Munib Maglajlić: između književne baštine i nacionalne samospoznaje

MUNIB MAGLAJLIĆ:

IZMEĐU KNJIŽEVNE BAŠTINE I NACIONALNE SAMOSPOZNAJE

Postoje ljudi čiji se značaj ne može izmjeriti samo onim što su napisali, objavili ili institucionalno utemeljili. Njihov se stvarni doprinos pokazuje tek onda kada se zapitamo šta bi u našem razumijevanju vlastite prošlosti bilo siromašnije da njihovog rada nije bilo, koja bi pitanja ostala bez odgovora i koji bi dijelovi kolektivnog pamćenja još dugo čekali da budu prepoznati kao dio jedne cjelovite kulturne historije. Profesor dr. Munib Maglajlić pripada upravo takvim ljudima.

Kada je 19. oktobra 2015. godine napustio ovaj svijet, iza njega nije ostala samo bibliografija, impozantan akademski vijek i karijera uglednog univerzitetskog profesora. Ostao je širok prostor kulturnog i uopće društvenog samorazumijevanja koji je, zahvaljujući njegovom posvećenom radu, postao jasno osvijetljen i temeljito proučen. U središtu njegovog naučnog interesiranja, prije svega, nalazila se usmena književnost Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, prepoznavajući dubokom vrelu njenih usmenih tradicija veliki, premda još uvijek nedorečen i nepoznat, ali vitalan svijet u kojem povijesnost naroda, najrazličitije forme običaja, jezik čovjeka i njegovo estetsko iskustvo ostvaruju posebnu sui generis kulturnu baštinu.

U takvom poimanju usmene književnosti sadržana je temeljna i jedna od najvažnijih dimenzija Maglajlićevog odnosa prema bošnjačkom identitetu. Identitet, prema Maglajliićevom shvatanju, nije unaprijed determinirana i nepromjenjiva kategorija, nego povijesno oblikovano iskustvo koje se u globalnoj kulturi svijeta prepoznaje i regenerira kroz jezik, kolektivno pamćenje i književnost Bosne i Hercegovine i Bošnjaka kao uže kulturne zavičajnosti. Ona je osamdesetih godina 20. stoljeća postala osnovnim predmetom svih ozbiljnih autorovih književnohistorijskih i teorijskih istraživanja bosanskohercegovačkog kulturnog naslijeđa, a posebno mjesto u njima zauzimala je bošnjačka usmena balada i sevdalinka. Bilo je to vrijeme kada su značajno mjesto u kulturnom i uopće društvenom životu Bošnjaka imali veliki naučni autoriteti poput dr. Muhsina Rizvića i dr. Midhata Begića, koji su utirali puteve za razvoj i afirmaciju nove generacije mladih i plodonosnih istraživača, kojoj je pripadao i dr. Munib Maglajlić. U svom magistarskom radu pod naslovom: Sevdalinka  Književnohistorijsko i književnoteorijsko određenje jednog kratkog usmenog oblika sa bosanskohercegovačkog prostora Maglajlić sevdalinku, pored opće analize njenog doživljaja kao neposrednog izraza kolektivne osjećajnosti, predstavlja u svjetlu njene umjetničke autentičnosti.

Njegova knjiga Od zbilje do pjesme – ogledi o usmenom pjesništvu iz 1983. godine predstavlja jedno od važnih uporišta tog istraživačkog nastojanja. Već sam naslov upućuje na pitanje koje je obilježilo njegov pristup: na koji način životno iskustvo postaje književno djelo i šta se događa kada se konkretna stvarnost preobrazi u umjetnički oblik. U knjizi Muslimanska usmena balada iz 1985. godine posebno dolazi do izražaja njegovo nastojanje da se balada odredi kao književna vrsta, ali i da se razumiju njene povijesne i kulturne osobenosti. Djelo Usmeno pjesništvo od stvaralaca do sakupljača iz 1989. godine dodatno otvara pitanje odnosa između onoga ko pjesmu stvara, onoga ko je kazuje i onoga ko je bilježi. Time je Maglajlić ukazivao na činjenicu da usmena književnost nije bezličan proizvod kolektiva, nego živa umjetnost čije postojanje zavisi od pojedinačnih stvaralačkih sposobnosti, pamćenja i načina prenošenja. Važan doprinos tom području predstavlja i knjiga Usmena lirska pjesma, balada i romansa iz 1991. godine, dok Usmena balada Bošnjaka iz 1995. godine zauzima posebno mjesto u njegovom proučavanju bošnjačke književne tradicije. Ova djela povezuje dosljedna težnja da se usmena književnost ne posmatra kao manje vrijedna u odnosu na pisanu, niti kao ostatak prošlosti koji postoji samo zbog svoje starine.

