Skender Kulenović: „Baštovan koga usnijem“
Nad njim, al je i ne gleda, avet planine
s tjemenom od vječnog snijega,
s trbusima šumā, gdje tvorovi dave gnijezda
i vukovi kolju.
Bježi od nje i rijeka. Zelena od straha,
dolazi k sebi u polju.
U prvi cik zore, sagnutog nad lijehom
prvoga pozdravi njega.
Jednako je rasporedio sunce svim voćkama
(nisu to suncokreti!)
Pup nabubreli jagodicama pita, cvijet –
kad misli izlebdjeti!
Voćku je svaku opkopao, svakoj za kišu dao
đevđir od prkih gruda.
Vaga na dlanu breskvu nasočenu, ovog ljeta
koliko pinu iz ruda.
Suši je to suša. Pomaže mu jutarnja rijeka
i rosa podnevnog znoja.
Bogat, može da ugosti kupilice
najvećeg pčelinjeg roja.
Ne šalje bumbaru po sreću iz drugoga kraja.
Puna sočnog smisla, mlada mu se kajsija ne dosađuje
kao u baštama raja.
Plijevi, s kadionicom lule pjevuše jednu
koja mu dođe popijevku.
Stari orah kad umre, pređe u kućnu gredu
i u kolijevku.
