Muhamed Hadžijahić – Narodni pjevači na dvorovima bosanskohercegovačke aristokracije

Priredio: mr. Alen Zečević

Muhamed Hadžijahić

NARODNI PJEVAČI NA DVOROVIMA BOSANSKOHERCEGOVAČKE ARISTOKRACIJE

Prema najstarijim zabilješkama stranih književnih radnika, Slaveni su bili ljubitelji pjesme. Bizantijski pisac iz VII stoljeća Teofilakt Simokate spominje trojicu Slavena, koji žive na području bizantijske države, s kitarama i lirama rama u ruci. Prvu pouzdanu vijest o slavenskoj lirici zabilježio je Martin Galla, poljski lje- topisac iz XI stoljeća.1

Islamiziranjem Bosne bosansko-hercegovački muslimani ostaše i nadalje pjesnički narod. Kod najskromnijeg pučanina i najmoćnijeg velikaša opaža se ljubav prema narodnoj pjesmi. Bosansko-hercegovački kapetani, dizdari, begovi i age imali su u svojim konacima naročite pjevače. Njemački pisac Benedikt Kuripeschitz u svom putopisu od 1531. god. kaže da je čuo pjevati o begu Malkošiću (Malkoschitz) i njegovim čestitim djelima u Hrvatima i Bosni.2 Po Šimčiku, Malkošić „će biti jedan od glasovite turske porodice Malkoča ili Malkočevića, koji se od druge polovice XV. stoljeća često spominju u historiji južnih Slovenaca i Ugarske.“3

Godine 1554. spominje madžarski kroničar Sebastijan Tinodi4 glasovitog guslara Dimitriju Karamana u svojoj latinskoj kronici u stihu. Tinodi kaže da je Karaman svojom umjetnošću  toliko zadivio lipovskog bega da ga je obasuo darovima.

Putnik Pavle iz Rovinja bilježi da je čuo u Visokom 1640. godine narodne pjesme od pjevača, koje su ga učinile melanholičnim.5 Jamačno pjesme bijahu bugarštice, koje su po sadržaju obično tužne.6

Pouzdano se zna da su držali pjevače begovi Gradaščevići iz Gradačca, Ljubovići s Hercegovine, Beširevići iz Ostrošca. Naročito je bio sklon pjevačima Smail-aga Čengić. Dr. Bašagić u „Najstarijem fermanu begova Čengića“ pripovijeda:

Čuo sam više puta od Selima Štroke, koji je služio Smailagu i cijeli život proveo u službi Čengića, jedan citat iz narodne pjesme o Grahovskom boju i zapamtio ga doslovice, pa mislim da neće biti na odmet ako ga ovdje zabilježim i predam uspomeni. Ovako bi, naime, uvijek zapjevao kad bi se otvorio eglen o Smail-agi:

Sv’jetla sablja age Čengijića

Sasiječe sedam Petrovića

Na Grahovu polju širokome

Na sramotu knjazu brđanskome.7

 

U epu slavnog Ivana Mažuranića Smrt Smail age Čengića stihovi 937. i dalje glase:

Vjera moja ti si pjevač dobar,

A ja željan gusal i pjevača:

De zapjevaj da me želja mine.

Usta Bauk, gusle skide,

A pa smjeran podvitieh nogu

Na prijašnje sjede mjesto;

Ter nasloniv pred sobome

Gudnu lučcem zveketniem

Amo tamo po konjskome repu;

Pak gdje klinac nekoliko puta

Krenut škrinu u gromovit

Uz udesne strune veće.

Glas ovako lukav pjevač zače:

„Mili Bože, čuda velikoga!

Kakav bješe Rizvan aga silni

I na sablji i na konju vitu,

I na puški i na nožu ljutu,

I na šaci i na dobru konju – itd.

O Ali paši Rizvanbegoviću zabilježio je Ata Nerćes (Hamdija Mulić) jednu karakterističnu anegdotu, koju doslovice prenosimo:

Pripovijedaju da je Ali paša Rizvanbegović jednoč uz duge zimske noći pozvao tada na glasu guslara i narodnog pjevača u Hercegovini Ishaka da mu sijelo zabavlja.

Ishak ugodio žice na guslama, ugodio grlo što je bolje mogao, pa otpočeo nekakvu od starina junačku pjesmu. Poslije poduga dva-tri sahata, pošto je uvijek jednu otegao, upita ga začuđen paša:

„E andansani, Ishače, gdje je, dina ti, ču toliku? Ja je prije nijesam nikad čuo.“

„E pašo, nijesam vala ni ja, no mi se noćas otvorilo pjevati!“

„Ha, nalet ti šera bilo, zar si se meni doš’o ovdi izlagivati!“

Pa i opet ga je paša lijepo nadario.8

Husein beg Kulinović (umro 1858.) držao je često u svom domu po dva pjevača mjesecima pa i godinama. Slušao je i ispravljao njihove pjesme, prepirao se s njima ili im pjevao svoje pjesme, i onda ih otpremao s bogatim darovima9

Priča se za Dedagu Čengića, Smail agina sina, da je uvijek poslije večere zahtijevao od svog guslara da mu pjeva junačke pjesme.

