Od ideje do realizacije: Na današnji dan otvorene XIV Olimpijske igre u Sarajevu

XIX Zimske olimpijske igre održane su u Sarajevu od 8. do 19. februara 1984. godine. Bile su to, kako je ocijenio tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Juan Antonio Samaranch, najbolje organizirane Zimske olimpijske igre. Na putu do ovog grandioznog djela, glavni grad Bosne i Hercegovine morao je proći kroz faze maštanja i osporavanja, nevjerice i sumnje, ubjeđivanja i potvrđivanja i, što je najvažnije, radnog zanosa i pobjedničkog slavlja. Dugo je snivan san o najljepšoj zimskoj bajci, dugo su sportski uposlenici razvijali svoje planove da bi na kraju objavili kandidaturu, dobili Igre i na veličanstven način ih organizirali.

Prve ideje o ovom hrabrom poduhvatu zaiskrile su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u studijama o razvoju smučanja i zimskog turizma u Bosni i Hercegovini. U raspravama o njima 1970. došlo se do zaključka da sarajevski region ima prirodne mogućnosti za organiziranje Igara, ali da treba uporno raditi na svim poljima kako bi maštanje postalo realnost. Sretna je okolnost bila da je baš u to vrijeme startovao Program zaštite čovjekove okoline kroz koji je u nekoliko godina realiziran veliki investicioni zahvat na rekonstrukciji i proširenju kompletne infrastrukture grada, sa uvođenjem gasnog sistema, čime je Sarajevo dobilo mnogo toga što mu je nedostajalo da bi se kandidiralo za domaćina najveće sportske manifestacije. Sama želja o organiziranju ZOI bila je povod jednom novom izazovu sa tačno utvrđenim ciljem – dobiti Igre!

U aprilu 1971. godine završene se prve analize o društvenoj opravdanosti i mogućnostima organiziranja ZOI u Sarajevu. Materijal je s pažnjom razmatran u užem krugu odgovornih ljudi, ali iz objektivnih razloga nije zvanično predstavljen javnosti. Prije tog čina, trebalo je izgraditi atmosferu povjerenja i motivirati sve snage bez kojih se poduhvat ne be mogao izvesti. To je potrajalo sve do marta 1977. godine kada je elaborat inoviran i upućen Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. Ono ga je razmatralo na sjednici 13. maja, ali ga nije usvojilo, nije čak ni istaklo ZOI kao činjenicu. No, donijelo je zaključak da treba nastaviti aktivnosti u sagledavanju mogućnosti izgradnje zimskih centara u Republici.

A to je bilo dovoljno radnoj grupi da, uz prikupljanje širih informacija, pogotovo o ekonomskim parametrima, dalje razvija ideju o kandidaturi. Aktivnost je intenzivirana, pa je radna grupa prerasla u Pripremni komitet, kojim je rukovodio bivši gradonačelnik i predsjednik Smučarskog saveza Bosne i Hercegovine Dane Maljković. Do 10. septembra polazni materijal dobio je svoju konačnu formu, nakon čega su sačinjeni tekst kandidature i pisma Jugoslovenskom olimpijskom komitetu, Jugoslovenskom savezu za fizičku kulturu, Skupštini Grada Sarajeva, Republičkom Izvršnom vijeću i Saveznom Izvršnom vijeću, jer se bez njihovih saglasnosti nije mogla nastaviti procedura kandidovanja.

Ovim je s „olimpijskog elaborata“ skinut veo tajnosti i 14. oktobra 1977. u novinama je osvanula vijest da će se Sarajevo kandidirati za organizaciju Zimskih olimpijskih igara 1984. U tom trenutku znalo se da „bijelu olimpijadu“ žele i Francuska, Japan, Švedska i Čehoslovačka i da se u toj konkurenciji Jugoslaviji i Sarajevu daju male šanse. Međutim, tako nisu mislili kreatori našeg olimpijskog projekta. Bili su uvjereni da ih ono što rade vodi do cilja.

