Crkva bosanska

Sigurno je da nema ni jedne teme u bosanskoj povijesti oko koje su se lomila koplja kao oko pitanja karaktera, uloge i značaja Crkve bosanske. To je pitanje u nauci prisutno još od pojave studije Božidara Petranovića Bogumili, crkva bosanska i krstjani (1867) i Franje Račkog Bogumili i patareni (1867). Od tad je o Crkvi bosanskoj nastala brojna i različita literatura, ali ona uprkos tome sve do danas predstavlja, kao što je to zgodno primijetio Vladimir Dvorniković, jednu sfingu. Skoro sva djela i različiti prilozi koji su poslije Petranovića i Račkog objavljeni o Crkvi bosanskoj imaju izrazito polemički karakter. To je razumljivo, jer pitanje Crkve bosanske zadire u sve nacionalne mitove i s njima povezuje nacionalističke ideologije i predrasude, koje su nastale i koje postoje na središnjem južnoslavenskom prostoru. Procesi koji su zahvatili Bosnu nakon uništenja njene srednjovjekovne države, a to su širenje islama i oblikovanje bošnjačkog etnosa, ne mogu se objasniti niti shvatiti bez karaktera i uloge Crkve bosanske, za koju je s razlogom primjećeno da kao osebujni bosanski fenomen leži u samom srcu bošnjačke nacionalnosti.

Uvidom u izvore različitog porijekla može se utvrditi da se u njima spominju, s jedne strane Crkva bosanska, a s druge hereza (dualizam, mahinejstvo) i heretici (jeretici), odnosno babuni, bogumili, patareni i sl. Mnogi historičari i stručnjaci iz drugih područja koji su o tome pisali uzimali su navedene pojmove kao sinonime, pa je tako nastala dosta raširena predstava da je vjerskim životom u Bosni od 12. stoljeća do osmanskih osvajanja gospodarila Crkva bosanska, čije je učenje u osnovi bilo mahinejskog, odnosno heretičkog karaktera. Neslaganja u literaturi javljaju se u vezi sa pitanjem ocjene prirode te crkve i njene hereze.

Prema prvom shvatanju koje se susreće u literaturi, hereza se poistovjećuje sa Crkvom bosanskom. Mada često nazivana različitim imenima, Crkva bosanska je ustvari jedan od mnogih izdanaka mahinejstva, kao sinteze tradicionalnog perzijskog vjerskog dualizma dobra i zla, sa elementima ranog kršćanstva. Tu je sintezu uobličio perzijski vjerski učenjak Mani (Maniheus) još u 3. stoljeću nove ere. Pojava Manija kao vjerskog i socijalnog propovjednika poklapa se sa utemeljenjem Novoperzijskog carstva i dinastije Sasanida, koja je vladala Iranom od 226. do arapske invazije 641-645. godine. Sasanidi su zaratustrizam (grčki – zoroastrizam) proglasilo državnom religijom. Tim je institucionaliziranjem zoroastrizam postao ideologijom vladajućih slojeva Novoperzijskog carstva. Njegovi svećenici su opravdavali i branili dati politički poredak i socijalne odnose u iranskom društvu. Sasanidi su, uz oslonac na zoroastrizam, gušili socijalni bunt i pokrete ugnjetavanih slojeva stanovništva i progonili ona vjerska učenja koja su propovijedala egalitarizam i otpor vlastima, službenoj crkvi i njenoj vjeronauci. Među takva učenja je, pored ranog kršćanstva, spadalo i mahinejstvo. Njegov tvorac Mani osuđivao je materijalna dobra i ovozemaljska uživanja, propovijedajući istovremeno asketski život. Prema Maniju, spas svakog pojedinca ne zavisi od volje crkve, nego od njegovog ličnog života. To je izazvalo reakciju službene zoroastričke crkve, koja je pozvala Manija na javnu raspravu. On je prihvatio poziv na tu raspravu, nakon koje je proglašen otpadnikom od vjere predaka i bačen u tamnicu, gdje je 227. godine na svirep način ubijen.

