Ulomak iz novoobjavljenog romana „28. 6. 1914.“ Zlatka Topčića

Novoobjavljeni roman 28. 6. 1914. bošnjačkog i bosanskohercegovačkog pisca Zlatka Topčića revidirana je inačica istoimenog romana iz 2019. godine. Riječ je o reviziji Sarajevskog atentata (1914) i subverzivnom odnosu prema aktuelnim revizionizmima, gdje se povijesti pristupa antimonumentalistički, kritizirajući dosadašnje metanarative. Tako se u romanu predočava sudbina malih ljudi, slučajnih prolaznika, odnosno Sarajlija ranjenih gelerima Čabrinovićeve bombe; fokus sa velikih historijskih ličnosti poput Gavrila Principa sada je na Muhamedu Mehmedbašiću, mladobosancu.

Magazin za kulturu i društvo Biserje predstavlja ulomak iz romana 28. 6. 1914.:

TELAL NAHODOVIĆ VUKO

Općinsko poglavarstvo, koje general Filipović ustanovi, odmah stavi vojsci na raspolaganje dvjesto kuća, među kojima i dvadesetak džamija koje vojska naprasno oskrnavi, ne samo krmetinom i rakijom. Zavede Filipović red i uvede poreze: »Stigle su mi mnoge pritužbe da kršćanski i mohamedanski žitelji uskraćuju daljnje podavanje onih dužnostih – napose tretine – koje polag sklopljenih ugovorenih imaju davati vlastnikom pod zakup uzetih zemaljah, nadalje da se krate redovito predavati državi pripadajuću desetinu.

S novim i većim trupama austrougarska vojska nakon osam sati žestokih borbi ipak osvoji grad a branioce, kako kojeg uhvati, posječe ili objesi na Bijeloj tabiji. Oglašeno je da se u kasarnu ima predati svo oružje a kod koga se onda nađe biće oštro kažnjen po vojničkom zakonu i pravdi. Ne dadoše tamo nikakove potvrde o izuzeću, pa tom prilikom mnoge bičakčije i tufegdžije ostadoše bez vrijednih begovskih kubura i handžara, optočenih sedefom, zlatom i dragim kamenjem koje potom liferovaše za Beč, u carsku riznicu. Zarobljene, međutim, nemilice pješke otpremiše za Linc i Olomoc, a one među njima koji ne mogaše pratiti družinu, pratnja ubi po kratkom postupku i sahrani na licu mjesta.

Bijaše mnogo mrtvih i među Austrougarima i među Bošnjacima svih vjera, računajući i ženskinje koje se uhvatiše puške, pa i djece pod oružjem. Poslijepodne onoga istog dana kada general Filipović primi poklonstvenu deputaciju građana – na jednu stranu muslimane, pravoslavne i ostale a na drugu katolike – vojska ode u zaludnu potragu za jednim od vođa, Muhamedom Hadžijamakovićem, Hadži Lojinim ahbabom, pa se ovaj sutradan ipak morao sam predati, premda je mogao pobjeći. Niti se kajao, niti štogod u svoju odbranu navodio, niti pokazivao kakvoga straha pa bijahu prinuđeni da ga osude na smrt vješanjem koje se, prema Filipovićevoj naredbi, imalo izvršiti odmah, pod Goricom, tamo gdje se u Pofalicima odvaja put za Velešiće. Čim mu skinuše lisičine s ruku, on spretno otme revolver od jednog stražara i dvaput opali, a od drugog bajonetu, usljed čega, međutim, nastade metež i hrvanje među njima. On ih nadjača i povalja ali priskoči četa vojnika pa Hadžijamakovića izbodoše nasmrt bajonetima na tom istom mjestu.

Sutradan prijeki sud sa sedžde podiže i pogubi imama Begove džamije hadži hafiza Sulejmana-efendiju Kaukčića a do kraja mjeseca i Halačević hadži Abdagu, Ibrahima Hrgu, telala hadži Mehmeda Gačanicu, Delagija Mehmedagu, Mešu Odobašu, Sulejmana Kahvića, Jabučicu Avdu te Ciganina Budu i njegovu ženu za čije se ime ne zna. Još ih četrdesetak odvedoše pod Goricu na stratište, ali na intervenciju engleskog konzula Filipović odustade od daljeg krvoprolića.

