Poezija: Ema Selimović
TKANJEM PRSTIJU
Rimujem misli zbog kojih stradam
Vedrinom mrtvila što se uvlači u sobu
Okrenuta naprijed u sjećanja gledam
Usidrena glava ne prihvata molbu
Neograničljive riječi kojim te opisujem
Ograničavam vežući u ove stihove
Ne molim za čudo, u njih ne vjerujem
Gledam u pred sebe prostrte puteve
Tebi me vode, gdje god sam krenula
Korake što brojim nestaju u prah
Dat kratak vijek u trenu sam zaledila
Ostavila tijelo ispustivši dah
Usamljeni nemiri šapuću, a gore
Naizust znavši mučnine što stežu
Pjesnik se tako, dok liječi – umire
U rane nasljednika mu stihovi liježu
NA SPONI DVA BESKRAJA
Putokaz imam, duša me vodi
I slatka i gorka, preko svake mjere
Gužva il’ pustoš, sve se na to svodi
Od praga do praga, žagora i vreve
Tebi ću doći prateći tragove
Ruku što odavno više nisu moje
Kroz najveća iskušenja i poziv na grijehove
Moje noge i sad na Tvom putu stoje
I majka u noći sad treperi i šapće
Svjesna koja borba od svih najteža je
Doveći za svoje, iznad iskre svijeće
Krhke riječi s usne bolom otisla je
Ti si to svjetlo u kom spas se krije
U nevidljivoj tami se igraju sjene
Naspram te snage ništavno sve je
Dok Tebe se bojim, ne bojim se mene
Ema Selimović rođena je 2001. godine u Sarajevu gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Studentica je na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Autorica je poezije i kratkih pripovijetki koje su već objavljivane u zborniku radova učenika osnovne škole i zbornicima poetskih i proznih radova srednjoškolaca.
