O poetici zbirke priča „Kad umrem da se smijem“ (2004) Fadile Nure Haver

Piše: Sifet Karalić

Fadila Nura Haver rođena je 1956. godine u Maglaju. Danas živi u Sarajevu. Iz potpune anonimnosti izlazi na bosanskohercegovačku književnu scenu pobjedom na konkursu izdavačke kuće „Zoro“ za zbirku priča Kad umrem da se smijem (2004). Godinu poslije objavljuje zbirku poezije Plavi konji. Urednica je i voditeljica Književne srijede. Radila je kao reporterka-kolumnistica u dnevnom listu Oslobođenje, uređivala radio-serijal Predigra na Radiju Federacije Bosne i Hercegovine. U rukopisima su brojna neobjavljena djela; tri romana, oko hiljadu pjesama i priča, brojnih drama i scenarija te dvanaest godina vođen dnevnik. Aktivna je članica Društva pisaca BiH (Upravni odbor), članica P. E. N. Centra BiH, članica Programskog savjeta Sarajevskih dana poezije, članica Programskog savjeta Književne srijede.

I sam naslov je zbirke priča Kad umrem da se smijem specifičan je jer počiva na samom paradoksu, a priča zastupa prekomjernost. Čitalac će tek nakon nekoliko priča priče asocijativno povezati sa naslovom i njenim značenjem. Naime, u ovoj zbirci priča postoji i naslovna priča Kad umrem da se smijem u kojoj će čitalac otkriti ili pretpostaviti radi čega se ova knjiga tako zove. Na samome kraju ove priče, djed Hazim traži tabletu da popije kako bi se smijao kada umre:

– Daj ti meni moju tabletu. 
– Što će ti još dragi Hazime, već si tri danas popio?
– Neka sam. Hoću još jednu. Kad umrem, da se smijem.

Ova priča je važna i zbog toga što predstavlja ratno svjedočenje. U priču je ugrađeno nekoliko pripovijednih glasova i nekoliko lirskih glasova koji u jednoj polifoniji (višeglasju) svjedoče o tome kako proživljavaju poslijeratni užas. Najupečatljivije svjedočenje bit će ono od dječaka koji ima svega trinaest godina i kojeg su vojnici razdvojili od njegove majke, školskog pribora i djetinjstva. U priči Kad umrem da se smijem ta rečenica djeda, koji će zapravo počiniti samoubistvo, a koji traži neke tablete kako bi se smijao čak i kada umre, zapravo svjedoči i na neki način i o poetici Fadile Nure Haver, gdje je humor ironija, ironička distanca cijelog užasa, postratne Bosne i Hercegovine, jedan od rijetkih izlaza iz svega toga. U uvodnoj priči narator će iskoristiti priliku da iznese različite stavove vezanih za politiku, za društvo, a i za samu porodicu na kojoj će najviše akcentirati u toku svog pripovijedanja, pokrećući još niz životnih, društvenih pitanja. Na neki način forsira priču o porijeklu kojeg se čovjek ne treba stidjeti, pa taman da mu je porijeklo i da mu je cijeli porodični niz, kako ona navodi i samoubice, alkoholičari, perveznjaci i patološki lažovi. Narator tu zapravo i dekonstruira kulturnu viziju koja je dominantna u bosanskim i bošnjačkim okvirima, u porodici kao nizu i zajednici autoriteta i dostojanstvenika i svakako najzanimljivije u ovoj inicijalnoj priči na kojoj počinje priča, pobrojava sve tragedije jedne porodice. Preko sinegdohalnog postupka narator raščinjava i kulturu koja stoji iza takvih pojavnosti, a koja bi najradije isto tako da zataška sve te stvari koje nisu baš prihvatljive i koje zadiru u sferu nekakve nepristojnosti i koje bi tako očišćena od svih nepoželjnih stvari upisala svoje vrijednosti u kamenu. Upravo te „vrijednosti“, narator u ovoj zbirci toj istoj kulturi baca u lice jer ih reprezentira kao ciničnu Drugost te iste kulture. Postupak karnevalizacije zastupljen je u priči Zmijsko leglo, gdje se subverzivno brišu granice između visokog i niskog, ozbiljnog i smiješnog, odnosno u ovoj priči je prisutna satira savremnosti. Rodica koju su narator i njena majka posjetili žive slobodarskim duhom, često gole i raščešljane rade po kući i dvorištu i za kućnog ljubimca imaju kućnu zmiju. Funkcija lika kućne zmije bi se trebala pojavljivati kao takva, međutim, u već redefiniranoj kulturi ona se pojavljuje kao zastranjivanje, kao ludilo, kao nešto čemu nema mjesta u globalnoj raspodjeli znanja i kulture. Fadila Nura Haver varira i na neki način iscrpljuje staru egzistencijalističku priču o nemogućnosti razumijevanja. Sve životne utopije se iscrpljuju u nemogućnosti valjanog sporazumijevanja među ljudima. Zastupljivanjem ženske perspektive u okvirima patrocentrične bošnjačke i bosanskohercegovačke kulture na neki način iscrpljuje i prikazuje diskurs o ženi kao iracionalnoj goropadi. Ona prisvaja taj stereotip, prikazuje ga i humorističko-ironički ga demontira tako što ga usvaja i prevodi na neki način u grotesku. Položaj žene u patrijarhalnoj kulturi uspješno će oslikati i u priči Bluza od svilenog konca. Na početku priče figura oca je idealizirana. On pjevuši dok djevojčici pravi vrlo maštovitu igračku. Svojoj djeci je mnogo drag i blizak da ga ne zovu ni babo ni tata, već Mujo! Zatim slijedi opis majke; to su tipične karakteristike majke. Kako se u priči navodi, ona je ta koja iz ničega stvara, dajući joj priznanje za svu njenu ljubav, brigu i požrtvovanost. U nastavku priče, majka se odlučuje za model bluze „divlje ruže“, a za šivenje takve jedne bluze trebat će joj pomoć svih ukućana. Bluza je zahtijevala dugotrajan i mukotrpan rad:

Prvo smo one demice premotali na klupka, kako se konac ne bi mrsio pri radu. Potom se moralo izračunati za koliko očica treba proširiti krojni uzorak veličine 38 na veličinu 42, što praktično znači da se svaki red mora prvo iščitati cijeli, a onda se moraš vratiti na početak reda pa ponoviti trideset i pet bodova. Podrazumijevalo se da ćemo na smjenu čitati: tri stubića, dvije kose petlje, šest dvostrukih petlji, četiri halkice, tri stubića, mrtvi čvor trostruki vjenčić… dok majka sve to čini uz pomoć prstiju, heklarice i konca.  Radno vrijeme za kukičanje bluze bilo je određeno za popodnevne i večernje sate. Ako smo mi u školi, čitanje započinje Mujo, dok ne stigne neko od nas.

Zajedničkim snagama, bluza je uspješno završena. Majka je u planu ići na feštu, naravno u volšebnoj sašivenoj bluzi. Međutim, njenom mužu nije odgovarala ta bluza te joj zabranjuje odlazak na feštu, navodeći razlog da ne želi da je gleda harmonikaš. Nakon čega će ona, tako bespomoćna, zapaliti bluzu. Cijela priča smještena je u april, u proljeće, dok je kraj priče smješten u zimu. Narator više nije dijete koje se igra i školuje, odrasla je djevojka i koja sada bolje i lakše uviđa nove fenomene stvarnosti. Više ne osuđuje majku što ljubazno priča sa svakim ljudskim bićem, shvata da njen otac ne radi treću smjenu, već vara svoju ženu, njenu majku, onu istu ženu kojoj je propovjedao o moralnosti tokom, skoro cijele priče ili života.

U ovoj zbirci priča je teško pratiti tragove bilo kojih drugih autora ili tragove nekih drugih starijih ili novih poetičkih modela. Teško je pronaći neke književne susjede i književne srodnike. Fadila Nura Haver se, pak, u nekoliko navrata vratila i andrićevskom propitivanju kasabe i uspostavljanju fenomena, odnosno propitivanju egzistencije. U priči Sarajevski duh narator se smješta u Sarajevo i upravo ćemo u toj priči primijetiti autoritic pozitivni, oduševljeni odnos prema Sarajevu i, kako ona kaže, sarajevskim duhom:

Odakle god da sam došla, više nisam tamo. Ne udišem onaj zrak, ne pijem onu vodu, ne koračam onim ulicama. I ne patim zbog toga. Sad sam u Sarajevu i nemam prečeg zadatka nego prokljuviti šta je to sarajevski duh. Može biti da i ja imam nekakav duh, koji je po svojoj prilici sitan i samotan, te mu života nije ako se ne asimilira u ovaj duhovni okean.

Jezik kojim piše Fadila Nura Haver je specifičan. To svakako nije standardni, normirani, književni jezik. Taj jezik dolazi iz različitih polja. Tim jezikom progovaraju njezini likovi koji čekaju da budu pokrenuti unutar te priče i progovore svojim organskim, prirodnim jezikom kojim su govorili. Priče se nižu jedna za drugom i ono što im je sigurno zajedničko je to što svaka priča obično završava tužno, neko umre, strada ili živi skroz besmislenim životom. Zajednička komponenta priča ogleda se u priči iz sjećanja; rijetko je riječ o sadašnjem iskazu. Čest je retrospektivni model pripovijedanja i stalno su na snazi duboka sjećanja, odnosno evociranje prošlosti.