Brinule su ih samo saglasnosti koje su postepeno i sporo stizale, a vrijeme je brzo proticalo, pa su 19. novembra Međunarodnom olimpijskom komitetu uputili pismo s molbom da se rok za podnošenje kandidature pomjeri sa 1. na 31. decembar. Istovremeno, Pripremni komitet je 21. novembra prerastao u Kandidacioni, a tim stručnjaka je do polovine decembra završio  sve odgovore na upitnike MOK-a i utvrdio lokacije sportskih i drugih objekata neophodnih za održavanje Igara. Tadašnjem predsjedniku MOK-a, lordu Killaninu, to je bilo dovoljno da se uvjeri kako je Sarajevo ozbiljan kandidat.

Posebnu garancuju tome dalo je Savezno izvršno vijeće, koje je 24. novembra otklonilo sve dileme i objavilo da se Grad Sarajevo i Jugoslovenski olimpijski komitet prijavljuju kao kandidati za organizaciju Igara 1984. Kandidatura je u kancelariji MOK-a u Lausannei osvanula 3. januara 1978. godine.

Uslijedile su potom brojne inspekcije međunarodnih eksperata koji su u Sarajevu provjeravali realnost obećanja i procijenjivali mogućnosti našeg glavnog grada. Sve je to trajalo do 18. maja kada je MOK na zasjedanju u Atini donio konačnu odluku.

Tri grada bila su u konkurenciji: Saporo, Göteborg i Sarajevo. U prvom krugu Saporo je dobio 33, Sarajevo 31, a Göteborg 10 glasova, dok je jedan listić bio nevažeći. Eliminacijom Göteborga, članovi MOK-a u drugom krugu opredjeljivali su se između Sapora i Sarajeva. U ovom nadmetanju Sarajevo je sa 39:36 odnijelo pobjedu i dobilo Igre. Lord Killanin svečano je objavio: „Sarajevo i Jugoslavija domaćini su Zimskih olimpijskih igara 1984. godine.“

Čestitke Sarajevu stizale su sa svih strana, a grad je ubrzo postao ogromno gradilište, jer je u trenutku dobijanja Igara imao samo jednu ledenu plohu u „Skenderiji“ i skroman Ski-centar na Jahorini. Sve drugo trebalo je graditi. I to udarnički.

Iz godine u godinu nicali su prekrasni objekti: Zetra, staza za bob i sankanje, skakaonice, dvorane, „bijele pruge“, žičare, hoteli, Olimpijsko selo i novinarsko naselje sa 2.640 stanova, saobraćajnice u pravcu planina i 28 zimsko-sportskih centara u Republici, koji su potvrdili da je Olimpijada, uz sve humanističke i sportske domete, za Bosnu i Hercegovinu i razvojna šansa.

Svi sportski objekti završeni su i opremljeni do jeseni 1982. godine. Uporedo je konstituisana i organizaciona struktura, pa je 24. aprila 1980. formiran Organizacioni komitet sa 79 članova, na čelu sa predsjednikom Brankom Mikulićem i generalnim sekretarom Ahmedom Karabegovićem. Dotadašnji predsjednik Privremenog komiteta, formiranog 13. jula 1978. godine, Anto Sučić imenovan je za predsjednika Izvršnog komiteta, a 21. decembra 1981. Artur Takač je postavljen za tehničkog direktora ZOI.

Sa 4.200 kolektivnih i 1.200.000 pojedinačnih donatora u zemlji i inostranstvu, sa omladinskim radnim brigadama i desetak hiljada volontera neposredno uključenih u pripreme Olimpijade, Sarajevo je, ostvarujući i finansijski suficit od 12 miliona dolara, sve zadatke uspješno obavilo i spremno dočekalo veliki dan, a on se desio na današnji dan 8. februar 1984.

Na Olimpijskom stadionu Koševo, tačno u 14.30 sati fanfare su označile početak svečanosti. U ime organizatora goste je pozdravio predsjednik Organizacionog komiteta Branko Mikulić, a predsjednik MOK-a Huan Antonio Samaranch, uz najljepše želje svjetske olimpijske porodice, najavio je da će svijet biti svjedok „velikih Igara“ u Sarajevu. Potom je predsjednik Predsjedništva SFRJ Mika Špiljak i službeno otvorio ZOI.

