Godišnjica smrti Esada Pitića, uglednog profesora i istrajnog dobročinitelja

Piše: Ćazim Suljević

Na današnji dan, prije 35 godina, 6. oktobra 1987. godine, preminuo je Esad Pitić, ugledni profesor Ekonomske škole u Brčkom. Krasili su ga kosmopolitski duh, vrhunsko obrazovanje, odmjerenost, rijetko viđeni građanski maniri, mudrost u govoru i ustrajnost u činjenju dobra. Bio je vjernik, dosljedan u prakticiranju vjerskih obaveza, ali i svakodnevnom činjenju dobra kao najboljoj potvrdi dostignutog stepena „sklada duše sa njenom vrlinom“. Za primjeren opis njegove životne filozofije može poslužiti misao američkog religioznog vođe Georgea Alberta Smitha koji je sačinio popis odluka koje je nazvao „lična uvjerenja“ i u kojem navodi jednu od odluka: „Neću nastojati siliti ljude da žive prema mojim idealima, već ih voljeti toliko da čine ono što je ispravno“. U posljednjih nekoliko godina sa posebnim zanimanjem istražujem povijest obrazovanja u Brčkom. Sa utemeljenim uvjerenjem iznosim lični stav da je Esad Pitić jedan od najuglednijih i najobrazovanijih prosvjetnih radnika / pedagoga u novijoj povijesti Brčkog.

Prema usmenim predajama naših savremenika, Pitići su doselili u Stolac iz Srednje Azije, iz drevnog grada Buhara. Davne pretke Pitića u Bosnu doveo je Put svile, a prelijepi prirodni ambijent Stoca bio je razlog da se tu i nastane. Bili su vrlo sposobni poslovni ljudi, od velikog ugleda i na važnim položajima. Usmene predaje kažu da je porijeklo prezimena Pitić vezano za činjenicu da su kao uglednici svoga vremena o važnim pitanjima bili konsultirani ili pitani. U džamiji Hadži-Alije Salihovića u Stocu služili su kao imami u nekoliko generacija Pitića: Ahmed, Ibrahim i Muhamed-efendija. Jedna ulica u Stocu nazvana je Brade, kao sjećanje na uglednu familiju alima i hadžiju Pitića. Ugled familije Pitića pronosili su i potomci rođeni u 20. stoljeću. Stariji Esadov brat Sulejman Pitić (1915) bio je predsjednik Udruženja „Trezvena mladež“.  Tokom Drugog svjetskog rata radio je u glavnoj pošti u Sarajevu, gdje je bilo ilegalno sjedište komunističke organizacije. Bio je zadužen za presijecanje kablova na elektro stubovima. Preminuo je u 27. godini života, nakon posljedica udara kamiona dok je biciklom raznosio propagandne letke po Sarajevu. Ime Sulejmana Pitića ispisano je na spomen-ploči na ulazu glavne pošte u Sarajevu te na ploči palim borcima na Vracama. Mlađi brat Hilmija, po zanimanju diplomirani ekonomista, vrhunski stručnjak za ekonomiju i finansije, radio je kao član poslovodnog odbora i finansijski direktor u sarajevskom „Energoinvestu“ u mandatu Emerika Bluma te u Ministarstvu finansija u prvoj poslijeratnoj Vladi Bosne i Hercegovine. Godine 1970. dobitnik je Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva. Najmlađi brat Esadov, kao četvrto dijete Emina i Halila, bio je  Muriz, rođen 1925. godine u Stocu. Po zanimanju ekonomista, najveći dio radne i profesionalne karijere radio je u bankarskom sektoru. Po završetku Drugog svjetskog rata kratko je živio u Brčkom, da bi 1948. godine preselio u Stolac i zaposlio se u stolačkoj banci na funkciji direktora. U Sarajevo je došao 1960. godine, gdje je radio u Privrednoj banci sve do odlaska u penziju.

Esad Pitić rođen je 19. marta 1918. godine u Stocu. Nakon završene osnovne škole, pohađao je Trgovačku akademiju u Banjoj Luci (1935–1938.). Banjalučku trgovačku akademiju završio je kao najbolji učenik sa odličnim uspjehom u svakoj godini, za šta je odlikovan nagradom Zlatni sat za poseban uspjeh i rezultate. Nakon završene trgovačke akademije radio je kao službenik u Državnoj hipotekarnoj banci u Sarajevu, a potom upisuje Ekonomski fakultet u Beogradu. Diplomirao je 4. jula 1947. godine sa odličnim uspjehom i prosječnom ocjenom 9,14. Bio je poliglota; govorio je njemački, engleski, francuski i esperanto. Esperanto je prevodio simultano, a u Brčkom je često prevodio sa francuskog u službene svrhe.

