Žetica majstore, znaš ti dobro zašto

Piše: Dijana Hadžizukić

Adnan Žetica, mladi pjesnik već zapažen i nagrađivan, svojim pjesmama iskazuje bol djetinjstva proživljenog u ratu i zapitanost čovjeka pred životom u miru, ironiju prema ljubavnim temama, ali i duhovita zapažanja svakodnevnih životnih pojava. U njegovoj zbirci kao moto stoje stihovi tri velika pjesnika – Izeta Sarajlića, Abdulaha Sidrana i Branka Miljkovića i donose nešto od njihove poetike, ali bez preuzimanja i imitacija čestih kod mladih autora. Pjesme čija se tematsko-motivska okosnica veže za sjećanja na rat (“Patriota”, “Ateista”, “Majstor za smrt”, “Sin”) prizivaju ranog Sarajlića, motiv borbe pjesnika sa riječju i samim sobom (“Besplatni mali oglasi”, “U intermecu”, “Postmodernistička”) – Miljkovića, dok nas narativnost velikog broja pjesama, podizanje običnih, svakodnevnih pojava i upotrebnih predmeta na razinu poetskog, te upotreba kolokvijalne leksike, žargona i vulgarizama asocira na Sidrana (“Liga prvaka”, “Praznovjerje”, “Prvi grijeh”, “Kišobran”, “Breskurac” i druge).

Konačno, sve ove veze sa velikim prethodnicima nisu omele Žeticu u traženju i pronalaženju vlastitog pjesničkog puta i ljudske istine po kojoj bivanje postaje moranje, gdje čovjek možda ima dva života (…) ali jednom umire; on je u stanju mijenjati kišobran za sjenu, bilo čiju, u njegovom svijetu čudo se uvijek dešavalo. Ironijski odnos spram ljubavi i uobičajenog pjesničkog stava prema toj temi navodi Žeticu da ispiše stihove u kojima ljubav nije moguće ostvariti jer ponedjeljkom u predsezoni autoprevoz ne vozi za Makarsku, u vremenu u kome se ljubav može besplatno dostaviti na vrata uz pizzu bez kečapa i majoneze sa fafaronima.

Ironijski modus je u Žeticinim pjesmama prisutan uz gotovo sve motive pa čak i uz stav pjesnika prema poeziji i njenoj vrijednosti. Kome i zašto pisati pjesmu ako ni sam u svoj štok ne vjeruješ? Poznato je da i postmodernisti svoj stav prema historiji, velikim poetskim temama i velikim idejama, zasnivaju na ironiji jer je to jedini mogući stav savremenog čovjeka čije su sve iluzije davno pokopane. Adnan Žetica novim pjesmama zaokruženim u zbirku Čovjek koji je poznavao Filipa Latinovića čitatelja ne ostavlja ravnodušnim, naprotiv, on nas uvlači u svoj poetski svijet čineći nas njegovim sudionikom. Mi čitajući prepoznajemo ljude, događaje i situacije; iz pjesme u pjesmu živimo s njegovim “likovima” i doživljavamo njihove emocije.

Pedeset i sedam pjesama podijeljeno je u četiri poglavlja, i to: Smrt i druge popratne životne pojave, Mnogo muških i pokoji iritirajući glas, Porodično stablo i Poetika. Već iz ovih naslova jasno se može uočiti kako Žetica nije napustio svoj ironijski stav o bitnim životnim pitanjima, poznat iz ranije zbirke – stavljajući ljubav i smrt, obično smatranu ključnom pjesničkom, filozofskom i religijskom temom, među popratne životne pojave. Smrt je bliska, obična, naša i svakodnevna, a svima onima koji su proživjeli i preživjeli rat – nešto sasvim normalno oko čega ne bi trebalo praviti veliku pompu. U Žeticinoj poeziji bitno je ostati čovjek, a ne ostati živ; zato njegov vojnik-kradljivac iz pjesme “Sat” nema dušu koja bi pokrenula satni mehanizam koji radi na puls. Puls postoji, ali sat ne radi: “Kao da ljudsko nisi biće”. Uspješno mijenjajući fokalizatora, autor o smrti progovara iz ugla majke.

Pjesme “Šćer” i “Džem” idu u red najuspješnijih u ovoj zbirci, a ispovjednom tehnikom i neočekivanim finalnim obratom, podsjećaju na jednu od najboljih pjesama nastalih nakon rata devedesetih: “Panj”, Marka Vešovića. U prvoj, žena govori o tragediji svoje porodice i preživjeloj djevojčici koju je svemu naučila, a naučit će je i da se smije – čim se i sama nauči. Druga ispovijest pripada majci i njenim snovima da će se nestali sin vratiti, jabuku obrati i ona džem od jabuka napraviti. Njena nada je vječna, argumenti neuvjerljivi, majčinski, (naime, sve je manje masovnih grobnica a njega još nisu našli), a samo jedna neuobičajena pjesnička riječ dovoljna da osvijetli emociju u cjelosti. Ogromna bol iskazana je sintagmom nemrtvo dijete. Zna ona negdje duboko u sebi da sin nije živ, ali to ne može u riječi pretočiti, a ne može reći ni da je mrtav jer tijelo nije pronađeno. I kako god ona ne može uzeti penziju na “nemrtvo” dijete, tako majka iz pjesme “Ormar” ne može zidu okrenuti onu stranu ormara na kojoj je urezivala crtice koje svjedoče rast sina, kako je rastao, tako su se i uspinjale visinom ormara:

Dok brišem, uhvatim se kako crtice krpom milujem, 

 pa ga molim za oprost.     