Bijaše taj metež zgodna prilika da se mnogi pravoslavni ratosiljaju neprijatnih dugova pa su išli od kuće do kuće i pokazivali na krive i potvarali prave. Recimo za primjer baš slučaj onog Jabučice Avde koji od svih optužbi priznao samo da je pravio igle za Krupove topove, poričući učešće u borbama oko Sarajeva pa pozva Simu Dunđerovića za svjedoka da je tog kritičnoga dana, devetnaestoga u mjesecu augustu, bio kod njega u kući. Kada je Simo stao pred sudiju reče da je ovaj zaista bio u njegovoj kući, ali u predahu ljutih borbi i s namjerom da ga porobi; na sličan način strada i neki hairlija Halačević koga potvori svjedok Stevo Ekmić, turski špijun, a Halačeviću je bio dugovao poveću svotu.

«Moja je čvrsta volja, da se imetak i prava pojedinca bez razlike vjere od samovolje štite. Zato zapovijedam ovim najstrožije, da su kršćanski i mohamedanski žitelji dužni davati vlastniku pod zakup uzetih zemaljah tretinu i druge možda ugovorene dužnosti.

Tko dragovoljno svojoj obvezi zadovoljio nebi, proti tomu će se po okolnost upotrijebiti sila.

Isto tako mora se redovito plaćati državi pripadajuća desetina sve donle, dok se ista ne zamijeni drugomvrsti poreza i nameta.

Biti će moja osobita briga, da se u najkraćem vrimenu glede podavanja tretine i desetine uvedu one olakšice, koje su potrebne, da se podigne blagostanje naroda. Donle pako mora se svatko podvrći zakonom, koji sada postoje.»

Filipović naloži da se dana 22. augusta mora pun život vratiti u čaršiju, kao da se ništa nije zbilo, i da se imaju sve zanatlije i trgovci odmah prihvatiti posla, a ovi, sumnjičavi da ih prijevarno ne bace u zapt, poslaše dječurliju da namjesto njih otvore čepeneke.

Vijesti među narodom pronosili su tih dana telali nemuslimani, među kojima se posebno iskazao neki prigradski seljak Vuko Nahodović, preteča javnih novosti na ovim stranama. Uvijek napuhan ne bi li izgledao veći, ličio je pomalo na one čudake koji nižu rime, a i on je znao na isti način vješto sročiti naredbe i učiniti ih ljudima razumljivijim i manje strogim. Iz njegovih usta tekli su med i mlijeko, pa i kada je nosio loše vijesti iz tamnice one nisu izgledale tako beznadežne, ni kada je javljao o smrtima bliskih, ni one nisu izgledale neopozive ni tako definitivne.

Zadržavao se kratko pred sebiljom, udarajući u bubanj i alakajući, a onda kada revnosno okonča državni posao, išao bi o svom trošku od jedne do druge bolje kuće u čaršiji i gazdama javljao podrobnije naredbe i način njihove primjene, objašnjavajući povode i posljedice, usput podsjećajući da se svako ko je gladan može najesti u aščinici «Kod Ferde» a za male pare napojiti kabeze na «Slatkom ćošetu». Sumnjičavci raširiše po čaršiji glas da on nikog i ništa ne spominje tek onako i uzgred, nego mu se za to poprilično plati, što u Šeheru izazva čuđenje i otpor jer su do sada slične, pa i pouzdanije preporuke, kao i novosti, primali od uha do uha.

Kakve veze imaju Lutvin tamnički degenek s Avdinim baklavama i salepom?! I zašto uz loše vijesti da im noževi, predati u Platz-komandi, neće nikada biti vraćeni, saopćava, u svemu nasuproć nego juče, da Avdine baklave odjednom ništa ne valjaju i da ih pravi od užeglih oraha, a onda opet sutradan, da ružica i hurmadžika kakvi su Avdini nema nigdje do Stambola?! Pošten čovjek više ne zna šta da misli ni o Avdi!

Nisu, međutim, bile te Vukove navade sasvim bez odjeka u čaršiji i gazde su lasno, pa i Avdo, uviđale vezu između njegovih pohvala ili objeda i svojih pazara; najbolje je ipak na vrijeme odriješiti kesu. Onaj ko bi mu stao na žulj, ili mu se ne bi dopao iz nekog razloga, mogao je očekivati da će mu Vuko Nahodović doći pod pendžer i govoriti da su mu žena i kćeri u kratkotrajnoj ljubavnoj vezi s vojnicima u kasarni a da je on, muž, sinoć orobio državnu haznu, što nije lako za provjeriti a jeste za povjerovati. Kloniše ga se ljudi, ali se on ne kloni njih, sve dok ne bi dobio koliko mu treba. Petljao je o ljudima najgore i najnevjerovatnije potvore, zavađao rođenu braću i sestre, muža i ženu i njihove mlade, kalfe i majstore… sve je bio u stanju ako te uzme na zub, a ti se onda peri, skupljaj perje i uzalud viči s kapije «nisam, nisam» i «nije, nije».

