Bošnjaci i islamska kultura (2): Perzijska pismenost u Bosni

Piše: Hamza Ridžal

Knjiga Bošnjaci i islamska kultura izvanredna je zbirka autorskih tekstova Sedada Dizdarevića koja osvjetljava pojedine aspekte islamske tradicije Bošnjaka i bošnjačke divanske književnosti. Knjiga ukazuje na utjecaje velikih perzijskih klasika na našu književnost, nemjerljivo veliki utjecaj sufizma, posebno mevlevijskog tarikata, na bošnjačku kulturu u najširem smislu, a naročito na visoku književnost. Tako nam Dizdarević nanovo otkriva Fevziju i Mejliju, Fadil-pašu Šerifovića, Sabita Užičanina i Abdulvehaba Ilhamiju, pokazujući na primjeru njihovih djela apsolutnu uključenost bošnjačke divanske književnosti u ono što je u to vrijeme bio mainstream pismenosti orijentalno-islamskog kulturnog kruga. Sam naslov Bošnjaci i islamska kultura, u knjizi pisanoj na nešto više od 150 stranica, može izgledati pretenciozno, ali tek nakon čitanja bude jasno da se ovdje misli na kulturu u užem smislu riječi, na visoku književnost prije svega. Stoga se Dizdarević posebno fokusira na djelatnost Bošnjaka na perzijskom jeziku, onom jeziku koji je u vrijeme Osmanskog carstva tretiran kao jezik visoke književnosti.

Bošnjaci su, kao mali narod, bili statistički relativno slabo zastupljeni u Osmanskom carstvu. U isto vrijeme tadašnja Bosna i Hercegovina, u odnosu na ukupnu teritoriju Carstva, bila je relativno mala i slabo naseljena. Međutim, piše Dizdarević, na planu znanosti, kulture, umjetnosti i književnosti Bošnjaci su dali izrazito veliki doprinos. “Njihov doprinos može se porediti s mnogo većim i brojnijim narodima, a kada je u pitanju kvalitet umjetnosti, znanosti i književnosti koje su producirali, on je na izrazito visokom nivou.

Neki od bošnjačkih klasičnih pisaca, pjesnika, kaligrafa, minijaturista i učenjaka spadaju u red najznačajnijih osmanskih stručnjaka na tim poljima. Naravno, slična je situacija i na drugim poljima kao što su politika, diplomatija, administracija i slično. Većina bošnjačkih pisaca, shodno tadašnjoj praksi, nije se bavila samo znanošću ili pak književnošću nego su, pored svojih državnih i drugih obaveza, u slobodno vrijeme pisali naučna i književna djela. Neki od njih su bili veziri, namjesnici, guverneri ili pak zapovjednici vojske, dok su mnogi od njih spadali u red istaknutih vjerskih i znanstvenih stručnjaka, a veliki broj njih bio je vezan za neki od derviških pravaca”, piše Dizdarević.

Istaknuto mjesto u oblasti nematerijalne islamske baštine u osmanskom periodu imala je divanska književnost pisana na arapskom, turskom i perzijskom jeziku. Ova književnost svrstava se u red vrhunskih umjetničkih dostignuća. Posebno mjesto unutar divanske književnosti zauzima književnost na perzijskom jeziku jer je ona bila osnova na kojoj se gradila i formirala osmanska književnost, a samim tim i islamska književnost Bosne i Hercegovine. Serdarević ističe da u okvirima divanske književnosti bošnjački pisci koji su pisali na perzijskom jeziku predstavljaju zaseban fenomen i gotovo u pravilu dolaze iz redova najeminentnije bosanskohercegovačke uleme. Ipak, kako piše autor, ovim fenomenom bavio se veoma mali broj istraživača, iako je Dejan Bogdanović prije četrdeset godina inicirao istraživanja na ovom polju. Neki istraživači radili su istraživanja na ovu temu, a autor posebno ističe radove Hamida Algara i Elvira Musića, koji je najveći dio svog naučnog opusa posvetio upravo ovoj temi.

Da bi neki pisac ili pjesnik mogao pisati na perzijskom, pa i turskom i arapskom jeziku, piše Dizdarević, morao je biti izuzetno obrazovan i, pored poznavanja jezika, gramatike, semantike, sintakse, stilistike, metrike i prozodije, morao je dobro poznavati mitologiju, povijest, junake, legende, kulturu i tradiciju. “To je iziskivalo dobru izobrazbu jer su perzijski motivi, legende, junaci i mitologija predstavljali osnovu za građenje pjesničkih slika, motiva, metafora, alegorija i drugih stilskih figura. Bosanski pisci i pjesnici pokazali su se veoma dobro na tom planu a neki od njih bili su izuzetno i uspješni. Možda najuspješniji od njih bili su Derviš-paša Bajezidagić, Subhi, Rušdi, Fevzija Mostarac, Sabit Užičanin i drugi. Ovdje smo naveli samo one pisce za koje pouzdano znamo da su pisali na perzijskom jeziku i za šta posjedujemo historijske pisane dokaze ili njihova djela. Međutim, zasigurno je njihov broj mnogo veći, a svakim danom otkrivaju se novi podaci o našim piscima i njihovom umjetničkom radu”, ističe autor.

U poglavlju posvećenom perzijskoj pismenosti u Bosni Dizdarević donosi osnovne podatke o nekoliko desetaka divanskih pjesnika koji su pisali na perzijskom jeziku. U nastavku iz knjiga prenosimo kratke biografije nekih od predstavnika perzijske pismenosti u Bosni.