Nakon završenog studija ekonomije, dekretom Vlade Narodne Republike Bosne i Hercegovine, Esad Pitić je raspoređen u Brčko u filijalu Privredne banke. U novembru 1947. godine zasniva radni odnos u Ekonomskoj školi, gdje ostaje do odlaska u penziju, 1. novembra 1982. godine. Predavao je i na Višoj ekonomskoj školi u Brčkom i odbio poziv za prelazak u Sarajevo na Ekonomskom fakultetu. Razlozi odbijanja bili su velika ljubav i vezanost za Brčko. Predavao je predmete Privredna matematika, Stenografija, Finansijska i aktuarska matematiku, a u nekim periodima i pet predmeta, zbog čega su ga zvali Živa enciklopedija. Povodom smrti profesora Pitića njegov kolega Luka Miškić u prigodnom obraćanju je rekao:

Dragi profesore!

Za ovu školu si postao sinonim, ostao si vezan punih 35 godina, postao legenda, oličenje ljudskog poštenja i dobrote, uzor prosvjetnog radnika i vrsnog pedagoga. Tvoj rad s učenicima bio je temeljito pripreman, sistematičan i pedagoški osmišljen. Bogata naobrazba, neprekidan intelektualni rad, prirodna mudrost, iskričavost i vedrina duha, preciznost u izrazu, odmjerenost u postupcima osvajali su i plijenili sve koji su te poznavali, makar i nakratko. O tvom radu u razredu najbolje znaju tvoji učenici koji su pronosili tvoje ime i ponosili se što su bili tvoji učenici. U tvom poslu, kao ni u životu, nije bilo dileme, ni trunke neistine, dvoličnosti i nesigurnosti. Tvoji principi su bili jasni: rad, red, poštenje i povjerenje.

Profesori ek škole

Jedan od njegovih bivših učenika bio je Trišo Petrić iz Bijeljine. Za ovu priliku zapisao je svoja iskustva i sjećanja na profesora Pitića. Nakon završene srednje škole, Trišo Petrić je konkurirao za posao u Komunalnoj banci. Tražeći dodatne informacije o konkursu kod Stevana Kulića, šefa Službe dugoročnih kredita i predsjednika Radničkog savjeta u banci upitan je:

„Šta ti je predavao profesor Esad Pitić?“ Odgovorio sam: „Predavao mi je više predmeta zato što je veoma stručan i dobar pedagog“. U tom momentu Stevan se osmjehnuo i glasno izgovorio: „Primljen si. Profesor Pitić je bio moj profesor i još šest učenika iz Bijeljine. Sad idemo kod Direktora“. Nakon ulaska u kancelariju, Stevan me zagrlio i počeo priču: „Direktore, Trišo je bio učenik moga profesora Pitića. Ja sam mu saopštio da je primljen u Banku. Ko završi školu kod Esada Pitića taj mora biti dobar i vrijedan radnik, pored toga dijete je žrtve fašističkog terora, pa oca nije ni upamtio“. „Dobro, Stevane, kad je tako i ja se slažem“, odgovorio je direktor banke. Stevan je pričao u kancelarijama da je on u svojstvu predsjednika Radničkog savjeta primio u banku bivšeg učenika, svoga profesora Esada Pitića, a radnici su znali sve o profesoru Pitiću iz kazivaja Stevana Kulića i Jevrema Lečića, Pitićevih učenika koji su tada radili u Banci.

Iz sjećanja Branka Damjanca, učenika profesora Pitića, izdvajam:

Sjećanje na profesora Esada Pitića kod mene izaziva osjećaj da razmišljam o božanskom biću, koje je plijenilo svojom dobrotom, plemenitošću, sabranošću, mirnoćom i toplinom. Nije mi poznato da se iko požalio na njega i njegov postupak, da je nekom učinio nešto nažao ili nepravo. Ja nisam takvog poznavao. Predavao je Privrednu matematilu i Stenografiju u Ekonomskoj školi. Iako se učenici žale na matematiku, kao težak i komplikovan predmet, prof. Pitić je to predavao s ljubavlju, velikom predanošću i odličnim znanjem. Kroz njega smo zavoljeli ovaj predmet i nismo „bježali“ sa njegovih časova. Bio je veoma pravedan, razložan i radan. I mi smo uz njega i njegov pristup mnogo naučili. Za svakoga je imao razumijevanja i bio tolerantan za dogovor, ali je tražio rad i disciplinu. Znao je pohvaliti učenika i nagraditi za dobar rad, a nije kažnjavao učenike, nego je savjetovao i razgovarao sa njima i roditeljima. 