Begler beg Ljubović, koji je živio u Omer-pašino vrijeme, ljubio je narodnu poeziju, te je oko sebe okupljao pjevače.10

U Bosni se junačke pjesme pjevaju uz dvožicu tamburu. Francuski putopisac Poullet putovao je godine 1658. kroz Bosnu i o tamburi piše (u prevodu):

„Imaju još neku vrst glazbala koju zovu tamburica (tabourat), a koja oblikom i veličinom podsjeća na drvenu cipelu naših seljaka. Držak je dugačak tri četvrtine aršina, a nešto širi od dva dobra prsta. Na njoj su zategnute samo tri mjedene žice, u koje udaraju percem, ali za to oni tvrde da im je moguće nadoknaditi njihov nedostatak s pomoću brojnih tipaka, kojima se služe za izvođenje akorda.

Ja mislim da nije baš potrebno uobraziti melodiju koja se dobiva ovim glazbalom, a Turci su njome toliko zanešeni da nema među njima djetića iz dobre kuće koji ne bi znao uz nju igrati, koji je ne bi posjedovao i posvuda nosio uza se: na putu, u ratu, pješke, na konju, bilo privezanu uz korice njegova ćemera, bilo pritegnutu na plećima uporedo s njegovim čibukom.“11

___________________________________

1    V. Jagić: „Gradja za slovinsku narodnu poeziju“, Rad Jugoslavenske akademije, XXXVI.

2   Ibidem

3    Antun  Simčik:  „Bugarštica  –  Kako  se  Nikola  Radanović  odvrgao  od  svoga  gospodara“, Napredak, hrv. nar. kalendar za god. 1934.

4 Među zasluženim književnim radnicima protestanskog doba u madžarskoj književnosti (526- 1603.) ističe se Sebastijan Tinodi kao pisac znatnog broja pjesama iz svjetske historije. Pjesme je pjevao kao očevidac, a često kao učesnik tursko-ugarskih bojeva. Išao je od dvora do dvora s lirom u ruci i opjevao različite bojne zgode i nezgode svoga vremena. Umro je oko 1560. (T. Maretić: Čitanka iz slavenske i madžarske književnosti, str. 618).

5    Starine Jugosl. akademiie, XXIII.

6    Uzgred napominjemo da su se bugarštice po svoj prilici pjevale uz tamburu, jer se i danas u Bosni kratka tambura zove bugarija.

Za bugarštice se općenito drži da su izumrle već koncem XVIII stoljeća. Mi smo pokušali po- biti ovu tvrdnju u „Islamskom Svijetu” broj 70. Naknadno dodajemo da je vjerodostoini svje- dok Utješenović tvrdio da je slušao šezdesetih godina prošlog stoljeća slijepca iz karlovačke okolice gdje pjeva razmjerom bugarštica. (Josip Milaković: Bibliografija hrvatske i srpske na- rodne pjesme, Sarajevo, 1919.).

7    Pod knjazom brđanskim razumijeva se Petar Petrović Njegoš; Glasnik Z. m., 1897., str. 446.

8    „Behar“ IV, 291. – školski Vijesnik 1909., 83-4.

9    Dr. Branko Vodnik: Narodne pjesme srpsko-hrvatske. Zagreb 1924., 8.

10  Jednu duhovitu anegdotu zabilježio je g. prof. Alija Nametak u „Novom Beharu“, III, 389. ISP. Antun Šimčik: „Svi su bezi po Hercegovini“, Napredak 1931., str. 39.

11  Vj. Jelavić: „Doživljaji Francuza Poulleta na putu kroz Dubrovnik i Bosnu“, Gl. Z. m. 1908., str. 29.

__________________________________

Izvor: Hadžijahić Muhamed, ”Narodni pjevači na dvorovima bosanskohercegovačke aristokracije”, Narodna Uzdanica: Kalendar za godinu 1935., 1935. str. 73-77. (Godišnjak Bošnjačke zajednice kulture, Godina XXIII-XXV, 2023-2025, Sarajevo 2025.

Izvor fotografije: Glas stoca (https://glasstoca.ba/historija/juznoslavenska-narodna-epika-guslari-iz-stolackog-kraja/)