Husejn Dubravić – Povijest jedne sevdalinke

Priredio: mr. Alen Zečević

Husejn Dubravić

POVIJEST JEDNE SEVDALINKE

Među obljubljene sevdalinke, koje se često pjevaju po našoj dragoj Bosni i Hercegovini, spada i ova:

Mujo đogu po mejdanu voda,

Prekrio ga zelenom dolamom

S obje strane do zelene trave,

A po glavi vezenom mahramom.

 

Gledala ga Ajka sa čardaka.

„Bolan, Mujo, opaši se kruto,

da ti ruža kroz pas ne ispane,

da  ti draga drugom ne dopane!“

 

Ova opjevana ljubav između Muje i Ajke nastala je i završila se u Tuzli, tom najvećem gradu plodne Posavine.

Ajka je i danas živa i zdrava. Ona se preudala još davno za jednog čestitog muslimana, s kojim i danas sretno živi.

Ajka se zvala djevojačkim imenom Kurtalić. Njezinu ocu bilo je ime Hadži Smajil Kurtalić, kome je ona bila jedinica i babina mjezimica, od koga je naslijedila lijep imetak.

Ajkina kuća, u koioj se rodila, i danas uzgor stoji. Nalazi se na lijevoj obali mutne Jale, na jednom brijegu koji pri vrhu ima nešto ravnice. Ta se ravnica zove Mejdan, na kome Tuzlanke djevojke i danas igraju i kolo vode. Ovaj je brijeg pun omanjih kuća, u kojima stanuju gotovo isključivo muslimani, i to srednji stalež, kao zanatlije i mali trgovci. Te su kuće većinom od jednog boja, ali ima kuća i sa dva boja kao što je i Ajkina. Gornji boj zovu u Tuzli (kao i u Sarajevu) čardak, a donji halvat, inače se u drugim mjestima pod čardakom razumijeva istureni dio kuće u gornjem boju.

Ajka je kao djevojka bila veoma lijepa plavojka s dugim kosama, plavim očima, osrednjim stasom, bijelim i rumenim licem. Kao djevojci nije joj u ono vrijeme bilo ravne u ljepoti. To tvrde i danas živi svjedoci.

Oko njezine kuće vazda se vrzli momci i natjecali se za njezin pogled, za njezin osmijeh, za njezinu naklonost…, zavideći jedan drugome, tako da se na Mejdanu više puta zavrgla svađa i kavga kao na kakvom pravom, junačkom mejdanu. Dakako da su takve scene izazivale intervenciju od strane mirnih komšija i djevojačkih roditelja, koji bi poslije svoju ljutnju iskazivali na svojim kćerima, te im zabranjivali uopće izlazak na kapiju. A može li, efendum, biti riba bez vode, ptica bez gore – i mlada djevojka bez ašikovanja? Jok, brate moj slatki! I šta sad? Ajka je svemu tom kriva! Ona je kriva, što je živa i što je tako lijepa i mlada! Valjda bi komšije htjele da je stara, ćorava ili sakata?

Najposlije se Ajka zagledala u Muju. Ne izlazi više na kapiju, ne reflektira više na momke, ne javlja se više sa pendžera nikom nego samo Muji.

On se zvao punim imenom Mustafa Mulajašarević, po svom ocu Ragibu prozvan Ragibović. Mujo je bio po zanimanju trgovac mješovitom robom, umio je lijepo govoriti s mušterijama, znao je kao svaki trgovac svoju robu hvaliti i tuđu kuditi; ponekad se i zakleti , a sve to treba i kod ašikovanja! Živa riječ i pametna hvala na svakog povoljno utječe, a najviše na djevojke!

Mujine kuće nema danas u Tuzli. Ona je stajala tamo, gdje se sastaje Glavna ulica sa Šehovom ulicom, koju su za bivše Jugoslavije nazvali Jovanovića ulica. Dakle, Mujina je kuća bila blizu Poljske džamije, nadomak željezničke stanice. On je u toj kući svojoj imao i svoj dućan, te je zajednički radio sa svojim bratom Ibrahimom, koji je bio, kako kažu, još ljepši od Muje, samo je ovaj bio okretniji i življi.

Mora da je ta ljubav izmedu Muje i Ajke trajala duže vremena. On je morao mnogo dana i mnogo noći da na svom konju dolazi na Mejdan, da ga voda pod vezenom mahramom i da čeka kada će se na pendžer pojaviti lijepa Ajka, pa da joj onda kaže koliko je voli.

Ova se ljubav, koju je pjesma sačuvala i opisala, svršila vjenčanjem. Tuzlanski kadija je po šeriatu vjenčao Ajku, kćer Hadži Smajla Kurtalića, i Muju Mulajašarevića, zvanog Ragibovića.