Za posebne rezultate u radu nagrađivan je dva puta „zlatnikom“, a treći put je odbio da primi uz komentar „Nagradite i nekog drugog, ne samo mene!“.  Brigu o učenicima, komšijama i sugrađanima pokazivao je u svakoj prilici. Zlatni sat, koji je kao nagradu dobio u srednjoj školi, poklonio je u humanitarne svrhe za liječenje bolesne žene u Brčkom. Učenicima bi često kupovao užinu, školski pribor i udžbenike, a siromašnim komšijama nosio finansijsku pomoć, obično noću, pazeći na tajnost i diskreciju. Poznat je primjer učenika koji je zbog lošeg ponašanja trebao biti izbačen iz škole. Nakon što je profesor Pitić preuzeo ogovornost za njega, učenik je ostao u školi, popravio svoje vladanje i sa uspjehom završio Ekonomsku školu.

Suprugu Almasu iz ugledne familije Selimovića iz Bileće upoznao je u Sarajevu, gdje su se vjenčali 1941. godine. U braku je rođeno četvero djece, tri kćerke: Emina, Alema i Medžida te sin Asaf. Emina i Alema su završile studij medicine i radile kao ugledni ljekari u Brčkom i Sarajevu; Medžida je studirala pravo i radila u centrali Privredne banke u Sarajevu, a sin Asaf Elektrotehnički fakultet. Porodicu će zadesiti velika tragedija 1981. godine kada je Asaf poginuo u Libiji, radeći kao inženjer „Energoinvesta“. Za uzoran odgoj djece i njihovo kvalitetno obrazovanje i odgoj bilo je potrebno mnogo ljubavi, žrtve i posvećenosti. O Esadu i Almasi Pitić i njihovoj porodici sjećanje za ovu priliku zapisala je Verica Biro (rođena Stević), Brčanka koja trenutno živi u Torontu:

Gospodin, Profesor, Esad Pitić

Gospodin, Profesor, za mene voljeni komšija, otac mojih drugova, čika Esad. Porodicu Pitić upoznala sam 1959. godine, kada sam doselila u zgradu sa četiri dvosobna stana na adresi Tamara Begović 2 u Brčkom. Bila sam I razred osnovne škole, drugo polugodište, rođena 1951. godine. U toj zgradi bila su četiri stana sa četiri porodice. Moj stan je bio u visokom prizemlju, a odmah preko puta stan porodice Pitić. Iznad mene porodica Molnar, a iznad Pitića porodica Ćustović, koja se poslije preselila u Sarajevo. U njihov stan su uselili Milan i Cica Novaković, sa kćerkom Jasnom. Svi smo bili kao jedna porodica. Čika Stipina sestra Ružica, koja je živjela u Zagrebu, išla je u Australiju, i svima nam donijela poklone, a svakoj porodici po kokosov orah. Tad sam prvi put vidjela kokosov orah. Teta Manda je išla u Italiju i svima nam donijela bluze, ja sam svoju čuvala godinama kao divnu uspomenu. Porodica Pitić je brojčano bila velika porodica, u odnosu na nas u drugim stanovima. Čika Esad, njegova žena, teta Almasa, topla žena, duša porodice. Otac čika Esada i njegova sestra. Četvoro djece, najstarija kćerka Emina, (za nas komšije Minka, buduća doktorica) od mene starija 6 godina, Alema (Alma), od mene starija 4 godine, buduća doktorica, a za sve nas neko ko je nesebično dijelio sa nama sve što je znala, pa čak i njenu maštu. Pričala nam je priče, izmišljala likove (Niko i Nidža iz Šatorovića). Priča se odvijala u nastavcima godinama. Sjedili smo ispod balkona i slušali bez daha, ali ni naši roditelji nisu mogli odoljeti dogodovštinama i oni su slušali. Učila nas je esperanto. Svirala je gitaru, a mi smo pjevali sa njom. Organizovala nas je da idemo na takmičenje pjesme za Radio „Davaj me, mila nano, davaj me“. Neki u publici su me prepoznali i pitali tatu jesam li ja učestvovala, a on pojma nije imao. Alma je osvojila neko mjesto sa pjesmom „Kristinka“. Alma je slikala i motivisala nas da i mi to radimo. Čak je napisala i naslikala crtani roman za djecu „Maslacak“ i poslala ga na takmicenje. Ne znam da li je dobila nagradu, ali se sjećam da je dobila pismo od urednika. Sa svojom sestrom Medžidom (Džidom), buduća pravnica, vodila nas je u biblioteku da dižemo knjige i da čitamo. Knjige si mogao dići jednom sedmično, naš dan je bio četvrtak i išli smo svi zajedno. Svako je mogao dići samo dvije knjige. Morali smo svi pročitati sve i razmijeniti izmedju sebe do četvrtka. Uvijek ću im biti zahvalna sto su na taj način pothranjivali želju za čitanjem, koja je kod mene već postojala.

