Poezija: Omer Ć. Ibrahimagić

NIŠIĆI
Lijepo je kad se lijepo, već i u imenu množi
Jesu li dobrota i vjera tek arhaične riječi, pređašnje svršeno vrijeme?
Ćutim kako bigliše bulbul i navještava mir u praskozorje.
Motrim krotke jaganjce što lelujaju na obzoru,
smjerno spuštaju glave zemlji,
išćući i prisvajajući život.
Ne otkrivam,
predaju li se ili poklanjaju?
Prepusti se.
Pusti pogled od sebe, do u nevidljivo, i ne prizivaj ga nazad.
Pruži ga i raskrili preko orošenog zelenila i stijenja,
neka bruji i leprša među vihorima,
neka se raspupava među opojnim livadskim cvjetovima.
Ne kudi ga što se, u rumenilo Sunca zapleten, neće vratiti.
Halali mu.
Složi zanosne pejzaže u naručje duše, nasadi kalemli perivoje po sebi.
Nekada im se vrati, pozove li te prošlost, ali darovani pogled nemoj iskati.
Osvojen je, utamničen izmaglicom godina,
poražen pa razoružan nedostižnom koprenom vremena.
Nestale su bistrine, okopnio je.
U daljinama potraži tek ljude,
bijelih duša,
crnim tačkama nalik.
Što putokaze traže,
svakoga novoga dana,
neke nove,
svakoga novoga dana,
neke nove.
VRANICA
Kanim okrenuti misli u davne i prelijepe dane,
kada se upredala vuna, čibučilo, varilo mlijeko.
Sjećanje me stigne, osvoji, a behar sa grane,
raspuhne i ono malo, premjesti ga, odnese daleko.
Vjetar, ko u pjesmi, prevrelo, za tili čas ohladi,
domišljat poljubi tišak, okruni obližnji vrh.
Urlikne, svije harno stablo, a korijen tek pogladi,
potjera me, ćušne ukraj, snažan porodi srh.
Vranica se presijava, srebri, u sjajne đozluke lovi,
sitne ljude, raštimane, što joj po površi gmižu.
Od nemila do nedraga, ko moderni pustolovi,
užagrenih očiju, pentraju se, u tespih korake nižu.
Raspukne se stijena, otkine, bezoka u provaliju stropošta,
satre i zatre svašta, natkrili, zamuti hladno vrelo.
Uplaši život i okuraži, odnekle donese miris mošta,
u prah se na kraju stvori, sama razbije cijelo.
A mal kad nad krstom stanem, okrenem glavu i gledam.
Metne mi gnijezdo u srce, obujmi god na panju.
Vranica traži žustro, do balčaka da joj se predam,
stopim sa njenim adetima, zatomim u njenom imanju.
*Nadkrstac, najviši vrh planine Vranice, 2112 m n/m
Omer Ć. Ibrahimagić (Tuzla, 1968) piše pjesme, priče i putopise, uvrštene u više od 150 bosanskohercegovačkih i regionalnih časopisa, listova, portala i fanzina. Objavio je knjige: Boje Sunca (2000); Šest bijelih mantila (2007, zbirka pjesama ljekara); Ćilibar i perle (2007. i 2008); Obične riječi (2012); Vaša priča, naša knjiga (2012); Poznavanje prirode i društva (2014); Dobre godine (2018); Pogled na moj svijet (2018); Memento vivere (2021) i Nevidljiva Bosna (2023, s Mehmedom Đedovićem).
Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, a one su: Nagrada “Mak Dizdar”; Nagrada Fondacije za izdavaštvo, Nagrada “Simha Kabiljo” , Nagrada “Dr. Esad Sadiković” (u dva navrata), Nagrada “Marko Martinović Car” ; Nagrada lista Večernje novine; Nagrada Udruženja “Mladi Muslimani” i Plaketa “Musa Ćazim Ćatić“.
Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine, P. E. N. Centra Bosne i Hercegovine i Littera Salinea. Po zanimanju je ljekar; radi u Klinici za neurologiju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli. Doktor je medicinskih nauka i redovni profesor (u trajnom zvanju) na Univerzitetu u Tuzli. Urednik je i dugogodišnji recenzent u domaćim i prestižnim evropskim medicinskim časopisima. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.
Magazin za kulturu i društvo Biserje izdvojio je posebnu rubriku “Htio bih da pišem još manje. I još bolje…” za predstavljanje Vaših neobjavljenih pjesama, a u cilju promoviranja savremenih pjesnika / pjesnikinja.
Rubrika “Htio bih da pišem još manje. I još bolje…” nadahnuta je stihovima barda bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti Mehmedalije Maka Dizdara i kao takva je potreban poetski prostor predviđen za Vašu poeziju.
Na e-mail adresu info@biserje.ba potrebno je poslati dvije pjesme, uz priloženu kratku biografiju (sa fotografijom).