Manijevo učenje se poslije njegove smrti proširilo po Rimskom carstvu, najprije u Maloj Aziji, odakle je prešlo na Balkan i dalje u Evropu. Rimski imperator Dioklecijan je već 296. godine bio prisiljen da izda edikt kojim se osuđuje mahinejstvo i naređuje progon njegovih sljedbenika. On tu ističe da su njega, kao imperatora, stigle vijesti da su mahinejci, kao iznenadna kuga, provalili iz zemlje neprijateljskih Iranaca u Rimsko carstvo i tu prouzročili mnoge nevolje i tragedije. Od njih se treba čuvati jer oni prijete da svojim neljudskim postupcima i ludim iranskim običajima zatruju miroljubivi i nevini rimski narod, pa čak i narod cijelog svijeta. Dioklecijan stoga naređuje da se njihova imovina svuda zaplijeni, a njihove knjige spale. Uprkos žestokim progonima, Manijevo se učenje širilo, pogotovo među obespravljenim slojevima stanovništva, kako na zapadu tako i na istoku Rimskog carstva. Invazijom Rimskog carstva od strane razlitičih barbarskih plemena i ubrzanjem feudalizacije javljaju se mnoge neomahinejske sekte i pokreti koji se sa socijalnog i vjerskog stanovišta opiru tom procesu. Oni su se zapravo opirali ukmećivanju slobodnih seljaka, čime su stekli jaka uporišta među slavenskim i franačkim seljaštvom koje je preplavilo evropske provincije Rimskog carstva. Odakle su se neomahinejske sekte i vjerske zajednice održale u različitim formama i pod različitim imenima kroz cijelo razdoblje ranog feudalizma. Ponegdje, kao što je to bio slučaj u Bosni, njihove su pristalice pronašle način življenja sa feudalnom državom, pa su se konstituirali kao hijerahijski uređena crkva. Crkva bosanska, prema tome, predstavlja dio istog pokreta kojem su pripadali bogumilstvo na jugoistoku Balkana te razne dualističke hereze u sjevernoj Italiji i južnoj Francuskoj (patareni, katari, valdenzi, albižani i dr.). Poznat historičar Ante Babić utvrdio je da je na prostoru od Male Azije do Pirineja bilo 16 takvih pokreta, među kojima je Crkva bosanska, sa svojim krstjanima i pristalicama, vjerovatno bila najbrojnija.

Pisci koji zastupaju mišljenje o heretičkom karakteru Crkve bosanske uglavnom se pozivaju na papske i inkvizitorske izvore, posebno na spise pape Pia II s početka druge polovine 15. stoljeća. To mišljenje prvi je naučno formalizirao i zastupao Franjo Rački. Prema njemu, Crkva bosanska predstavlja izdanak bogumilstva, koje je kao učenje i pokret u 10. stoljeću utemeljio neki bugarski svećenik po imenu Bogumil. Njegovo se učenje brzo proširilo po Bugarskoj, Trakiji i Makedoniji, odakle je preko Raške stiglo i u Bosnu. Bogumil je propovijedao da životom i svijetom ravnaju dva načela koja se međusobno bore. To su načela dobra i zla, odnosno tame i svijetla. Iza načela zla stoji Sotona, a iza načela dobra Bog. Sotona je tvorac vidljivog i okruženog materijalnog svijeta, od čije se zla čovjek može osloboditi odricanjem od ovosvjetskih uživanja, kao što su meso, vino i žene.

Istovremeno je odbacivano sve materijalno što je službena crkva vezivala sa vjerovanjem u Boga. Tako je na prvom mjestu odbacivana cjelokupna organizaciona i hijerarhijska struktura tradicionalne crkve, svi njeni građevinski objekti, a posebno bogati manastiri. Čak je i sam krst ili križ postao omraženi simbol lažnog vjerovanja. Nasuprot tradicionalnoj crkvenoj i vjerskoj hijerarhiji, bogumilstvo je priznavalo samo dvije kategorije vjernika: prečišćene izabranike i obične vjernike. Primjereno tome, u Bosni su to bili savršeni krstjani, u koje je Rački ubrajao strojnike, starce i goste, a na drugoj strani mrsni ljudi, kao obični vjernici. Pravnih krstjana u srednjovjekovnoj Bosni moglo je biti svega nekoliko stotina. Oni su bili obavezni da vode pravi isposnički život. Nasuprot tome, svi ostali, takozvani mrsni ljudi, slobodno su se ženili, jeli mrsnu hranu, ratovali i polagali zakletve. Njihova jedina obaveza bila je da u svemu slušaju savršene krstjane i da pred smrt pokaju te prime neku vrstu krštenja.

