Uz godišnjicu rušenja simbola Mostara: Predrag Matvejević o rušenju Starog mosta

Priredio: mr. Alen Zečević

Stari most u Mostaru, impresivna građevina u povijesnim dokumentima poznata i kao Ćuprija sultana Sulejmana Zakonodavca, predstavlja jedno od najznačajnijih i najljepših djela orijentalno-islamske arhitekture u Bosni i Hercegovini. Izgrađen je prema projektu najuglednijeg osmanskog arhitekte tog vremena, po mnogima čovjeka genijalnog graditeljskog uma i učenika slavnog mimara Sinana – mimara Hajrudina. Za potrebe ovog ambicioznog projekta po nalogu osmanskih vlasti tad su osigurani veliki novac, najcjenjenjiji majstori i nadzornici gradnje. Izgradnja Starog mosta počela je u proljeće, a završila u toku građevinske sezone 1566. godine, dakle samo za nekoliko mjeseci, kako je i predviđeno projektom. S rasponom od 46 aršina (28,70 metara) i 456 ili više tesanih kemenih blokova, koji su dovezeni iz kamenoloma u Mukoši (u blizini Mostara), Stari most je postao najimpresivnija građevina podignuta na jednoj rijeci u Bosni i Hercegovini. Njegovom je ljepotom ostao zadivljen i osmanski putopisac Evlija Čelebi, koji je, boraveći u Mostaru, između ostalog zapisao:

”Kada se ovaj most pogleda iz daljine, izgleda okrugao kao luk iz kojeg je tek izletjela strijela, pa je tako stao. Neimarski ukus, preciznost, eleganciju, koja je unošena u ovu divnu kamenu tvorevinu, nije pokazao ni jedan stari neimar. Otkako je sazidan ovaj visoki most, otada ovamo dolaze neki veziri, prvaci i visoki dostojanstvenici da ga vide. I sjedeći u pomenutom čardaku, oni promatraju kako mnoga smiona djeca šehera stoje spremna na ivici mosta. I kad se zatrče i skoče sa mosta, padaju dolje u rijeku i lete u zraku kao ptice, praveći, svaki od njih, posebnu vrstu akrobacije.”

Neretvu je ponosno krasio puna četiri stoljeća, tačnije 427 godina, sve do 9. novembra 1993. godine, kada je u jeku agresije na Bosnu i Hercegovinu srušen od strane Hrvatskog vijeća obrane. Ovaj brutalni, barbarski čin rušenja simbola ne samo Mostara i Bosne i Hercegovine, nego arhitektonskog čuda koje je stoljećima bilo u funkciji povezivanja ljudi svih identiteta i konfesija, predstavlja jedan od najbolnijih trenutaka za Mostarce i sve one koji vole ovaj grad. Grad pjesnika, učenih ljudi i državnika te godine je ostao bez svog prepoznatljivog obilježja i najvećeg kulturnom i povijesnom identitetu imanentnog simbola. Jedan od intelektualaca, koji je rođen u Mostaru i koji je u nevjerici slušao o rušenju Starog mosta, bio je književnik svjetskog glasa Predrag Matvejević. Na dan rušenja Starog mosta pisao je ovako o tom strašnom, neljudskom i vandalskom činu, dižući glas protiv nasilja i zla koje se sručilo na Mostar i Bosnu i Hercegovinu:

MOST

Nisam vjerovao da će se itko usuditi srušiti Stari most u mome rodnome gradu. Putovao sam posljednjih mjeseci po stranim gradovima i govorio o njemu: šest mostova je uništeno u Mostaru i oko njega, ali ipak nije ovaj stari. Činilo se da će, unatoč barbarstvu, ostati kao vrijednost i kao povijest. Povjerovao sam da će se, upravo na temelju vrijednosti i povijesti, naći neko rješenje i spasiti ono što se još može u BiH spasiti. Još jednom sam bio naivan. Neumjesno bi bilo u ovom času raspravljati o ljepoti Mostarskog mosta, o njegovu skladu s okolinom, o smjelosti njegove gradnje i bjelini kamena od kojeg je bio isklesan. Za nj me vežu uspomene iz djetinjstva i mladosti. Zvali smo ga naprosto “Stari”, kao što se zove oca ili drugara: nalazili smo se “na Starome”, kupali se “pod Starim”, najhrabriji od nas skakali su u Neretvu “sa Starog”. Ispod njega su stijene koje Mostarci zovu pećinama: “Zelenika”, nad kojom su rasli smokva i šipak, “Šuplja”, pod kojom je opasni vrtlog (“kapak”), mali i veliki “Soko”, “Glavar”, nalik molu u nekoj maloj luci, veliki “Duradžik”, na kojem su se dječaci pripremali za “skok sa ćuprije”. Na sva ta mjesta slijetali su galebovi s mora. Tu je Mediteran…

Tu smo živjeli odavno u slozi unatoč razlikama. Moji su prijatelji nosili katolička, pravoslavna i muslimanska imena: prepoznavali smo se više po osobinama, nego po imenima. Nismo voljeli one koji su dolazili sa istočnih ili zapadnih strana, kad su im razlike bile važnije od sloge. Zvali smo ih u srdžbi “grmaljima” i “škutorima”. Kao da smo slutili šta će učiniti od našeg suživota. Za vrijeme prethodnog rata, drugog svjetskog, u grad kroz koji su prolazile i harale vojske strane i domaće – Nijemci, ustaše, Talijani, četnici – uvukao se noću u Mostar bataljon ranjenih i iznemoglih partizana, bili smo solidarni unatoč razlikama. Ponosili smo se time: povijest je potvrdila takve vrijednosti.

U povijesti barbarstva, najgore mjesto dobili su rušitelji gradova. Mostar su počeli rušiti “Srbi”, nastavili “Hrvati” – stavljam ih pod navodnike da ih razlikujemo od onih Hrvata i Srba koji nisu krivi, koji se zajedno s nama stide. Bez obzira na to tko je “prvi počeo”, tko više a tko manje srušio ili ubio, jedna se krivica ne može opravdati drugom. Svatko će odgovarati za se, rušitelji Mostara kao i Vukovara, mučitelji Sarajeva.

Stari su most konačno srušili, nema više dvojbe, bojovnici, tzv. Herceg-Bosne. Nanijeli su time neizmjernu štetu samoj Hrvatskoj u času kad ju je svijet počeo bolje shvaćati, prihvaćati je kao ranjenu naciju. Pouzdani strani svjedoci, oni isti koje smo i sami navodili kad su svjedočili o srpskim zlodjelima u logorima poput Omarske, Manjače, Odžaka ili Trnopolja, upozorili su nedavno svijet na postojanje sličnih logora u Dretelju, Gabeli, Ljubuškom, na strašnom “heliodromu” kraj sama Mostara. Poštenje nacije očituje se, uz ostalo, u spremnosti da prizna zlodjela koja su u njezino ime počinjena. To je možda najviši stupanj nacionalnog osjećanja, istodobno najplemenitiji i najrizičniji.

Uz ratne zločine koje su počinile horde Karadžića i Mladića, spominju se već mjesecima ubojstva u Mostaru i Hercegovini, kao i osvete za njih u srednjoj Bosni. Mate Boban neće moći nikoga uvjeriti da je rušenje mosta nevažni, slučajni incident. On je nedavno napisao pisma predsjedniku Hrvatske, puna neukog i neukusnog laskanja, ističući da oni ostvaruju njegovu “viziju”. Nisam čuo predsjednikovu ogradu od takvih riječi, od rušitelja djela koje je uvršteno u baštinu vrijednosti i povijesti čovječanstva.

Pridružujem se hrvatskim intelektualcima koji su zatražili od predsjednika da razmisli o ostavci.

Dr. Predrag Matvejević

Pariz, 9. studenog 1993. god.
Na dan rušenja Starog mosta u Mostaru

Izvor: Feral Tribune, 16. XI 1993.