O drami „Hasanaginica“ (1981) Alije Isakovića
Isakovićeva Hasanaginica, najprije televizijska a zatim pozorišna drama, umjetnički je rezultat autorovog dugog i iscrpnog bavljenja historijskim okvirom i estetskim vrijednostima istoimene bošnjačke narodne pjesme, balade, koju je prvi put objavio u glasovitom djelu Viaggio in Dalmazia (1774) italijanski etnograf i putopisac Alberto Fortis, a Isaković, povodom dvije stotine godina od objelodanjenja te čuvene balade, priredio impozantan zbornik Hasanaginica 1774-1974 (1975), u kojem su zastupljeni svi značajniji kritički pogledi i tumačenja njene problematike te najkvalitetniji prijevodi balade na mnogobrojne strane jezike.
U pristupu delikatnoj baladnoj građi o koju su se ogriješili mahom svi njeni uprizorivači poput Ogrizovića, Šantića, Tmuše i Đurića, jer su je pretjerano lirizirali i patetizirali (sa izuzetkom Simovića i njene intervencije na razaranju tradicionalnog jezgra priče kako bi odgovorio potrebama političkog teatra), Alija Isaković nastupa bitno drugačije dramatizirajući je realistički jedro, ali bez poetskog senzibiliteta što ima svoja svjetla treperenja u zagasitom sjaju tragične baladne priče.
U uvodnim napomenama drame Hasanaginica autor bilježi: „Ja sam samo nastojao da se približim životnim realnostima, moralu i jeziku ove balade koliko sam više mogao“, što znači da on pristupa građi balade bez pretenzija da je dislocira kako bi je približio savremenom čovjeku, smatrajući da je poštenije tog čovjeka približiti baladi, njenom vremenu, prostoru i ljudima. Preoblikovanje epskog materijala u dramski Isaković vrši na način stvaralački raspoloženog povjesničara i u osvjetljavanju osnovnog problema kreće prvenstveno od socijalno-historijskih okolnosti, pa tragični nesporazum dvaju bića prebacuje sa intimnog na društveni plan. Stradanje Hasanaginice nije uvjetovano samo njenim stidom i hirom, nego prije svega njihovom kastnom razlikom, pa Hasanaginica nije toliko žrtva moralnih običaja koliko jaza između aga i begova.
U scenskom prostoru se isprepliću zbivanja na dva osnovna punkta: u odaji Pintorovića i odaji Arapovića, a kao posebni akcenti likovnog sloja pojavljuju se Hasanagin čador na početku i svatovski put u završnici komada. Bjelina čadora vizuelno i alegorijski korespondira sa bijelim kršem Imotske krajine čijim se putevima kreću svatovi tužne Hasanaginice, pokrivene kao u baladi, dugim bijelim duvakom. Prevlast bjeline kao simbolike čistote i nevinosti zaokružuje prvu i posljednju sliku u kojima se naprasno rješava sudbina glavne junakinje oštrim rezom uzročno-posljedične veze, u rasponu od stidnog nedolaska pod mužev čador do konačnog rastanka sa domom, porodićnom srećom i životom. Dinačinom promjenom scena i zbijenim tkanjem autor postiže pregnatnost u razvijanju sukoba koji se pogotovo oslanja na vrcavu, izoštrenu i kao u kamenu isklesanu repliku.
Određeni historijskim okvirom kandijskih ratova iz prve polovine 17. stoljeća, Isakovićevi antipodni junaci beg Pintorović i aga Arapović penju se stepeništem vojnog uspjeha koje je po kastnim zakonima tijesno za obojicu, ali i jednako kobno za svakog ponaosob iz aspekta geopolitičkog opstanka na karti bosanskohercegovačkog prostora između Istoka i Zapada. U konstelaciji likova Isaković slijedu baladu, s tim što oživljava i one koji su u prototekstu samo spomenuti, a uvodi i poneki sasvim novi lik. Autor gradi karaktere manje kao individualnosti, a više kao pojedince u funkciji pripadanja svojoj klasi. Nad Hasanaginicom neprestano stoji jedno isto „Moraš!“, tako da je ona kao ličnost lišena svakog odlučivanja. Njena jedina odluka podudara se sa putem. U smrt.
U kulminantnoj tački slojevitog misaonog sklopa Hasanaginica se kao istinska moderna drama bliži filozofiji egzistencijalizma, jer, slično kao i u dramama To (1969) i Generalijum (1970), Isaković stavlja na ispit mogućnost individualne ostvarenosti i zadanom svijetu i na opsesivno kamijevsko pitanje „Kako ispoštovati ljudski život?“ on nastoji odgovoriti također kamijevski: „Da je čovjek zapravo zbir svojih činova i da je zato smisao postojanja u samom pokušaju djelovanja“. Njeno prepuklo srce, kao i u usmenoj pjesmi, zaustavlja misao, i na pragu transcendentnog, budi slutnju mrtve želje u mrtvom tijelu za Hasanaginim korakom pomirenja, za blagom riječju koja krijepi, a ne ubija.
Priredio: Elmir Spahić, MA
