Sulejman Alečković – Dah mahale

Priredio: mr. Alen Zečević

Sulejman Alečković

DAH MAHALE

Dom njezinih roditelja nalazio se licem u Evropi, a zaleđem u Aziji. U njemu su je pomilovali prvi mlazovi mjesečeva odsjeva i opržili prvi traci sunca. U njemu je rasla i dorasla da osjeti miris djevojaštva. Danju je živjela na Zapadu, a noći provodila na Istoku. S prozora je danju pratila život asfalta. Ispred njezinih očiju klizale su Iuksuzne limuzine, ostavljajući smrdljiv trag izgorjelog benzina. Njima su se uklanjali i kape im skidali odrpani prosjaci. Pločnicima su šetali parovi, zastajkujući pred bogatim izlozima. Nekim od slabijih polovica gledanje je izazivalo uzdahe. Pred izlozima s jestvinama nepomični su gladni. Cijede im se bale od podražaja za žvakanjem onog čime su ovi izlozi krcati. S akšamom se pale bogen-lampe, da bi stanovnici Evrope vidjeli i po noći živjeti. U sabiralištima zapadnog svijeta počinju treštati džezovi, čija se suvremenost sastoji u tom da proizvodi što više disonancije. Tada se ona povlači na Istok; ide u svoju spavaonicu, čiji prozori gledaju u mahalu pjevanu, ali još neopjevanu. Zasjenjena umjetnom svjetlošću Zapada, pod kojom treba proučavati naličje života da biste mu upoznali lice, trebaše joj na Istoku više časaka dok svjetlo bogen-lampe zamijeni sa svjetlom Bogine lampe, sa sjajem mjeseca.

U spavaonici, uz otvoren prozor, čuvajući se stidljivo da je takvu ni Mjesec ne bi nazreo, ona je znala satima sanjariti o nekom životu koga ne zna, nego mu samo nazire konture, namirisaje ga. Mahalom joj lutaju pogledi i ova mahala je prenosi u grad sanja, u začarani grad. Pod mjesecom joj visoki, drveni krovovi izgledahu kao gorostasni vodoskoci, zeleni vrtovi kao umjetni cvijetnjaci, izrasla dudova i orahova stabla kao kubeta raskošnih dvorova. Mahalske munare pričinjahu joj se kao nadzemaljski gromobrani, kao čuvari od gnjeva neba i zemlje.

Jedne večeri, pobjegla iz Evrope, spremila se u svojoj sobi za san tijela, ali budne duše sjela je do svog prozora. Pun Mjesec prelio je mahalu kalajnim svjetlom obilno. Poslao je jak mlaz i njoj, pa stidljivo obasjana, uznesena disaše ona dahom ove mahale, koju isti Mjesec, eto, jednako milovaše. Ova mahala, zapravo grad, umrlog bogatstva i žive siromaštine, grad bogatih duša a siromašne volje, grad kismeta, grad sanja i zbilje, grad nada i razočaranja, grad Ijubavi i mržnje, grad gordosti, ponosa i otmjenosti, grad rasne Ijepote, grad čađavih krovova, čistih tijela, poštenih duša i velikog srca, grad smijeha i plača, pjesme i uzdaha – grad boli i izumiranja. Kada ga nestane, upoznat ćemo mu vrijednost kao umjetnika koji je klonuo u radu i umro od gladi, kada ga nakon smrti proglasimo neumrlim i sagradimo mu mauzolej milijunske vrijednosti. Ona, uznesena, prenijela je sebe tamo pod čađave krovove pa disaše tamo dahom mahale. Koračala je nečujno, na prstima, iz doma u dom, iz sobice u sobicu; prolazila je guštarama vrtova, kojima je ova mahala, naročitim smislom za sklad i Ijepotu, protkana, sačinjavajući potku a kuće osnovu platna svoje vrste.

Našla je u ovom gradu, uglavnom, četiri života, života koji se vide, čuju ili osjećaju izvan krova. To su: život domova iz kojih se čuje plač djece, život domova ispod čijih nagnutih krovova dopire starački kašalj ili jeka iznemoglih, onda život domova sa čjih se prozora, kroz mušepke, čuje djevojački šapat i dah Ijubavi kroz uzdah, i konačno: život domova koji su izvor glasnih nada, čežnji, boli i očajanja. U ovim se domovima ona zadrža. U njima htjede da s oboljelima dijeli bol, beznadnima da ulijeva nade, a neutješnima da pokuša dati utjehe. Međutim, na prvom koraku osjeti se nedoraslom. Čak i nju uze u vrtlog Ijubavni val boli. Stoga, u svemu što se dalje zbivaše, njezina je duša sudjelovala kao da sve to proživljuje. Pod jednim od ovih krovova, obuzeta dertom, pusti jedna duša da joj strune, pokrenute talasima srca, izazvatim jačim kucajima, dahne pjesmom:

Gdje si, dragi, živa željo moja?

Živom sam te željom požeIjeIa.

Ona otvori dušu; neka se te riječi, na putu k njemu, odmore i osvježe, pa odmorne stignu do njega, njega, koji će ih, ako ima osjećaja, pa bio ma kako daleko, morati čuti, osjetiti i uzvratiti: evo me.

Pjesma izumiraše i, što se više bližavaše kraju, pretvaraše se u šapat i na koncu postade dah. Jedva je dah dahnuo, kad se, kao nastavak čežnje, već pretvorene u bol, javi druga supatnica. Dade oduška pjesmom:

Ima l’ jada k’o kad akšam

pada, Kad def bije u pozne

jacije, Kad tanahni dršću

šadrvani,

A iz tame šapću usne same:

Gdje si, dragi, da l’ još misliš na me?

Dok je kod prve zaljubljene duše ono gdje si bilo ispunjeno nadom, kod ove se osjećaše sumnja da će ga ikad više vidjeti ili čuti. Stoga ono: gdje si bješe uvijeno u bol, izlazeći iz duše razdiraše je.

Njezina duša spremi se da pobjegne. Nemađaše više snage da izdrži, ali je spriječi, zakrči joj put, treća očajnica. Ona je izgubila vjeru da će uopće živa osvanuti:

Duge noći, teške misli

Što mi moju pamet more;

Čini mi se nikad neću

Dočekati rujne zore

„Jadna drugo, šta te dotle dotjeralo da gubiš i nadu u život do zore?!“, reče ona glasno sa prozora i, sama nemoćna, zazva Boga, da nađe, da dade lijeka ovim oboljelim dušama. Umorna tijelom a skršena duhom, ustade i pođe da pritvara prozor, ali, kao mlaz iz krvarećeg srca, poškropi je, ispod nekog od onih čađavih krovova, čemeran glas jos čemernije duše:

Moj živote gorak li si,

Ni čemer ti ravan nije.

 

Da koja kap toga čemera ne kane više u njezinu dušu, začepi uši, pade po krevetu i projeca nad djevojačkom sudbinom.

____________________________________

Izvor: Alečković, Sulejman, “Dah mahale”, Narodna Uzdanica: Kalendar za godinu 1942, 1942, str. 79-81.

Izvor: Godišnjak Bošnjačke zajednice kulture, XXIII-XXV, 2023-2025, Sarajevo 2025.