Poststrukturalizam kao književna teorija

Piše: Amina Bašić

Pojam poststrukturalizam javlja se već sedamdesetih godina 20. stoljeć te je, kao takav, značajno pomjerio dotadašnje tradicionalne stavove unutar strukturalističke jezičko-književne misli, a njegovi predstavnici su: Roland Barthes, Michel Foucault, Gilles Deleuze, Jacques Lacan, Louis Althusser, Gérard Genette, Julia Kristeva, ali i oni koji su prije predstavljali postmoderno kretanje, kao što su Jean-François Lyotard, Jean Baudrillard i drugi. Važno je spomenuti i još jednog ranijeg strukturalistu, a ustvari veoma ranog poststrukturalistu koji se javio kao kritičar strukturalizma, inicijatora misli i kretanja koja, ustvari, i jesu poststrukturalistička, a to je Jacques Derrida i njegov koncept i metod dekonstrukcije.

Derrida je unutar strukturalizma tražio dinamiziranje strukture i zamjenu oblika (forme) pokretačkom silom (force). Poststrukturalizam će strukturu zamjenjivati Derridinim konceptom traga (trace). S tim u vezi, poststrukturalizam će reagirati na preveliku reduktivnost strukturalističkih postavki, na njihovo prenaglašeno razgraničavanje, kakvo je, naprimjer, ono između oznake i označenog, govora i pisanja, teksta i konteksta, znaka i predmeta. On se usredsređuje na pojmove traga, ruba, okvira, šupljine, tijela ili, pak, užitka (Lešić et al. 2006: 279). Važno je naglasiti da poststrukturalizam multiplicira potrebu da se jedno čitanje nadovezuje na drugo, u smislu percipiranja vlastite distinkcije u prethodeći tekst, što je već viđeno u strukturalizmu.

Također, poststrukturalizam ima potrebu kalemljenja, odnosno povezivanja razlika u nizove tkanja generalnog teksta, sveopće tekstualnosti. Poststrukturalizam preuzima i pojmove označljivosti (significance) drugog Barthesa i Julije Kristeve, dok drugi Foucault svojom genealogijom reaktualizira Nietzschea i tako uvjetuje njegovu novu misaonu prisutnost u francuskoj i svjetskoj filozofiji (Lešić et al. 2006: 280).

Barthes i Kristeva prethodno su razvili i općepoznatu teoriju intertekstualnosti. Kristeva je u svom djelu Žudnja u jeziku opisala tekst kao permutaciju tektova, intertekstualnost, dakle, u prostoru datog teksta više iskaza preuzetih iz drugih tekstova, koji se međusobno ukrštaju i jedni druge neutraliziraju. Barthes će, također, u svojoj Teoriji teksta tvrditi da je svaki tekst posljedica jednog interteksta. Drugi Barthes i Kristeva će, potom, preispitivati strukturalnu semiologiju i čvrste okvire koje je strukturalizam nametnuo, a Kristeva će posebno u svom tekstu Ideologija diskursa o književnosti radikalno istupiti protiv strukturalizma.

Kraj strukturalizma bio je označen i odlaskom najvažnijih nosilaca misaonih kretanja: Sartre, Lacan i Barthes umrli su 1980. godine, a 1984. i Focault. Na sceni su ostali samo Claude Lévi-Strauss i Jacques Derrida sa dekonstrukcijom, koja je na jedinstven način bila najoriginalnije djelo u epohi.

Idejni konstrukt poststrukturalizma

Oznaka poststrukturalističkog doba je, svakako, rušenje ideologija, a u književnosti definitivno destabiliziranje žanrova. U domenu književnog i umjetničkog stvaraoca, pertinentna su pitanja o iščezavanju umjetnosti. Glavno pitanje poststrukturalističke ere jeste hoće li čovjek iskoristiti nesagledive mogućnosti ljudskog znanja i modernih tehnologija. Poststrukturalistički čovjek jeste, zapravo, čovjek na raskršću.