DERVIŠ-PAŠA BAJEZIDAGIĆ MOSTARI (UMRO 1603)

Bez sumnje, Derviš-paša je najveći i najistaknutiji bošnjački pjesnik 16. stoljeća. Nekoliko puta bio je namjesnik Bosne, a više puta stolovao je u drugim osmanskim provincijama. Istakao se kao državnik i vojskovođa. Derviš-paša je također bio jedan od najboljih učenika glasovitog komentatora perzijske književnosti Sudija. Njegov zemljak Fevzija Mostarac u svom Bulbulistanu navodi da je Derviš-paša napisao dva divana, i to jedan na turskom i drugi na perzijskom jeziku. Fevzija također navodi da je Derviš-paša započeo jedno djelo kao imitaciju Rumijeve Mesnevije, ali da je odustao od toga kada je Mevlanu vidio u snu. U svom rodnom gradu Mostaru Derviš-paša sagradio je Darul-Mesnevi, odnosno školu za izučavanje Mesnevije i mevlevijskog tarikata. Pored toga, spomenutoj tekiji uvakufio je veoma bogatu biblioteku s velikim brojem rukopisa na perzijskom jeziku.

AHMED RUŠDI (1637–1699)

Rušdi je imao relativno težak život, zbog čega je često bio prinuđen obavljati svakojake poslove. Tokom života imao je jako mnogo uspona i padova. Nakon smrti sina, povlači se u osamu i na taj način provodi ostatak života. Rodio se u Mostaru i, kao većina mostarskih pjesnika, pripadao je mevlevijskom tarikatu. Fevzija u Bulbulistanu citira nekoliko Rušdijevih stihova na perzijskom jeziku. Njegov Divan stigao je do nas. Pored Divana, napisao je i nekoliko kasida i gazela na perzijskom jeziku. Fevzija smatra da je Rušdi bio jedan od najboljih osmanskih pjesnika koji su pjevali na perzijskom jeziku.

FEVZIJA MOSTARAC (UMRO 1747)

Fevzija je bio poznat kao šejh mevlevijske tekije u Mostaru. On je jedini bošnjački divanski pisac čije je kompletno djelo na perzijskom jeziku sačuvano do danas. Većina bošnjačkih pisaca i pjesnika pisala je na perzijskom jeziku, a neki od njih imali su kompletne divane na tom jeziku, međutim, od toga je ostalo veoma malo (Balić, 1994: 120). Fevzijino je najpoznatije djelo Bulbulistan, koje je napisano kao imitacija Sadijevog Đulistana i sličnih djela. Pored Bulbulistana, Fevzija je napisao manji broj pjesama na turskom jeziku.

AHMED SUDI (UMRO 1598)

Sudi je bez sumnje najveći i najpoznatiji komentator perzijske klasične književnosti u povijesti Osmanske imperije. Napisao je vrhunske komentare na Hafizov Divan i Sadijev Bustan i Đulistan. Sudi je bio ljuti rival Šamija, još jednog vrhunskog komentatora perzijske klasične književnosti iz Bosne i Hercegovine. Sudijevi komentari, prije svega komentar Hafizovog Divana, danas se smatraju najmeritornijim djelima ove vrste u svijetu.

MUHAMMED NARGESI (1584–1635)

Nargesi je poznat kao najbolji i najvještiji pisac lijepe ili rimovane proze u osmanskoj književnosti. Njegovo Petoknjižje, slično Nizamijevim i Dehlavijevim djelima, svrstava se u sami vrh ove vrste književnosti u islamu. Pored toga, Nargesi je pisao veoma lijepu poeziju na turskom i perzijskom jeziku. Historičari mu pripisuju mnoga djela, a najpoznatija su Nahalistan, Mešakil uššak, Iksire seadat i sl. Njegova proza veoma je teška i komplicirana, dok mu je poezija jednostavna i tečna.

AHMED TALIB (UMRO 1674)

Talib je bio poznat kao dvorski pisar i imao je veoma lijep rukopis. Iza njega je ostao kompletan divan pjesama. Gazel predstavlja njegovu najomiljeniju pjesničku formu. Pisao je na turskom i perzijskom jeziku. Kritičari njegove poezije smatraju da je bio uspješan u pisanju na oba jezika.

MEHMED MUHTEŠIM VELAGIĆ ŠABANOVIĆ (UMRO 1694)

Svrstava se u red najistaknutijih bošnjačkih divanskih pjesnika s kraja 17. stoljeća. Tokom svog plodotvornog života obavljao je funkciju kadije u nekim od najvažnijih islamskih gradova u to vrijeme, kao što su Meka, Istanbul i Damask. Iza sebe je ostavio bogatu literarnu građu na arapskom, turskom i perzijskom jeziku. Pored toga, napisao je znatan broj naučnih djela, od kojih je najvrednije ono pod naslovom Mazharul eškal fi bejanil lugatil Mesnevi. Ovo djelo predstavlja lingvistički komentar Rumijeve Mesnevije. Također, preveo je jedan broj djela s perzijskog jezika na turski. (Nastavlja se)

Bošnjaci i islamska kultura, Sedad Dizdarević, Fondacija “Baština duhovnosti”, 2019, Mostar, 166 stranica

(izvor: stav.ba)