Poezija: Hava Bužo Sakić

SINE

Pored uzglavlja tvoga, klečim, sine

a u duši skrivam tugu golemu,

drhtavim glasom, tiho ti zborim

dok bol u srcu razguli uspomenu.

Ako me čuješ, učini mi jedno

u san mi dođi, barem jedne noći,

kaži majci kako ti slomiše krila

i kojim putem do Dženneta doći?

Da li si Tamo sam, od mene daleko

dok u mom srcu vječna je zima?

Ima li sreće, dijeli l’ je neko?

Da l’ uopšte, života, Tamo, ima?

Ima li bola, patnje i suza

ili je sve u Tom svijetu sretno?

Umiru li i Tamo ljudi,

il’ njihove duše žive vječno?

Hoćeš li se ikada vratiti majci

jer niko, ko ti, ne bi mi posebno mio?

Kaži, da znam, da te vidim još jednom

jer najljepši cvjetak u bašti si bio.

Rano si zaspo, majčin sine

ja sam već umorna i snena ti osta,

ova bol u srcu nikako da mine

pa jedini razgovor samoća mi posta.

Od kada mi srce zarobi tuga

pustim dušu, nek vrisne i suza poteče,

ponekad ispustim dva-tri jauka duga

i tako ti ja, sine, prebrodim veče.

Ostade prazna naša kuća mala

prepuna uspomena na svakom koraku

i jedini put do mezarja sam upoznala

preći žmireći, vezanih očiju i u mraku.

Boli, sine, i na obrazu trag

vrelih suza što skotrljaju se niz lice,

jer sva bol svijeta, ovdje je, danas

uz tvoj mezar, gdje slomi se srce.

Ništa isto nije, otkad tebe nema

sad leziš mirno, pored babe svoga,

svašta bih da ti kažem, usta mi nijema

saburiti moram, rad Boga Jedinoga.

Jednoga dana tebi ću i ja doći

kad potrošim patnju Ovoga svijeta,

jer znam da sve će biti i proći

najdraža pčelice džennetskog cvijeta.

ZNAŠ LI DA ČEKAM?

Čekah te u svitanju, kad umorni snovi stanu

gušeć se u zraki sunca, što se iza brda javi,

dušu svoju nasmijanu, prvom rosom, okupanu

u zorinoj košulji, što se ko svod neba plavi.

Čekah te, maštajući, na istruhloj klupi bola

gdje nam mladost stade, pa sjećanjem korača,

katkad, čujem jecaj, zakačen za lišće, topola

boreći se da samoću u grudima srca nadjača.

Tamo, gdje se sretnu, umor i vrelina sunca

u jeseni i proljeću, kad ždralovi na put polete,

poslaću ti uzdah, što još za tobom grca

i tražiti u mašti dane, kad bijah samo dijete.

Znaš li, da još čekaju te brojne moje rime

dok te tražim dušom, što se k nebu sprema,

urezujići čežnjom na ranjeno srce, tvoje ime

jer znam da te ima, tamo, gdje nikog više nema?

Hava Bužo Sakić rođena je 5. aprila 1967. u Oseniku kod Hadžića. Školovala se u Pazariću i Sarajevu. Još u školskim danima počinje pisati literarne radove. Učestvovala je na brojnim kulturno-književnim manifestacijama širom Bosne i Hercegovine. Članica je Udruženja umjetnika BiH. Objavila je knjige poezije: Iz podzemlja moga, Žubor duše, Tragom sudbine, a u pripremi je roman Zulejha i nova zbirka poezije.