Na današnji dan 1697. godine: napad princa Eugena Savojskog na Sarajevo

Priredio: mr. Alen Zečević

Cijelo 17. stoljeće u osmanskoj, ali i bosanskohercegovačkoj povijesti, obilježeno je oružanim sukobima regionalnih razmjera. Bilo je to vrijeme naglog slabljenja i opadanja osmanske vojne moći koja je, između ostalog, svoj uzrok imala u dekadenciji klasičnih osmanskih institucija timarskog sistema. Ratovi su zahtijevali sve veću angažiranost ljudstva iz svih dijelova Osmanskog carstva, pa tako i Bosanskog ejaleta koji je zbog svog geografskog položaja predstavljao najistureniju oblast tj. pokrajinu prema kršćanskoj Evropi. Defanzivna politika osmanskih sultana rezultirala je gubitkom velikih teritorija na području današnje Hrvatske, ali je ujedno i ekonomski iscrpilo Osmansko carstvo koje nije moglo finansirati odbranu svojih najudaljenijih pokrajina. Zbog toga je teret odbrana Bosanskog ejaleta spao samo na bosansku upravu, pa je cijelo bosanskohercegovačko područje osobito od odruge polovine 17. stoljeća postalo veliki ratom zahvaćen serhat (krajište).

Bitka kod Sente 1697. godine: poraz osmanske vojske 

Jedna od važnijih pobjeda Habsburške monarhije u Bečkom ratu (1683-1699) bilo je vojno zauzimanje Budima 1686. godine, ali i Beograda tri godine kasnije. Bio je to ključni trenutak koji je ocijenjen kao idelan za organiziranje jedne široke vojne operacije s krajnjim ciljem potiskivanja osmanskih snaga iz Bosanskog ejaleta. Da je osmanska uprava u ozbiljnoj krizi pokazala je bitka kod Sente 1697. godine, kada je na rijeci Tisi u blizini Beča, vojska Osmanskog carstva pretrpjela težak poraz. U tom sukobu stradali su veliki vezir, čak pet vezira, trinaest paša sa dva tuga, šest aga i trideset i jedan miri-alaj. Kao vojskovođa sa posebnim zaslugama na strani Habsburške monarhije tada je pojavio komandant i princ Eugen Savojski.

Pohod na Bosnu

Ohrabreni pobjedom kod Sente, koja je desetkovala osmansko vojno rukovodstvo, Habsburška monarhija pripremala je plan napada na Bosanski ejalet. Izvještaji agenata sa terena govorili su o malobrojnosti osmanskih trupa u Bosni i ranjivosti ove pokrajine. Odlučio je, kako stoji u prinčevim ratnim sjećanjima, ”sa svojim generalima navaliti u pomenutu zemlju, opremivši u tu svrhu 4.000 konjanika, 2.500 pješaka” i nekoliko desetina topova. Granicu Bosanskog ejaleta prešao je 12. oktobra 1697. godine, na rijeci Savi. Ranije je, preko konfidenata, uputio pismo bosanskim franjevcima sa instrukcijom o podizanju pobune u Bosni. Iznenadnim napadom, uz izvijestan otpor lokalnog stanovništva, poražene su oružane formacije stanovnika u Banja Luci, Maglaju, Doboju i Žepču, odakle je habsburška vojska dalje krenula dolinom rijele Bosne prema Sarajevu.

Eugen Savojski šalje ultimatum braniocima Sarajeva

Pred vratima Zenice, sa sjevera, u susret habsburškim snagama bosanski valija Sari Ahmet paša i bosanski alaj-beg Hasan beg poslali su vojsku, kako bi zaustavili dalji prodor prema Sarajevu. Međutim, u odsustvu velikog broja ajana i kapetana, koji su angažirani izvan granica Bosanskog ejaleta, princ Eugen Savojski je bez većih problema savladao branioce. Okupljanje habsburških jedinica izvršeno je u Kaknju, u naselju Doboj, odakle je princ poslao ultimatum organizatorima otpora u Sarajevu, U njemu je, između ostalog, pisao:

“Mi, Eugen Princ, vojvoda od Savoje i Pijemonta, vitez zlatnog runa i generalni feldmaršal Njegova Veličanstva rimskog cara i ugarskog i češkog kralja, glavni komandant jedne dragonske regimente i komandujući general glavne armije Njegova Veličanstva, koja je u ratu sa otomanskom Portom, dajemo ovim na znanje vrhovnom poglavaru otomanske varoši Sarajeva, odličnim građanima i svima stanovnicima, da se, pošto smo božjom milošću sa istom ovom vojskom 11. septembra ove godine pobijedili velikog sultana u logoru kod Sente na Tisi, nalazimo ovdje u provinciji Bosni i da smo u blizini pomenute varoši Sarajeva, pošto smo pobjedničkim oružjem Njegovog carskog i kraljevskog Veličanstva, premilostivog našeg gospodara srećno osvojili sve pozicije i tvrđave, na koje smo naišli, i da uslijed toga naše dalje prodiranje tim   manje ima zapreka, što smo već stigli do ravnice. Kako nismo došli u ovu zemlju sa namjerom da pravednom carskom oružju žrtvujemo još ljudske krvi, nego da i one, koji traže milost i hoće da se pokore rimskom caru, sa ljubavlju i dobrotom pripazimo, odlučili smo se, iz osobitih obzira prema Sarajevu, da ovo pismo pošaljemo sa napomenom, ako želite da se spasite od zla, da nam pošaljete jednoga ili više izaslanika, ali odmah, jer ćemo inače mi bez oklijevanja nastaviti svoj marš, a onda nećemo ništa uvažiti, jer neće biti vremena za to, da se nanovo sporazumijevamo kada se sa svojom vojskom primaknemo bliže. Ova naša napomena je učinjena u dobroj namjeri, ali izjavljujemo, ako se ona ne uvaži, i ako ostanete uporni, da će se naša dobrota izvrgnuti u strogost, pa ćemo sve uništiti mačem i vatrom.”

Napad na Sarajevo: nezapamćena tragedija

Kada su branioci odbili prinčev ultimatum habsburška vojska je krenula prema Sarajevu. Odlučujući napad na grad započeo je u noći sa 23. na 24. oktobar 1697. godine. U pljačkaškom i rušiteljskom pohodu habsburških vojnika, koji su koristeći se panikom stanovništva podmetali požare u sarajevskim mahalama, izgorile su desetine džamija i drugih vjerskih objekata u gradu. Takvo stradanje grada nije bilo zapamćeno do tada i ostavilo je teške posljedice. Zbog sve izvijesnijeg povratka i konsolidacije bosanskih snaga, princ je naredio hitan povratak trupa prema sjeveru. U toku povratka dolinom rijeke Bosne njegovi vojnici su podmetnuli požar u kojem je zapaljen, te znatno oštećen franjevački samostan u Visokom. Ovu tragediju u svojim su sjećanjima zabilježili i neki od savremenika, kakav je bio pjesnik Rešid Mehmed Bošnjak. U nekim svjedočenjima govorilo se o ”deset hiljada ljudi koji sada kao robovi plaču, o nemoćnom jecanju žena i djece, dok im nevjernik grabi imetak i hranu, o ogromnoj nesreći i okrutnosti neba (…)”.