te pošto se opet sve sastavi, može se opet na nju pušiti.

Na lulu nameće se vlažne tumbečije, a na nju zažaren ugljen. Ovdje valja spomenuti da se na nargilu ne puši kao na kamiš ili cigaraluk. Na ovo dvoje kad se puši, samim se usnama uvlači dim u usta, te se onda, ako se hoće, vuče dalje u pluća i želudac, a ako neće, ispusti se napolje. Kod nargile je sasvim drukčije. Kad bi i na nargilu izvlačio dim kao i na kamiš, nikad ga ne bi dovukao do usta, jer je marpič predugačak pa se hoće više sile. Tu se mora dim uvući svom silom, i ne u usta već neposredno u pluća. Dakle, kad pušiš nargilu, moraš toliko vući u se kao kad gdjegod udihavaš čist zrak, sve da ti se grudi šire.

Kad se dakle metnula tumbečija u lulu, a i na nju vatra, onda se metne takum u usta i dobro povuče u se. Ali tim se vučeniem izvuče kroz marpič onaj vazduh koji je bio u boci nad vodom u praznom prostoru. Spoljašnji vazduh, po prirodnim zakonima, pojuri sad da nadopuni onaj prazni prostor, te pošto mu je pristup svud zatvoren, osim jedino kroz lulu i cijev, to udari ovim putem, prođe kroz vodu i dospije u onaj prazni prostor. Nego, pošto je u luli tumbečija a na ovoj vatra, tumbečija počne gorjeti, a vazduh ponese sa sobom dima, koji također prođe kroz vodu i dođe u prostor iznad nje. Stoga što vazduh s dimom prolazi kroz vodu, nastane u vodi klokotanje. Ako po drugi put potegneš kroz marpič u se, ući će ti dim pomiješan sa vazduhom u pluća; izvadiš li takum iz usta i odahneš, udari ti dim na usta i na nos i ti ga vidiš pred sobom. Ovim drugim vučenjem opet si ispraznio onaj prostor nad vodom te ovamo nadolazi novi zrak s dimom. To se ponavlja dok teče tumbečije u luli. Zato vele da je dim od tumbečije nešto blaži ili mekši od duhanskog dima, jer se tumbečija prepirala, a dim je još prolazio kroz vodu. No to je i vjerojatno, jer dim prolazeći kroz vodu, morao je ostaviti u vodi nešto otrova, a osim toga se u vodi ohladio pa mora biti blažiji negoli da je suh.

Da li je pušenje na nargilu manje ili više štetno od pušenja duhana i uopće kako je to po čovječje zdravlje, svakako će bolje znati medicina, a evo što narod veli o tom: Ko puši nargilu trostruka mu korist, ito: neće se bojati pasa, nikada ga neće okrasti i lako će umrijeti. Što se neće bojati pasa, tumače time što će ga od pušenja zaboljeti noge pa će se poštapati, a kad bude vazda imao uza se štap, imaće se čime obraniti od pasa. Neće ga nikad okrasti, pošto će od pušenja nargile vazda kašljati, pa kad mu hrsuz i dode pred kuću, čuće ga gdje kašlje unutra i misliće da je budan pa neće smjeti udariti u krađu. Treća mu je korist što će lako umrijeti, a to se tumači tim jer će oboljeti od sušice, te će sve malo po malo bolovati i na posljetku lako umrijeti.

Ovo narodno mišljenje biće donekle i opravdano, jer kroz nargilu čovjek vuče dim upravo u pluća, a pošto je tumbečija mnogo žešća od duhana, to je i po pluća opasnija. Osim toga su čestice otrova od tumbečije mokre te su puno sposobnije da prionu za one mokre mjehuriće pluća do kojih dopiru.

______________________________

1    Fehim Spaho: „Kafane u našim krajevima“, Novi Behar, god. V. 1931.

2    V. Jelavić: „Kratki francuski putopis kroz Hercegovinu i Novopazarski sandžak iz god. 1611.“Glasnik Zemaljskog muzeja, 1907., str. 482.

3    Karađoz-čarobnjak (Schwarzkonstler)

4    Tahmis je arapska riječ a znači nešto na petero razdijeliti.

5    Dibek je poveći havan od kamena, ukopan u zemlju; u njemu se tukla kafa teškom željeznom ćuskijom, sličnom tucalu kod havana. Ima i drvenih dibeka, koji se još i danas vide po manjim mjestima.

6    Glasnik Z. m., 1918., str. 63.

7    Carski (državni) prihod izdan trajno u zakup.

8    Serdengečdijski aga je poglavica dobrovoljaca u jeničarsko doba, koji su napadali na neprijateljsku vojsku i upadali u opsjednute tvrđave.

9    Ovaj je ferman stigao u Sarajevo 15. redžepa 1198. (4. svibnja 1784.), Sidžil 23, str. 87.

10  Sidžil 79, str. 74.

11  Prvaci pokrajine s namjesnikom na čelu činili su neku vrstu upravnog vijeća, nakon ukinuća ajanskog vijeća 1836.

12  U to vrijeme bile su u Bosni 23 tahmishane. Sidžil 82, str. 69.

13  U kafu se miješao nohut.

14  Sidžil 81, str. 110.

15 Iz Turske u Austriju krijumičarila se so, kafa i šećer, jer je ova roba u Turskoj bila u pola cije- ne jeftinija. Matasović: Uspomene iz mladosti u Hrvatskoj, dr. Imbro Igniatović: Tkalac, knj. I, str. 100.

16  V. Jelavić, o. c., str. 482.

17  Kronika M. E. Kadića

18  Sidžil 75, str. 9

19  Službeni list „Bosna“, 1\66; „Bosanski Vjestnik” 1866., str. 23.

20  Saopćenje je datirano 29. rebiul-ahira 1283.

21  Sidžil 19, str. 104: str. 188.; „Bosna“ br. 557.

22  „Bosna“ br. 557

23  Moj Bože, oprosti mi.

_______________________________________

Izvor: Krešševljaković Hamdija, ”Iz prošlosti kahve i duhana u Bosni i Hercegovini”, Narodna Uzdanica: Kalendar za godinu 1940., 1940. str. 141-153. (Godišnjak Bošnjačke zajednice kulture, Godina XXIII – XXV, 2023-2025, Sarajevo, 2025).

Izvor: Fotografija – Fotografija nastala 1955. godine u Sarajevu. Autor: Cas Oorthuys Izvor: Nizozemski muzej fotografije