Ćamil Sijarić: ”Dom u ljeto 1939.”

Priredio: mr. Alen Zečević

Ćamil Sijarić (Bijelo Polje 1913. – Sarajevo 1989.) jedan je od najplodonosnijih bosanskohercegovačkih i bošnjačkih književnika 20. stoljeća. Rođen je u mjestu Šipovice u blizini Bijelog Polja, u Crnoj Gori. Godine 1937. kada se upisuje na Pravni fakultet u Beogradu, uspostavlja bliske odnose sa bošnjačkim intelektualcima okupljenim oko kulturnog i prosvjetnog društva ”Gajret”, pretečnom i pravnom prethodnicom današnje Bošnjačke zajednice kulture.

Kao izuzetno talentovan i perspektivan student, sa izvanrednim darom za književnost i poeziju, postaje stipendistom ”Gajreta” i korisnik Gajretovog studentskog doma osnovanog 1932. godine za potrebe podrške, pomoći i zbrinavanja bošnjačkih studenata u Beogradu. Koliko je ova institucija bila važna najbolje govori podatak da su kroz društvo ”Gajret” i Gajretov studentski dom prošli studenti poput Džemala Bijedića, Avde Hume, Zije Dizdarevića, Hamdije Ćemerlića, Meše Selimovića, Hamze Hume i drugih kasnije uglednih i uticajnijih predstavnika bošnjačke inteligencije u socijalističkoj Jugoslaviji.

Kao mladić rano je počeo pisati poeziju, najprije u ”Školskom vesniku” 1929. godine, ali i ”Kalendaru Gajreta” u kojem je 1939. objavio i ovu pjesmu:

DOM U LJETO 1939.

Dome moj široki, nakrivljeni, od smreke i bukovine,

Što plačeš pocrnio i razdrt svako veče uz vjetar,

Što dome moj plačeš izjutra u strejama razdrtim,

Zar te ne raduje sunce modro na pukotinama tvojim,

Zar nemaš više radosti za pijanu lastu na krovu,

Dome moj, gdje su tvoje radosti?

Kud ideš moj dome, kuda te vode?

Na ovim razbacanim daskama ja bih gorko zaplakao,

Na ovaj prag bih ruke ko oko majke svoje svio,

Moj praže, ti si nekad pun sreće i pun snage bio,

Dome moj, kuda te vode?

Po atulama tvojim pronikle zelene trave.

Preko dvorišta vodi putanjak samo za troje,

A na vratnice iskidane, na kapije oborene tvoje,

Znam dobri dome, neće noćas prići šareni volovi,

Znam dobri dome, neće konji opati kopitom,

Znam dobri dome, neće niko skinuti nabijene reze.

O, kako za srce ujedaju prazni ahari što čame,

O, kako za oči kidaju oboreni plotovi što trule,

Tišina i tuga na oborenoj gredi gredi atule,

Tišina i zov laste na crnom oku badže,

Tišina i suza na štici od moje kuće.

Dome moj,

Ja izlomih tvrde ruke i rala hrastova niz strane,

Ja uzorah široke baštice, bačevce i luke,

Da, dome moj, sada na moje slomljene ruke,

Paneš dvaputa teže.

Dome moj, ja pokosih dubrave rodne,

Požnjeh ja tuđe  dolove, požnjeh okutnjice, požnjeh široko polje,

Al’ dobri moj dome, dobri dome,

Ne biva bolje,

Ne biva bolje …

__________________________

Izvor: ”Kalendar Gajret”, za godinu 1940., Sarajevo, 1939., 213.