Upravo se na ovom mjestu naučni značaj Muniba Maglajlića neposredno povezuje s pitanjem kulturnog i nacionalnog identiteta Bošnjaka. Usmena književnost stoljećima je bila jedan od najvažnijih načina na koji su se iskustva, osjećanja i predstave o svijetu prenosili iz generacije u generaciju. U pjesmama su ostajali tragovi društvenih odnosa, porodičnih veza, ljubavnih i moralnih dilema, historijskih lomova i svakodnevnih ljudskih sudbina. U baladama su se sabirali bol, gubitak, čast i tragična ograničenja pojedinca, dok su lirske pjesme čuvale nijanse osjećajnosti koje je teško prenijeti drugim jezikom ili drugim umjetničkim sredstvom. Istražujući ove oblike, Maglajlić je pokazivao da bošnjački kulturni identitet nije potrebno dokazivati velikim i izdvojenim historijskim gestama: on se može prepoznati i u dugom trajanju riječi, u njenim značenjskim slojevima i u sposobnosti jedne zajednice da vlastito iskustvo oblikuje u umjetnost.

Njegov pristup imao je naročitu važnost u vremenu kada su pitanja bošnjačkog nacionalnog imena, kulturne samobitnosti i povijesnog kontinuiteta bila predmet različitih osporavanja i ideoloških tumačenja. Maglajlić nije odgovarao na takve izazove odustajanjem od naučnih mjerila niti pretvaranjem prošlosti u idealiziranu sliku. Njegov odgovor bio je istraživački rad. Identitetu je pristupao preko književnih djela, historijskih činjenica, kulturnih procesa i pažljivog čitanja izvora. Time je pokazivao da afirmacija vlastite tradicije ne mora biti suprotstavljena kritičkom mišljenju. Naprotiv, što je znanje o toj tradiciji pouzdanije, to je mogućnost njenog površnog korištenja i proizvoljnog tumačenja manja.

Ovakvo razumijevanje bošnjačke kulturne povijesti nije se zaustavljalo na usmenom pjesništvu. Maglajlić je značajne rezultate ostvario i u proučavanju pisane književnosti, književnih preporodnih procesa i pojedinačnih autora koji su oblikovali modernu bošnjačku književnu svijest. Njegovi radovi o Mehmed-begu Kapetanoviću Ljubušaku osvjetljavali su značaj pisca, sakupljača i kulturnog djelatnika čiji je rad predstavljao jednu od važnih veza između usmene tradicije i novijih oblika književnog stvaranja. Njegova studija o Safvet-begu Bašagiću doprinosila je razumijevanju jedne od ključnih ličnosti bošnjačkog kulturnog preporoda, autora čiji se značaj ne iscrpljuje u književnom stvaralaštvu nego obuhvata i šire pitanje oblikovanja moderne kulturne samosvijesti.

Među njegovim važnim sintetskim radovima posebno mjesto ima Skica za pregled bošnjačke književnosti iz 1999. godine. Takav naslov može djelovati skromno u odnosu na širinu pitanja koja otvara, ali se u njemu prepoznaje jedna od temeljnih Maglajlićevih težnji: pojedinačne književne pojave smjestiti u širi povijesni okvir i pokazati razvojne veze koje ih povezuju. Posebno je značajna njegova studija Ideja narodnosne samosvojnosti u bošnjačkoj književnosti XX stoljeća iz 2003. godine. U njoj se pitanje identiteta otvara kroz književnost, odnosno kroz načine na koje se nacionalna i kulturna samosvijest oblikuju, iskazuju i mijenjaju unutar književnog stvaranja.