Uskoro u čaršiji nije bilo imućnijih i uglednijih ljudi na koje se ne usmjeri Vukova srdžba i da ih on ne zasu objedama, većim koliko su oni bili na boljem glasu, jer takve potvore najviše pogađaju.

Opanjka Vuko i Veliju bega Velagića, dobrog trgovca koji se htio priključiti otporu u osamdeset i nekoj godini, ali ga branioci vratiše jer mu je mrena zamagljivala cilj na nišanu, pa bi zalud rasipao đabanu, ali, svejedno, vojska mu obnoć zapali štalu i makiju, ljeskovinu i garig na obodu grada, prema Prači, vatra se proširi i začas proguta hektare niskog rastinja. Kada ugleda da se njegova krčevina pretvorila u brda srebrenastog pepela, poskoči stari Velija od silne radosti pa ljudi pomisliše da je skrenuo s pameti, što i nije čudno s obzirom šta je sve u životu preko glave prebacio, a povrh, eto, pod stare dane ostade bez hektara sitne grabove šume, jedinog što je imao. Svejedno, umjesto da tuguje, on je zahvaljivao vojnicima na velikoj usluzi koju mu paljevinom učiniše, jer je on to ionako kanio učiniti čim smogne snage i para. Iznenadiše se vojnici, jer im nije bila namjera da ga obraduju nego ožaloste, a on se svejedno veseli i ide od jednog do drugog vojnika i zahvaljuje. Lud starac! Bože, sve nam uzmi, samo nam pamet sačuvaj!

Čim se prestade smijati i kikotati, angažova Velija omladinu za male pare, podijeli im kese od dva i pet kilograma pa kada ih ovi napuniše i poredaše, bijaše to lijepo brdašce najfinijeg pepela kojeg preko Karlovca liferova za Beč da njime, tim zlaćanim pepelom srebrnaste boje, služavke peru suđe i kotlove.

Raspita se Velija za Vukovu kućnu adresu, i taj glas kao opomena dođe do Tvrdimića. Uspostaviše Nahodovići noćne straže i putem budne javke. Ispuni ih strepnja. Kada se pojavi Velija u avliji u Tvrdimićima, obučen svečano s kuburom i jataganom za pojasom, kao onda, davno, u mladosti kada je za sultanom išao u Tesaliju, uznemiri se cijela familija Nahodovića, latiše se kremenjača, ali niko ne otvori i ne odazva se. Usudio se stari Velija sam im doći pred kuću, a oni ni glasa. Počeka Velija sat-dva, pa kada se uvjeri da u Tvrdimićima nema žive duše, ostavi nasred sela puna kolica najfinijeg pepela za pranje prljavog suđa i masnih kotlova. Tek predveče se usudiše da promole noseve iz kuća i priđu kolicima s čudnim tovarom, dugo odgonetajući je li to Velijin poklon ili prijetnja.

Donese taj pepeo Veliji pod starost znatno bogatsvo, oženi se stari po treći put i s lijepom Velidom dobi prvo dijete kada se već bio pomirio da neće imati kome ostaviti u naslijeđe kuću i proljetnu alergiju; pa se opet pokaza kako nikad ne znamo da li nas nesrećom neko dariva ili kažnjava.

Dođe mu komšija Ramo na babine i čestitanje, stavi sinu pod jastuk dukat a ovaj mu poče se uznositi kako su i Almasa i Šefika bile jalovuše i kako se sada vidi da nestašica nije bila do njega nego do mladica. Zavrti Ramo glavom, rado ne bi ništa govorio ali kada se već Velija pohasio i samo ponavlja: «Brusnice i med, moj Ramo, med i brusnice!», odluči da mu ispriča sličan slučaj koji mu se dogodio jesenas.

– Idem ti ja šumom s Ibrom, da izvineš, Prcićem, pustili avaz niz grlo dokle dopire, ko svoji na svome, ko da je šumetina naša, da izvineš, prćija, kad pred nas iskoči međed da nam kaže kako je šumetina ipak njegova, da izvineš, prćija.

– Šta će bit?!- zabrinu se Velija. – Ponesoste li kubure?! Izvukoste li žive glave, pričaj?!

– Ni kubure ni kamena, – reče Ramo. – Razmišljam, otkud međed zna šta je kubura pa uperim prst u njega i opalim: »Puc, medo, puc!»

– Eh! – odmahnu Velija.

– Pade, međutim, medo u neznanju ko pokošen a na leđima mu golema rana, – reče Ramo.