U socijalnom pogledu, Crkva bosanska je proistekla iz raznih pokreta koji su propovijedali odricanje od vlasništva i od zakletve, otpor prema ratu i nepokorovanje svakoj feudalnoj, kako svjetovnoj tako i crkvenoj vlasti i hijerarhiji. Taj se antifeudalni bogumilski ili patarenski pokret uobličio u Bosni u službenu crkvenu ustanovu, tako što se odrekao svog društvenog programa, a zadržao dogmatsko učenje. Dok su se na istoku i na zapadu svjetovna i crkvena vlastela (episkopi, biskupi, igumani i opati) međusobno borili za posjede i prevlast, dotle bosanska vlastela nije u Crkvi bosanskoj u tom pogledu imala suparnike. Bosanska vlastela podržala je bosansku crkvu, često se oslanjajući na njen autoritet u odnosima prema vladaru i stanovništvu. Zauzvrat, vlastela je štitila crkvu u odnosu prema vladaru, a posebno od napada spolja.

U novijoj nauci bogumilsku teoriju o Crkvi bosanskoj najviše su podržali Aleksandar Solovjev i Dragutin Kniewald. Solovjev je u više svojih radova postavio nekoliko naučno osnovanih hipoteza kada su u pitanju dogmatsko učenje, organizacija i struktura Crkve bosanske. Na osnovi tih svojih naučnih analiza Solovjev je izvukao opći zaključak da je bosanska crkva od kraja 12. do 15. stoljeća zaista heretička, i to bogumilska. Analizom latinskih izvora do sličnog zaključka došao je i Kniewald, tj. da crkva predstavlja jaku organizaciju neomahinejske sljedbe u bitnosti jednake onoj koju su na Zapadu zvali katharima ili patarenima. Tako su Rački i njegovi istomišljenici dali jednu cjelovitu sliku Crkve bosanske, kao organizacije sasvim različite od crkve u okolnim zemljama, sa vlastitim načelima, ustrojstvom i teologijom.

Nasuprot Račkom i njegovim istomišljenicima, u literaturi se rano javilo drugo shvatanje, po kojem je bosanska crkva, mada često nazivana heretičkom, ustvari po svojoj doktrini bila pravoslavna. Od srpskog se pravoslavlja, navodno, razlikovala samo po tome što je imala svoju samostalnu bosansku hijerarhiju. Takvo mišljenje, još prije pojave studije Račkog, iznio je Petranović, a po njemu je bosanska crkva bila samo jedna od grčkoistočnih crkava, ustvari srpskopravoslavna, koja se odvojila i prihvatila neka heretička vjerovanja.

Među više srpskih autora ovo je mišljenje najoštrije zastupao Vaso Glušac. Mada je iznio nešto zdravorazumskog skepticizma, u pogledu nekih tumačenja Račkog, Glušac je sa izvorima postupao krajnje proizvoljno. Njegov žestok i neakademski ton najbolji su primjer visokog stupnja emocionalnosti koja obilježavanja i mnoge druge radove o bosanskoj crkvi, osobito u starijoj literaturi. Bosanske povelje i dubrovačke isprave pružaju obilje podataka na osnovu kojih se može zaključiti da su se pripadnici Crkve bosanske držali nekih standardnih kršćanskih vjerovanja i ponašanja koja su bila strana i dualizmu i praksi pripisivanoj bosanskoj crkvi u rimskim katoličkim dokumentima. Međutim, i pored toga, pravoslavna teorija ima i mnogo nedostataka. Nju ne osporavaju samo papski i inkvizitorski dokumenti nego je pobijaju, također, različiti srpski crkveni i drugi izvori, u kojima se često baca anatema, čak i poimenično, na pripadnike Crkve bosanske kao heretike. Dušanov zakonik prijeti globom i batinanjem onome ko izgovori babunsku riječ. Vlastelin je za babunsku riječ kažnjen sa 100 perpera, a sebar sa 12 perpera i batinanjem. Istovremeno je heretik koji bi se našao da tajno živi među hrišćanima kažnjavan paljenjem po obrazu i progonstvom. Kao izrazito nacionalistička i paternalistička u odnosu na Bosnu, teorija o navodnom srpskopravoslavnom porijeklu i karakteru Crkve bosanske odavno je izgubila svaku naučno vjerodostojnost, barem izvan Srbije.

U svojim ranim radovima Jaroslav Šidak zastupao je mišljenje da Crkva bosanska nije bila ni heretička niti pravoslavna nego pravovjerno kršćanska crkva sa slavenskim bogosluženjem i vlastitom organizacijom i hijerarhijom, potpuno nezavisnom, kako od Rima tako i od Carigrada. Kroz svoje kasnije polemičke radove o pitanju Crkve u novijoj literaturi, Šidak je uglavnom došao do zaključka da su unutar nje postojale značajne heretičke tendencije.