Odlaskom Ajkinim u njezine nove dvore ostao je pust onaj čardak na kome je sjedila i Muju čekala, a ostao je i Mejdan na raspolaganju njezinih neudatih drugarica. Neka sada slobodno igraju, pjevaju i papuče deru! Prestaju više svađe i kavge, momci sad mogu slobodno dolaziti, mogu se razgovarati, mogu ašikovati. Jer nema više one Ajke! Komšije i rodbina su joj zaželjele u novom domu dobru sreću i berićet. Ali, baš toga nije bilo!

Opjevana velika ljubav naših protagonista nije dugo trajala. Svega pet-šest mjeseci. I bez bračnih posljedica!

Mujo je pred istim kadijom razvrgnuo brak. Tome se čudila gora i trava, a kamoli se ne bi čudila čitava Tuzla! Zar je moguće da velika ljubav može tako malo trajati? Čini se da je Mujo bio previše osjetljiv, a moguće je bio zagrižljivi ašiklija, pa nije mogao podnijeti mirni bračni život. Kad se čovjek oženi, onda prestaje svaki šport, a naročito je zazorno i zabranjeno ašikovanje. Više Muji nije bio potreban ni đogat koga je tako volio i pazio i s njim se ponosio.

U Tuzli postoji o njemu jedna verzija, koja bi mogla riješiti ovu tajnu na lak način. Govorilo se onda da je Mujo volio još jednu djevojku, koju je ostavio, a lako je moguće, da je on njoj i vjeru zadao i da ga je s toga savjest pekla. Osim toga, kako svijet veli, može puno naškoditi i djevojačka kletva. Ona se, kako to naša pjesma tvrdi, čuje čak do Boga! Svakako Muji nije bilo lagodno pri duši i on se odlučio da ostavi svoj vilajet.

Mujo je zajedno s ocem i bratom ostavio Tuzlu i odselio se u Tursku. Ovo se dogodilo onda kada se u Tuzli rušio tvrđavni pojas Tuzle kapetana. To je bilo oko godine 1897. Dakle, Mujo je ostavio svoju Bosnu, jer je mislio da će mu u tuđem svijetu biti bolje.

Čim se odselio iz Tuzle, odmah puče glas: da se na ovaj korak odlučio zato što se prije njega odselila u Tursku jedna druga djevojka sa svojim roditeljima. Nisam mogao doznati njezino ime. Također nisam čuo da li se je on s njom u Turskoj vjenčao.

Brzo iza Mujina odlaska dopre glas u Tuzlu da se u Turskoj Mujo Mulajašarević ubio, odnosno da je sam sebe zaklao!

Ovim je povijest ove naše sevdalinke svršena. Dakle, ona je nastala krajem devetnaestog stoljeća. Brzo je stekla krila. Brzo se raširila po svim našim mjestima i krajevima. A zašto? Naš narod silno voli ljubavne zgode i motive, osobito ako je ta ljubav velika i jaka; ako je djevojka lijepa a momak kršan i zgodan. U ovoj pjesmi je opisan stari način ašikovanja. Onda je bila takva moda da djevojka sjedi na čardaku, a momak da joj dolazi pod pendžere, bilo pješice, bilo na dobru konju, u zelenoj dolami. Lijepa nošnja, naročito ako je izvezena srebrom ili zlatom, imponirala je uvijek našoj mahali i čaršiji, našim ženama i djevojkama. Svaki takav momak činio se kao kakav vitez iz istočnih priča, a djevojka u svilenim haljinama upoređivala se s vilom. Zato je ondašnji naš svijet puno trošio na haljine, a malo na školovanje.

Nadalje, ova pjesma ima lijepu kajdu s posavačkim koloritom. Ali od svega ovoga u ovoj pjesmi ima nešto što je najjače, a to je onaj s a v j e t: da dobro pripazi i Mujo i svaki ašiklija da mu draga kome drugom ne ode, jer djevojke ne vole puno čekati ni otezati s udajom. Predugo ašikovanje podgriza pravu ljubav, a slabi vjernost. Stoga, koji momak ozbiljno misli na ženidbu, neka se puno ne razmišlja, jer će mu inače ruža kroz pojas ispasti, pa će mu se drugovi smijati, a neprijatelji rugati.

Ko pročita ovu pjesmu, može lako pomisliti da ju je spjevala Ajka sa čardaka. A to nije istina! Ovu je pjesmu uskladila Ajkina komšinka, koja je njoj zavidjela i na ljepoti i na ljubavi, dok je čitav Mejdan stvarao kajdu te pjesme. Imali su razloga za to. Bilo je u interesu svih djevojaka da se jednoč okonča ta ljubav između Muje i Ajke, kako bi njezine drugarice u miru i bez straha stajale za vratima i tu čekale svog dragana i svog suđenika.

________________________________________________

Izvor: Dubravić Husejn, ”Povijest jedne sevdalinke”. Narodna Uzdanica: Kalendar za godinu 1942., 1942., str. 97-100.

Izvor: Godišnjak Bošnjačke zajednice kulture, XXIII-XXV, 2023-2025, Sarajevo, 2025.