– Mora da je onda još neko pucao! – posumnja Velija.

– Pa to ti kažem! – reče Ramo.

***

Kakogod, onaj Vuko se, ali samo nakratko, pokoleba u svojim namjerama, a kada vidje da mu se ništa ne događa, onda nastavi po starom. Ispoljavao je značajnu maštovitost i dar da sve što kaže liči na moguće, pa i vjerovatno, s mnogo istinitih detalja i poluistina koji su gradili veliku i veličanstvenu, lijepu i milozvučnu laž.

Ponese ga neoprezno ta moć pa jednom skoro pretjera i kaza kako je svojim očima vidio hadžiju Namika Teftedariju kako iftari čvarke i zalijeva ih vinom i rakijom. Uznemiri se čaršija, kao da je svakom od njih pljunuo u lice, toliko su bili sigurni u hadžiju da je čist i pravi musliman koji se grozi svega zabranjenog i kojem bi se prije utroba izvrnula i srce stalo, nego primila nerastov okot; iako, Alah dž. š. najbolje zna.

Dođe taj glas i do hadžije, ali on se ni ne osvrnu i ne iskaza čak ni gađenje; pala muha na međeda. Bog zna istinu, a samo to je važno, i zato je spokojan. A i kako da dokaže da ne jede paščetinu i ne loče vino?! Da – neuzubillahi – jede i pije, lahko bi im dao znak, ali da ne jede i ne pije… kako?! Ionako, ljudi kada jedu i piju dozvoljenu hranu uglavnom sklonjeni su od očiju a – vele sumnjičavci – kako li su tek sklonjeni kada jedu nedžaset?! Bog samo zna šta je istina a šta potvora!

Svejedno, osjeti da ga, dok se spušta niz Kovače, ljudi ispod oka mjerkaju i naglo prelaze na drugu stranu sokaka i izmiču se na džumi kao da je gripozan. Pogotovo se ljudima učini sumnjivim to što ne reče ni riječ u svoju odbranu, niti potvrdi, niti opovrgnu, pa kao da pomalo priznaje veliki grijeh. Neki se dosjetiše pa mu pred avlijskim vratima, pri punoj mjesečini, ostaviše demižon crnog vina i smotuljak pancete, a kada zorom ništa od toga ne bi pod kapijom, proširiše čaršijom glas o iskušenju kojem – o tom više nema sumjese – hadzija nije odolio.

Poče kopniti hadži Namik, zatvori se u sebe i odmaknu od ljudi, nešto ga je izjedalo iznutra, neka opaka bolest ili… grižnja savjesti. Oboli i na smrtnu postelju legnu za mjesec dana, dok dlanom o dlan, dobri i plemeniti hadži Namik Teftedarija, a ni pri zadnjim nefezima ne reče ni da jeste ni da nije iftario čvarke i zalijevao ih vinom i rakijom. Čak i kada nad kaburom hodže upitaše komšije «halale li mu» ako im je nešto za života učinio nažao – jer i on sigurno bijaše grešan, ako ne zbog tog iftara, ono zbog nečeg drugog – svi koji ga ispratiše na ahiret ne izgovoriše «halalosum», nespremni da ponesu dio njegovog grijeha.

O, zaista, nema pod nebeskim svodom gorih ljudi od klevetnika!

Išao je Vuko Nahodović čaršijom u pratnji desetine vojnika i ukazivao na pojedine muslimanske kuće koje se posebno istakoše u borbama, pa bi ovi izgonili ukućane i smještali se namjesto njih. Ponajčešće je bio u pravu u potkazivanju jer malo koja se nije uključila u otpor, ali se znalo desiti da stradaju i kuće bez muških glava, samo s starim dedom u avliji. Čudna i teška vremena padoše na Šeher, niko nije bio siguran da mu Vuko neće mednim jezikom otrov pod pendžerom sipati; jedva bi, u neka doba, shvatili da ih tim krasnim riječima ne hvali nego opanjkava i tuži.

– Evo, rečemo, ova lijepa i poštena begovska kuća od prije neki dan dade svome Šeheru tri šehita i još bi dali da ih ima, ne bi žalili za Bosnu krvcu liti, ni svoju ni tuđu, a uvijek se primjerom izdvajaše u bogobojažljivosti i domoljublju!

Ko zna koliko bi još stradalo kuća, pa i iz čistog mira, nemara i obijesti, da jednog kišnog oktobarskog jutra ne nađoše Vukovo tijelo ispod Žute tabije, odakle se sinoć okliznuo i posred srca nabio na handžar.