Među katoličkim naučnicima veliku je popularnost stekla teza koju je 1953. godine iznio Luka Petrović, u kojoj sa dosta argumenata odbacuje dualizam i dokazuje monistički karakter crkve, koja se razvila iz rane katoličke organizacije u Bosni.

Najzad, američki historičar Crkve bosanske profesor John Fine je u svom istraživanju krenuo od činjenice da su izvori o njoj vrlo protivjerčni. To je uočio još Mauro Orbini u studiji Kraljevstvo Slavena (1601). Orbini je imao spise pape Pia II iz 15 stoljeća, ali se pored njih koristio i jednom istovremenom hronikom, čiji je sastavljač neki Pietro Livio iz Verone. Livio, nasuprot papinskim spisima, svjedoči o monizmu bosanske crkve. Orbini je našao prirodni izlaz u zaključku da su u Bosni morala postojati dva istodobna i naporedna vjerska pokreta ili hereze. Odatle je John Fine utvrdio da su u srednjovjekovnoj Bosni istovremeno postojale dualistička hereza i raskolnička Crkva bosanska. Njegov krajnji zaključak bio je da je Bosna pred osmansko osvajanje bila nastanjena Slavenima koji su pripadali trima vjerskim skupinama. Najveći dio Bosne u užem smislu bio je već katolički ili kriptobogumilski, zahvaljujući živom djelovanju franjevačkih misionara kroz cijelo stoljeće prije dolaska Osmalnija. Pravoslavni Slaveni i pravoslavni Vlasi (stočari) nastanjivali su uglavnom istočnu Hercegovinu. Što se tiče preostalog svećenstva i pripadnika Crkve bosanske i dualističkog i nedualističkog krila, bili su uglavnom koncetrirani u sjevernoj Hercegovini.

O hijerarhiji i ustrojstvu Crkve bosanske postoje prilično pouzdani podaci. Savršeni krstjani općenito su se nazivali strojnicima, među kojima su se izdvajali starci i gosti kao viši crkveni dostojanstvenici. Na čelu Crkve bosanske i njene hijerarhije stajao je did. Crkva bosanska nije držala ni uživala feudalne posjede niti od seljaka ubirala crkvenu desetinu ili bir, pa njeni dostojanstvenici nisu spadali u vlastelinski stalež.

Dok o ustrojstvu i hijerarhiji Crkve bosanske postoje srazmjerno pouzdani podaci, o njenoj se doktrini, nažalost, zna vrlo malo. Prije svega, nedostaju u tom pogledu podaci iz prve ruke, tj. iz same Bosne. Nije sačuvan nijedan izvorni bosanski opis ustrojstva, ceremonijala i teoloških principa Crkve bosanske. Ni bosanski franjevci, koji su se tako uporno borili protiv bosanskih heretika, nisu o tome ostavili nikakav izvorni spis ili izvještaj. Postoje, doduše, neki popisi zabluda bosanskih heretika, koje su krajem 14. stoljeća sastavili italijanski franjevci. U njima se bosanski krstjani prikazuju kao pravi dualisti katarskog ili bogumilskog tipa. Tako se u jednom spisu kaže kako oni vjeruju da postoje dva boga, od kojih je jedan veći stvorio sve duhovne i nevidljive stvari, a manji, Lucifer, sve tjelesne i vidljive stvari. Dalje se kaže da bosanski krstjani odbacuju Stari zavjet, svetu misu, crkvene građevine i slike, a napose križ. U literaturi je već detektirano da su ovakvi popisi ustvari obični prijepisi kritičkih traktata protiv talijanskih katara.

Ponešto se o doktrini i praksi Crkve bosanske posredno može zaključiti iz Akta o odricanju (abjuraciji) donesenoj na Saboru na Bilinom Polju, u proljeće 1203. godine. Starješine Crkve bosanske tom prilikom obavezale su se da će priznati vrhovnu vlast Rima, primati katoličke svećenike u svoje hiže (samostane), obnoviti oltare i križeve na mjestima gdje se vrši bogosluženje, obavljati ispovijed i pokoru, držati se praznika i posta prema rimskom kalendaru, obavljati pričest najmanje sedam puta godišnje, da neće dopuštati da muškarci i žene žive u istim hižama te da će uskraćivati utočište hereticima. Na kraju su obećali da će se umjesto imenom krstjanin između sebe nazivati braćom. Iz ovog je zaista teško izvesti određen zaključak o pozitivnim teološkim postulatima Crkve bosanske.