Čovjek sada osjeća potrebu da sumnja, podsmjehuje se sam sebi, odbacuje naslijeđena uvjerenja i preispituje svijet oko sebe. Čovjek se zasitio onog apsolutiziranja sinhornijskih proučavanja. Karakteristike poststrukturalističkog stanja duha ispoljavaju se kao neizvjesnost, polivalentnost, antisemantičnost, analitička nesigurnost, fragmentarnost, odgađanje, praćenje traga itd. Posebno su zanimljive situacije kada negiranja dolaze od pojedinih sljedbenika, pa tako ćemo izdvojiti slučaj Jacquesa Lacana, psihoanalitičara koji je zadužio i strukturalizam i poststrukturalizam. Naime, njegova sljedbenica Elisabeth Roudinesco objavila je dvije godine nakon negove smrti knjigu Stogodišnja bitka. Historija psihoanalize u Francuskoj. Ona je to djelo napisala protiv Lacana da bi pokazala da je historija moguća. I taj postlakanizam je, u širem smislu, i poststrukturalizam. Nešto drugačija situacija je s djelom Straussa koje nastavlja da inspirira nove antropologe. Katedru antropologije preuzela je njegova sljedbenica Françoise Héritier, koja je 1983. objavila knjigu Primjena srodstva. Njena antropologija je neposredno vezana za Straussovu strukturalnu antropologiju, ali će ona u antropologiji proširiti pojam važnosti historije. Što se tiče filozofije i naslijeđa Michela Focaulta, osnovan je Centar Michel Focault, centar istraživačkog usmjerenja, pa je njegov historijski pristup primijenjen i na filozofiju pravnih nauka.

Roland Barthes i scijentistički san

Roland Gérard Barthes bio je francuski teoretičar književnosti, filozof, kritičar i semiotičar. Barthes istražuje veoma širok raspon tema te služi kao poticaj na razvoj škole teorija poput strukturalizma, semiotike, egzistencijalizma, socijalne teorije, marksizma, antropologije te poststrukturalizma.

Barthes se još u svojoj strukturalističkoj fazi polahko odvajao od nekih osobina strukture, a već u drugoj etapi svog pisanja preuzima poststrukturalističke oznake. Novi Barthes je pisac, jedan je od onih autora koji su koncem dvadesetog vijeka francuski jezik podigli na jedan nivo iskazivanja svijeta i svijesti kakav prije Barthesa nije postojao (Lešić et al. 2006: 285).

Barthes nikada nije oformio neku školu niti je dobio direktne nasljednike. On je svoju naučnu, semiološku, lingvističku, strukturalističku, književnokritičku i naratološku etapu nazvao scijentističkim snom, koji se, kao takav, morao završiti.

Njegova knjiga tajanstvenog naziva S/Z bila je razmeđe nauke i umjetnosti. Barthes poststrukturalist, novi Barthes, dozvolit će Barthesu umjetniku da se u potpunosti okrene i posveti tom značajnom dijelu sebe, svojih životnih datosti i tako postane veliki pisac francuskog jezika. (Lešić et al. 2006: 286)

Također, objavljuje i Carstvo znakova, Užitak u tekstu, Barthes njim samim, Odlomci jednog ljubavnog diskursa. Bio je to, dakle, niz poststrukturalističkih projekata, bili su to projekti spisateljske slobode.

S/Z

Sarrasine i Zambinella su imena glavnih ličnosti (Barthes je od jedne gotovo nepoznate Balzacove pripovijetke sačinio jednu od svojih naprivlačnijih knjiga).

Naime, kipar Sarrasine zaljubljuje se u Rimu u pjevačicu Zambinellu, koja se u toj završnici ispostavlja kao kastrat. Sarrasine ne može prihvatiti taj preokret, dakle, na nivou njegove svijesti, ljubav s kastratom je nemoguća. Barthesovo raščljanjenje ovog teksta pokazuje da se Sarrasine i zaljubljuje u Zambinellu zato što je kastrat, zato što su ga opčinile ljudske osobine kastrata, koji je definiran svojim manjkom, nestabilnošću, pa ga nijedna žena ne bi mogla privući, čak ni ona najsnažnija. Barthes do ovih saznanja dolazi svojom psihoanalitičkom intuicijom, koja je poduprijeta i semiološkom i psihoanalitičkom analizom.

Barthes u ovom djelu uvodi svoju složenu definiciju tekstualnosti i njene neminovne pluralnosti. U ovoj knjizi fungiraju i struktura i tekst/ tekstualnost. Sam koncept teksta objašnjava strukturu analize. Poststrukturalističkog Barthesa definira to da je pisac čitalac, a čitalac postaje pisac. Čitanje je pisanje, u složenim značenjima tih pojmova, koji pisanje o djelu drugog autora vide kao fenomen književne kritike, i po kome je svijet tekst, a tekst svijet (Lešić et al. 2006: 287).