Olimpijski plamen u veliku buktinju pretvorila je klizačica Sanda Dubravčić, a olimpijsku zakletvu u ime svih učesnika položio je as bijelih staza Bojan Križaj te u ime sudija Sarajlija Miodrag Perović.

Takmičenja su startovala dan ranije, uz snažnu univerzalnu i humanističku poruku gradonačelnika Sarajeva i Los Angelesa, Uglješe Uzelca i Toma Bradleya, koju su na simboličan način uputili svijetu. Da mir vlada među zemljama i narodima, na dobrobit mladih koji nose plamen sportskih i humanih vrijednosti inspirisanih olimpizmom.

ZOI su trajale do 19. februara. U njima je učestvovalo 49 zemalja sa 1437 sportista u 39 disciplina te 1254 trenera i rukovodioca. Pratilo ih je 7.825 akreditovanih novinara i tehničkog osoblja iz 760 novinskih redakcija i 67 TV kuća. Evidentirano je 696.000 gledalaca i 10.450 volontera, koji su dali sve što su mogli da Sarajevo izgleda bajkovito i da ZOI budu do tada najbolje organiziranje u povijesti zimskih olimpijada.

Njeni sportski junaci, prije svih, bili su Skandinavci – Finkinja Marja-Lisa Hämäläinen Kirvesiniemi sa zlatom na pet, deset i dvadeset kilometara te bronzom u štafeti 4×5 km u smučarskom trčanju i Šveđanin Gunde Swan, koji je na Igmanu trijumfalno završio trku na 15 km i štafetno nadmetanje 4×10 km, a u trci na 50 km osvojio srebrnu medalju.

Pamte se, naravno, i drugi slavodobitnici: nezaboravna ljepotica umjetničkog klizanja Katarina Witt iz tadašnjeg DDR-a, američki spustaš Bill Johnson i alpski skijaši braća Phillip i Steven Mahre, skijašica Debi Debbie, britanski plesači u umjetničkom klizanju Jayne Torvill i Christopher Dean, italijanska slalomašica Paolet Magoni, finski skakač Matti Nykänen i desetine drugih asova, koji su na 97 takmičenja osvojili 222 medalje.

Među njima je i Jure Franko, sa srebrom u veleslalomu, prvom jugoslovenskom kolajnom na Zimskim olimpijskim igrama. Ekipa SFRJ imala je 72 člana, u kojoj su iz Bosne i Hercegovine bili biatlonci Tomislav Lopatić i Zoran Ćosić, brzoklizači Behrudin Merdović i Bibija Kerla, bobisti Boris Rađenović, Borislav Vujadinović, Mario Franić, Nikola Korica, Ognjen i Zoran Sokolović, Siniša Tubić i Zdravko Stojnić te sankaši Dajana i Suad Karajica i Dušan Dragojević, koji je na Trebeviću zabilježio do sada najbolji rezultat (16. mjesto) u historiji bosanskohercegovačkog zimskog olimpizma.

Na veličanstven način Igre su završene 19. februara svečanom ceremonijom u Zetri, uz taktove pjesme Lijepo je bilo u Sarajevu… i Samaranchove riječi: „Doviđenja, drago Sarajevo!“.

Svi su bili zadovoljni: Svijet, jer je vidio do tada najbolje organizirane ZOI, i to prve u jednoj socijalističkoj zemlji i bez bojkota; Sarajevo, jer je u olimpijski podvig, uz hrabrost i znanje, utkalo i srce i dušu. Nježna „Pahuljica“ Miroslava Antonića i odvažni „Vučko“ Jože Trobeca, znak i maskota Igara, svjedočit će o tome stoljećima. Kao i riječi Samaranchovog nasljednika na čelu MOK-a, Jacquesa Roggea, koji je u jednom intervjuu kazao: „Četrnaeste zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. bile su Igre nadahnuća i, iznad svega, imale su svoje ljudsko lice, ono najviše što ljudski rod može doseći kada djeluje u harmoniji na zajedničkom mirnodopskom rezultatu… Sarajevo će uvijek imati specijalno mjesto u srcu olimpijskog pokreta.“

IZVOR: Olimpijski komitet Bosne i Hercegovine