Na osnovi drugih izvora može se zaključiti da su bosanski krstjani dosljedno smatrali da put ka spasenju ne zavisi od nekog sakramenta (krštenja, krizme, pričesti, pokore, ispovijedi, braka i sl.), niti od dobre volje crkvenih pastira, nego isključivo od načina života vjernika. Pored toga, pripadnici Crkve bosanske odbacivali su Stari zavjet, proroke i spise svetih otaca. Jednako su odbacili i kult Marije, do kojeg je katolička crkva veoma držala. Smatrali su da je Krist samo prividno imao ljudsko tijelo te da ustvari nije ni trpio niti umro. Bosanski krstjani odricali su svaku vlast kršćanskim crkvama, posebno katoličkoj. Smatrali su da je samo njihova crkva prava, pa je odatle starješina Crkve bosanske nasljednik apostola Petra, a ne rimski papa. U tom su smislu prezirali crkve, katoličku i pravoslavnu, koje su nazivali sinagogama sotone. Odbacivali su upotrebu svetih slika kao običnu idolatriju. Nisu vršili službu Božiju niti su vjerovali u svece i njihove navodne moći. Vjerovali su u uskrsnuće duha, ali ne i tijela, jer tijelo potiče od sotone. Općenito su pridavali značaj asketskim pravilima života, posebno postu, ali ne po rimskom kalendaru. U skladu sa isposničkim pravilima, odbacivali su meso, vino, obilje i raskoš. Osporavali su svjetovnim vladarima pravo da izriču smrtnu kaznu, a nisu prihvatali ni zakletvu. Krstili su samo odrasle osobe koje su u stanju svjesno primiti krstjansku nauku. Bosanski krstjani slavili su Božić i Uskrs, a posebno Jurjevo ili Đurđevdan, kao stari slavenski praznik kojim se obilježava početak proljeća.

Bogumilska teorija o bosanskoj crkvi Franje Račkog uživala je cijelo jedno stoljeće popularnost i vjerodostojnost jer se smatralo da automatski i logično objašnjava dva druga složena pitanja bosanske povijesti. Prvo je masovno prihvatanje islama, a drugo misterija bosanskih stećaka. Smatralo se da su bogumili, izmoreni stalnim progonima od katolicizma i pravoslavlja, odmah nakon dolaska Osmalnija prihvatili islam. Sa početkom proučavanja osmanskih deftera pedesetih godina, ta je teorije jednostavno pala u vodu.

Bogumilstvom se ne može objasniti ni zagonetka stećaka. Kako je primijetio Noel Malcolm, bogumilstvo je bilo rašireno i po Bugarskoj, Trakiji i Makedoniji, ali tamo nema nikakvih stećaka. Pored toga, na mnogim stećcima uklesan je krst ili križ, koji su bogumili odbacivali. Najveći broj stećaka sačuvan je u Hercegovini i potiče s kraja 14. i počeka 15. stoljeća, kad je većina bosanskog stanovništva već bila ušla u katoličanstvo ili pravoslavlje. Na stećcima se susreću uklesani veoma različiti motivi i simboli, od paganskih do raznih kršćanskih, heretičkih, ratničkih i sl.

U Bosnu je sredinom 15. stoljeća ponovo došla jedna dominikanska misija koju je predvodio Dubrovčanin Ivan Uljarević. On je dobio dozvolu od pape Nikole V da može slobodno po Bosni i Srbiji da propovijeda katoličku vjeru, da osniva samostane i da prima u svoje redove one koji to žele. Prema jednoj dubrovačkoj ikonoteci, ovi su dominikanci, uz dozvolu kralja Stjepana Tomaša, poslali trojicu patarena u Rim, gdje su 1461. godine, nakon izjave o abjuraciji, pokršteni. Pod sve većim pritiskom Rima, kralj Stjepan Tomaš je 1450. godine počeo otvoreno progoniti krstjane. Did Crkve bosanske 1453. godine tražio je utočište kod hercega Stjepana Kosače. On je, prema jednom pismu carigradskog patrijarha, prešao na pravoslavlje. Uz bosanskog djeda, na pravoslavlje je prešao i veći broj njegovih vjernika, pošto su čuli za povlastice koje je grčka pravoslavna crkva dobila od sultana Mehmeda Fatiha odmah po osvajanju Carigrada. Kralj Tomaš je 1459. godine prisilno preobratio na katoličanstvo 2.000 krstjana, dok su četrdeseterica najtvrdokrnijih otišli u Hercegovu zemlju. To je u Bosni u užem smislu konačno slomilo kičmu Crkvi bosanskoj.

IZVOR: Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK „Preporod“, Sarajevo, 2006.