Užitak u tekstu

Barthesovo djelo Užitak u tekstu predstavlja koncept striktne povezanosti autora i čitaoca, odnosno, konzumenta teksta, tj. zadovoljstvo autora i zadovoljstvo konzumenta teksta. Barthes će razlikovati pojmove užitka ili zadovoljstva i uživanja, ali ti pojmovi namjerno ostaju neprecizni. Dakle, poststrukturalizam će, oslobodivši se rigidnosti strukturalizma, otvoriti vrata svim navodnim prekomjernostima avangardi. Jedan segment ovog djela koje Hanifa Kapidžić-Osmanagić navodi pokazuje Barthesovo svjesno uvođenje tjelesnosti kao kriterija i neobične komunikacije tijela pisca i tijela čitatelja. Također, utjecaj teksta vezan je i za određeni jezik, njegove izražajne mogućnosti i specifičan genij.

Carstvo znakova

Drugi Barthes će ovim djelom uvesti novu dimenziju, jednu operaciju čiji je zadatak da jeziku podari nezaustavljivost, neograničenost. Relevantna je operacija teatralizacije. To predstavlja obezgraničavanje jezika. Time on ne limitira pisanje, već ga obezgraničava. Ovdje je presudno bilo Barthesovo putovanje u Japan. Japan će ga „staviti“ u položaj koji on naziva situacija pisanja. Tamošnja vizija subjekta je, kako on kaže, raspuknuće simboličkoga. Zapadne vrijednosti su u jednoj takvoj civilizaciji neutralne, prazne, neprozirne (Lešić et al. 2006: 287). U Carstvu znakova Barthes konstituira jedan novi način govora o oznaci i označenome: označeno izbacuje, a ispražnjenim znakom ispunjava punoću vrijednosti cjeline.

Naposlijetku, Barthes će ovim nizom poststrukturalističkih ostvarenja naglasiti da su se ljudi većinu oslobađanja, oslobađanja društva kulture, umjetnosti, seksualnosti, ponosili time što uskrsavaju nešto što je bilo potlačeno, a nisu primjećivali da su tlačili na drugom mjestu (Lešić et al. 2006: 294). Ali, prema Barthesu, postoji jedno svjetlo, a to svjetlo je Tekst, koji je nosilac i pokazatelj negiranja moći. On će u pisanju koristiti sve metode da izbjegne opresivnost i nametanje moći. Suštinska operacija te metode treba da bude fragmentacija u pisanju, digresivnost u predavačkom izlaganju, to jeste dragocjeno višesmislena ekskurzivnost (Lešić et al. 2006: 294).

Tako je Barthes poststrukturalist vratio u opticaj pojam historije. Priznao je da je njegovo sopstveno tijelo historično, da ima obilježja historije i da stari. Nakon što je praktično osvojio avangardu, isprobao i unaprijedio jednu privlačnu nauku, jasno je da on, ustvari, doseže do ljudske mudrosti antike.

Michel Foucault – poststrukturalist

Michel Foucault bio je francuski filozof, historičar, strukturalist, a potom i poststrukturalist, odnosno, kako se često naziva u literaturi, drugi Foucault. Kada govorimo o onom drugom Foucaultu, značajne su knjige: Arheologija znanja (1969), Nadzirati i kažnjavati (1975) i Volja za znanjem (1976). U glavnim strukturalističkim knjigama Istorija ludila i Riječi i stvari, Foucault je koristio metode koje je kasnije dijelom i sam ispravljao. Potom, počinje i da istražuje uz pisanje, pa preduzima velike historijske ankete, prvu o karcelarnom sistemu u zapadnom društvu, a drugu o istoriji seksualnosti.

Sistem moći i disciplinarno društvo

Preko analize diskursa, Foucault analizira društvenu moć u svim njenim institucijama i ispoljenjima, kao i s druge strane, složene načine njenog uticaja na individuu. Ali moć ne sagledava  piramidalno, kroz njene nosioce i simbole, već kao mrežu vladanja koja funkcioniše unutar jednog društva i čini da ono funkcioniše. Foucault će disciplinarnim društvom nazvati strategiju zatvaranja marginalaca svih vrsta od druge polovine 17. vijeka u zapadnoj civilizaciji. Ali osnovni cilj zatvaranja je, dakle, popraviti, a ne samo kazniti zatočenog čovjeka (Lešić et al. 2006: 297). Disciplinarno društvo se u modernom dobu, od 19. vijeka pa nadalje, razvija do jedne totalne kontrole individue i njenog ponašanja. Individua mora biti kondicionirana da bude korisna i  poslušna.