Ako je naučni rad bio temelj njegovog djelovanja, Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ bila je jedan od najvažnijih prostora u kojem se njegova vizija kulture pretvarala u organizirani društveni poduhvat. Maglajlić je bio među ključnim ljudima koji su učestvovali u obnovi kulturnog društva „Preporod“ 1990. godine, u vremenu kada je obnavljanje nacionalnih kulturnih institucija imalo značenje daleko šire od samog organizacijskog kontinuiteta. Bio je to trenutak ponovnog otvaranja prostora za sistematsko proučavanje, predstavljanje i afirmiranje kulturne baštine Bošnjaka, kao i za slobodnije oblikovanje njihove kulturne samosvijesti. Maglajlić je u „Preporodu“, pravnoj prethodnici današnje Bošnjačke zajednice kulture, obavljao odgovorne dužnosti, najprije kao direktor Centra za bosanskomuslimanske studije, a potom kao predsjednik kulturne zajednice, od 1994. do 2001. godine, te kasnije ponovo kao direktor Instituta za bošnjačke studije. Njegov angažman nije se iscrpljivao u predstavljanju ustanove niti u simboličkom potvrđivanju nacionalnog kulturnog identiteta. On je podrazumijevao rad na stvaranju uvjeta da se taj identitet proučava i dokumentira. U okviru Centra, odnosno Instituta, pokrenuti su važni projekti, među kojima su Bošnjaci: Enciklopedijski presjek, Bošnjački biografski leksikon i edicija Bošnjačka književnost u 100 knjiga. Svaki od tih projekata odgovarao je na posebno pitanje kulturnog pamćenja: kako sabrati i sistematizirati znanje o jednom narodu, kako predstaviti ljude koji su obilježili njegovu historiju i kulturu te kako književnu tradiciju učiniti dostupnom u reprezentativnom i istraživački utemeljenom izdanju.

Maglajlićev odnos prema kulturnom identitetu Bošnjaka zato je bio afirmativan, ali ne i nekritički. U tome se nalazi njegova posebna intelektualna vrijednost. Nije nastojao da se kulturna prošlost prikaže boljom nego što jeste, niti da se njena složenost potisne radi jednostavnije slike nacionalnog kontinuiteta. Njegov pristup pokazuje da poštovanje vlastite baštine ne podrazumijeva njeno idealiziranje. Naprotiv, baština postaje stvarno uporište identiteta tek onda kada se može proučavati otvoreno, kada se njeni različiti slojevi razumiju i kada se o njoj može govoriti argumentirano. U takvom pristupu nacionalna samosvijest nije suprotnost naučnoj objektivnosti, nego njena moguća kulturna posljedica: bolje razumijevanje vlastite prošlosti omogućava zreliji odnos prema sebi i drugima.

Bošnjačka zajednica kulture s posebnim poštovanjem čuva sjećanje na lik i djelo prof. dr. Muniba Maglajlića, čiji su naučni, kulturni i institucionalni angažman dali izuzetan doprinos razvoju i afirmaciji ove institucije. Njegova posvećenost istraživanju i valorizaciji bošnjačke književne i kulturne baštine, kao i predan rad na unapređenju djelovanja „Preporoda“, svrstavaju ga među najzaslužnije ličnosti u novijoj povijesti Bošnjačke zajednice kulture. Svojim naučnim autoritetom, intelektualnom dosljednošću i osjećajem odgovornosti prema kulturnom naslijeđu, Maglajlić je značajno doprinio jačanju svijesti o važnosti sistematičnog proučavanja, očuvanja i afirmacije bošnjačkog kulturnog identiteta. Njegovo djelo stoga nadilazi okvire individualnog naučnog doprinosa i predstavlja dio šireg procesa izgradnje i očuvanja institucionalnog i kulturnog pamćenja Bošnjaka. Njegovanje sjećanja na profesora Maglajlića nije samo izraz priznanja za njegove izuzetne zasluge nego i trajna obaveza da se njegovo intelektualno i kulturno naslijeđe s dužnim poštovanjem čuva, primjereno vrednuje i prenosi budućim generacijama, kao važan dio povijesti i identiteta Bošnjaka, Bosne i Hercegovine i Bošnjačke zajednice kulture.

_____________________________________

Izvor: fotografija: Bošnjačka zajednica kulture (bzk.ba)