LAVIĆ: Pet godina od odlaska dida novije bošnjačke povijesti

Piše: Prof. dr. Senadin Lavić

Iznenada, kako se to obično dešava u našim jednokratnim ljudskim avanturama, 19. oktobra 2015. preminuo je profesor Munib Maglajlić, dugogodišnji profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i negdašnji predsjednik BZK “Preporod”. Ta tužna vijest zatekla nas je i onespokojila u času kad smo odlučno provodili aktivnosti od posebne važnosti za BZK “Preporod” BiH. Dva dana prije vratili smo se s puta u Tuzlu pod dojmovima Nametkovog teksta Šejh Meca i Tuturuza. Profesor Maglajlić je bio superiorno duhovit tog dana. Takva je valjda naša sudbina u kojoj nas smrti prekidaju u pola posla i iza nas ostavljaju započete poslove koje mlađi naraštaji nastavljaju i dovršavaju.

Potrebno je, prije svega, posebno naglasiti činjenicu da je profesor Maglajlić bio dobar čovjek. Iz toga se onda otvara sve što govorimo u ovome trenutku. Pripadnik humanističke inteligencije, kulturni djelatnik nadaren za ironijski diskurs, neuhvatljiv za politikantske niskosti palanačkog duha, nesvodiv na prozaične slike žurnalističkog cinizma, odgovoran za svoje iskaze, ustrajan u radu za bošnjački narod, nesalomljivi dobrovoljac, antifašista i slobodar, identitetno definiran i u tome stamen, dostojanstven i hrabar, aristokratski odmjeren i oduhovljen, profesor Munib Maglajlić bio je signum neustrašive ustrajnosti u misiji bošnjačkog kulturnog uzdizanja. Bio je prvoborac bošnjačkog buđenja u drugoj polovini 20. stoljeća i jedan od stubova bošnjačkih kulturnih pregnuća od 1990-ih godina do trenutka svoje smrti. Posebno trebamo cijeniti njegov odvažni stav 1993. godine kada se odlučivalo o sudbini Bosne.

Naš bosanski did bio je uzor moralnog držanja u najtežim iskušenjima naše novije bosanske povijesti. Volio je ovo starobosansko ikavsko did koje smo s poštovanjem za njega namijenili. Od 1995. godine sarađivali smo u brojnim poduhvatima bošnjačkog naroda što mi je predstavljalo izuzetnu, najveću čast. Profesor Maglajlić nikada nije gubio nadu ili bivao malodušan. U hizmetu bošnjačkom narodu nikada nije pokleknuo. Nikada nije izgubio cilj vlastitog djelovanja. U njemu smo imali iskrenu podršku i oslonac u teškoćama koje nam je život nosio. Naučili smo od profesora Maglajlića da ne posustajemo i da ne strahujemo pred onim što nam sutrašnjica donosi. Srž njegovog života mogla bi se tumačiti kao pozivanje na dobro i potraga za istinom.

U znanstveno-istraživačkom smislu oplemenio je bošnjačku kulturu i bosansku znanost radovima o usmenoj književnosti, prije svega proučavanjem historije i strukture bošnjačke muslimanske balade. Njegov znanstveno-istraživački opus obuhvata 360 bibliografskih jedinica: od toga 5 autorskih knjiga (dva pripremljena i neobjavljena rukopisa), 20 priređenih knjiga, 12 uredničkih knjiga, 320 znanstveno-stručnih članaka i drugo. Svi znamo njegovu famoznu knjigu 101 sevdalinka. Znamo i za: Bibliografija radova o narodnoj književnosti (1979), Od zbilje do pjesme: ogledi o usmenom pjesništvu (1983), Muslimanska usmena balada (1985), Usmeno pjesništvo od stvaralaca do sakupljača (1989), Usmena lirska pjesma, balada i romansa (1991).

Profesor Maglajlić upozoravao je neprestano da osnovu “Preporoda”, od Safvet-bega Bašagića i saradnika okupljenih oko osnivanja “Gajreta” 1903, čini promjenljiva skupina dobrovoljaca, koja je odana ideji razvijanja bošnjačke kulturne forme. Za sve one koji su postavljali dušebrižnička pitanja o radu “Preporoda” profesor je imao kontrapitanje: Šta su oni koji od “Preporoda” nešto očekuju uradili da ta očekivanja ne budu iznevjerena?

Razumijevao je “Preporod” kao veliko poprište borbe za gradnju bošnjačke kuće znanja i kulture koja daje prepoznatljivost Bošnjacima među drugim narodima Evrope. Znao je da se budućnost Bošnjaka može graditi samo na znanju i oblikovanju elitno obrazovanih članova društva. Na tom tragu “Preporod” funkcionira do današnjeg dana, nenametljivo i strpljivo, gradeći krhku strukturu bošnjačkog znanja o sebi i drugima, stvarajući povijesnu samosvijest kao preduslov bošnjačkog identiteta i postojanja.

Sasvim je izvjesno da nam nedostaju plemeniti lik i dostojanstveno držanje  profesora Maglajlića. Niko od nas danas ne može procijenti šta je značio i šta je sve profesor Maglajlić uradio za Bosnu i Bošnjake. Možemo reći, sasvim sigurno, bio nam je neizmjerno vrijedan i važan u poslovima koje smo obavljali.

Neka je rahmet i vječno hvala profesoru Maglajliću.

Lahka mu zemlja bosanska.

Fotografija: Velija Hasanbegović / Magazin STAV