Džida je bila dvije godine starija od mene i vodila me gdje god je išla. Znala sam svu njenu generaciju rođenu 1949. godine. Što se tiče Alme, znala sam i njenu generaciju. Bila je među najboljim učenicima iz svih predmeta, a porodica Pitić je naročito bila talentovana u matematici, vjerovatno naslijedili od čika Esada koji je predavao nekoliko predmeta u Ekonomskoj školi, a među njima i Matematiku. Svi su dolazili pod njen balkon da prepišu zadaću ili da im objasni kako se to radi.

Asaf (Asko) je bio jedini sin u porodici i svi su ga mnogo voljeli. Bili smo ista generacija, 1951, i išli smo zajedno i u Osnovnu školu „Tamaru Begović“ i Gimnaziju „Vaso Pelagić“. Mislim da je završio neki fakultet vezano za matematiku. Džida je sebi odredila zadatak da se brine o njemu, jer je bio dvije godine mlađi. Znam da su ga svi voljeli, ali po godinama, ona mu je bila najbliža i spremna da se žrtvuje za njega. Čika Esad je bio religiozna osoba, ali nenametljiva. To je bilo njegovo privatno shvatanje života. Imao je svoju kožicu na kojoj je klanjao. Imao je pravilo da se ne vraća na istu kapiju kad se vraćao kuci. Nije puno komunicirao ni sa kim sem njegove porodice i to je davalo pogrešnu sliku o njemu. Teta Almasa je bila njegov glavni posrednik u komunikaciji. On je imao ozbiljan izraz lica i prijatan, tih glas, ali ogromno srce u koje je moglo da stane sva njegova porodica i komšiluk. Teta Almasa uvijek vesela, nasmijana, spremna da sasluša. Ja ni sada ne mogu da shvatim da smo svi mi, djeca iz zgrade dolazili kod njih i gledali pozorište lutaka koje su pripremale Alma i Džida. Imali su patku za ljuljanje i svi smo se mi ljuljalu u njoj. Džida nam je organizovala priredbe u podrumu zgrade, pripremala nas da glumimo, recitujemo, a ulaznica za djecu iz komšiluka je bilo jedno dugme. Donijeli smo čarsafe od kuce da nam pozornica bude uvjerljivija.

Živim u Kanadi, kao i mnogi koji su morali otici sa tih prostora i često se sa tugom sjećam kako smo imali divan život. Ne znam ko je od Pitića jos živ, ali želim da znaju da u mom srcu imaju mjesto. Nadam se da sam kroz djecu uspjela barem malo da oslikam čika Esada i teta Almasu koje su moji roditelji jako poštovali.

Toronto, Ontario, Kanada, 6. januar 2022. godine.

Većina bivših učenika Ekonomske škole sa kojima sam razgovarao Esada Pitića se sjeća kao dobrog profesora i posebno elegantnog gospodina sa šeširom. Svakog učenika i sugrađanina bi pozdravljao sa naklonom skidajući šešir sa glave. Nekim učenicima bi to bilo toliko neobično da bi po nekoliko puta prolazili pored njega i bili posebno pozdravljeni. Oni su vremenom u tome posustajali, a profesor Pitić istrajavao, kao i u svemu plemenitom.

Jedna ulica u Brčkom, u neposrednoj blizini Ekonomske škole, nosi ime po profesoru Esadu Pitiću. Imajući na umu  politički kontekst u kojem su nazivi ulica mijenjani te činjenicu da je Brčko grad sa vrlo niskom niskom kulturom pamćenja i „memorijski pluralna zajednica“, to je pozitivan primjer. Život i djelo Esada Pitića zaslužuje biti dijelom kulturnog pamćenja Brčkog kao izvora različitih uzora i vrijednosti.

Šta pamtimo i kako pamtimo djelomično određuje ko smo, a ono ko smo, za nas je normativno, to jeste temelj vrijednosti i obaveza raznih vrsta. (Džefri Blastin, Sećanje kao predmet vrednosnog ispitivanja: Kolektivno sećanje i politike pamćenja, Beograd, 2015, str. 132-133.)