 U predmet ga pretvaram što s božijom naukom nije,   

ali da tu stranu ormara, svoje dijete prema zidu okrenem,   

da sunca ne vidi, snage nemam.

Jedna od temeljnih kvaliteta Žeticine poezije jeste empatija, odnosno njegova sposobnost da se saživi sa emocijama različitih ljudi. Ili, on je u potpunosti napustio svoje ja prepuštajući poziciju lirskog subjekta vojnicima, majkama, silovanim ženama, vinogradaru, neobičnoj komšinici, punici, čovjeku koji kupuje svijeće…

Identificiranjem sa drugim čovjekom on uspijeva svaku pojedinačnu sudbinu otrgnuti iz mase i dati joj pojedinačnu ljudsku vrijednost. Na takav način se ispisuje poetska historija prostora i vremena koja je uvijek individualna i uvijek važnija od pukih historijskih brojki. Sagledati svaki ljudski život kao po sebi vrijedan i važan i izlazeći iz sebe postaviti tačku gledišta svaki put u novi subjekt, najveća je vrijednost Žeticine poezije. Dvije pjesme o besmislu rata, koje svoje puno značenje dobivaju samo ako se čitaju u paru, donose emocije žene-borca na brdu, i druge iz sela ispod brda. Njihova jedina razlika je to što je prva rodila sina Abrahama, a druga Ibrahima – sve ostalo je isto, pa i mržnja jedne prema drugoj.

Relativiziranje razlika koje dovode do neprijateljstva a onda i rata, nastavljeno je i u pjesmi “Mum”, gdje će čovjek u potrazi za osvjetljenjem u nedostatku muma kupiti grobljansku svijeću s opravdanjem: vosak je vosak! U naslovu drugog poglavlja Žetica nas na tipično svoj način nasmije iznevjerenim očekivanjem – Mnogo muških i pokoji iritirajući glas – čitaj: ženski. Neočekivani obrt je, već sam kazala, tipično mjesto ove poezije, a u pjesmi “Ljubavna” to je mjesto koje pjesmu čini pjesmom. Dok se mučiš da napišeš pjesmu o ljubavi, ljubav dođe i istrese tvoju punu pepeljaru, odmahujući glavom jer previše pušiš. U obratu, ali anegdotalnom, završava i pjesma “Ters”. O temama i motivima u Žeticinoj poeziji bismo mogli još dugo govoriti. Čini se da nema ličnog i društvenog događaja koji svoje mjesto nije našao u pjesmi. A kako sam kaže da bez tegobe nema priče kao što nema automehaničarske radnje bez postera golih žena, njegove pjesme su ispunjene ljudskom mukom. Jedan spašava čovjeka koji se objesio, ne zbog njega već zbog smokve koja hrani djecu; drugi napustio glumački posao i otišao sa rudarima da muku svoju od ljudi sakrije, a treći, da bi mu žena vanbračnog sina oprostila, melje kafu i kad treba i kad ne treba. Strukturalno, najveći broj Žeticinih pjesama sadrži rudimentarnu fabulu iz koje se, onda, najčešće na kraju, mala priča preobrati u lirsku pjesmu.

Pjesnik ne eksperimentiše sa interpunkcijom, sintaksa mu je potpuna uz tek poneku inverziju, nema rimu, a stihove uglavnom formira tako što prebaci dio rečeničnog niza u novi redak. U tom smislu su opkoračenja česta pojava, a riječi izdvojene u novi red ritmički i semantički naglašene. Dominira ispovjedni monolog, a moguće je pronaći i dijaloške pjesme. “Pijaca” je dobar primjer ovakve pjesme s tom razlikom što ona sadrži i slobodni neupravni govor:

Reče da svi koštaju dvije marke i sve ih je pročitao osim

knjige

u mojim rukama ali da je poznavao glavnog junaka.

Odvojih je na stranu.

E, ta ti je tri marke!

Zašto!? – upitah

Znaš ti dobro zašto, majstore – kategoričan bi

čovjek koji nije čitao Filipa Latinovića.

Naravno, sve ovo su samo opisi vanjskog plana lirske pjesme, a ono što je zaista čini pjesmom počiva u kombinaciji najraznovrsnijih semantičkih silnica svake ugrađene lekseme. Pauza koja se ritmički stvara pred sami kraj pjesme zapravo je pauza za oklijevanje i neodlučnost nakon koje slijedi iznenađenje: znaš ti dobro zašto! Čovjek koji je poznavao Filipa Latinovića kao da odgovara na naša pitanja – zašto je poezija Adnana Žetice ovakva kakva jeste – znaš ti dobro zašto, majstore!

Izvori:

1. Žetica, Adnan, Ljudi poslovice, Centar za kulturne djelatnosti “Vojislav Bulatović – Strunjo”, Bijelo Polje, 2009.
2. Žetica, Adnan, Čovjek koji je poznavao Filipa Latinovića, Dobra knjiga, Sarajevo, 2013.

Preuzeto iz: Dijana Hadžizukić, “Književna Hercegovina: Ogledi o piscima i književnim pojavama”, Dobra knjiga – Sarajevo, 2013.