Istorija seksualnosti

Istorija seksualnosti projekat je zamišljen u šest tomova, čije naslove najavljuje autor na koricama prvog toma, Volja za znanjem, iz 1976. godine. Nakon Volje za znanjem, dijelovi projekta trebalo je da budu: Dječiji krstaški rat, Supruga, majka i histerična žena, Perverznjaci i Populacija i rase. Uspio je napisati četiri, a objavio je tri, dok je četvrti objavljen posthumno. Ostvareni naslovi Istorije seksualnosti bili su sljedeći: Upotreba užitaka, Briga o sebi (1984), te Priznanja puti (1986). Cilj cjelokupnog poduhvata bio je da se pokaže kako se od kraja antike u zapadnoj civilizaciji oblikovao čovjek žudnje (Lešić et al. 2006: 298). Vladajuće mišljenje o tome jeste da je posebno u 19. i 20. vijeku, seksualnost potiskivana od društvene moći. Suprotno tome, Foucault će iznijeti stav da moderno doba ne znači potiskivanje govora o seksualnosti, već da ga ono upravo uslovljava i omogućava. Tako se na kraju ispostavlja da se društvena moć ne plaši spolnosti, već da je stavlja u svoju službu. U svrhu kontrole, seksualnost je vezana za pojam grijeha.

Doživljaj spolnosti se eksplicite pretvara, na svim stepenima kapilarne kontrole, u govor, od ispovijedanja, do drugih oblika intimnih ispovijesti, povjeravanja intimnih tajni, opisivanja itd. Foucault će, ustvari, svoje društvo nazvati perverznim, stvaraocem sve sofisticiranijih perverznosti.

Važan je, također, fenomen priznanja. Priznanje je utemeljenje, teatralizacija postuliranog govora o seksualnosti. To je rezultat strašnog naloga da se mora izreći ono što neko jeste i ono što je učinio. Kod onog ko priznaje, priznanje bi stvorilo sa svoje strane poseban oblik užitka. Druga strana u činu priznanja predstavlja posebnu instancu moći, vladanja, dominacije (Lešić et al. 2006: 301).

Foucault će se posebno usredsrediti na čovjeka koji je subjekt želje i koji sam sebe prepoznaje kao takvog. Posebno će isticati slobodu pri izboru erotskog partnera, slobodne odnose koje ljudski kolektivitet prihvata kao individualni izbor.

Naposlijetku ćemo, svakako, konstatirati da je Foucault jedan od najuticajnijih savremenih mislilaca. U svojim anketama nastojao je da ustanovi granice i relativnost ideala klasičnog Razuma. Prezentirao je sirove istine o čovjeku i o društvu, pronalazio ih je u diskursima potisnutim na margine, skrivanim. Objektivno i racionalno je pristupio diskursima o ludilu, medicini u raznim njenim etapama, fenomenu zatvaranja čovjeka i zatvorima, o tabuima, pa potom slijedi niz diskursa o seksualnosti i dr. Svoje društvo vidio je kao disciplinarno društvo, potčinjeno kapilarnoj kontroli pojedinca. Cilj svih njegovih istraživanja bio je da kroz historijat ideja savremenost komaparativno osvijetli te ukaže kako bi se ona mogla modificirati.

Literatura

• Lešić, Zdenko; Kapidžić-Osmanagić, Hanifa; Katnić-Bakaršić, Marina; Kulenović, Tvrtko (2006), Suvremena tumačenja književnosti i književnokritičko naslijeđe XX stoljeća, Sarajevo Publishing, Sarajevo.

Amina Bašić rođena je 22. marta 2002. godine u Sarajevu, gdje je završila osnovnu školu i Prvu bošnjačku gimnaziju. Tokom četverogodišnjeg školovanja u Gimnaziji, bila je urednica radioemisije Moja medresa na radiju BIR za učenike Prve bošnjačke gimnazije, u kojoj je aktivno učestvovala i kao voditeljica programa, a učestvovala je i u realizaciji niza projekata dramskog i televizijskog sadržaja. Autorica je nekoliko stručnih tekstova iz oblasti filologije i lingvistike te političkih i pravnih nauka, koji su objavljeni u printanim i internet časopisima. Studentica je prve godine Odsjeka za bosanski, hrvatski i srpski jezik i Odsjeka za književnosti naroda Bosne i Hercegovine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.