KODRIĆ: Munib Maglajlić – bosnist prije svega

Prof. dr. Munib Maglajlić svoj rad nije ograničavao samo na proučavanje usmenoknjiževne baštine, kako to svjedoči i njegov vrlo opsežan priređivački rad, unutar kojeg posebno mjesto zauzima npr. glasoviti antologijski izbor 101 sevdalinka (1977, 2010), ali isto pokazuje i nemali broj pojedinačnih studija o starijoj te novijoj bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti, kao i o pitanjima bosanskog jezika te historije Bosne i Bošnjaka. No, i kad je zalazio u ovaj širi bosnistički okvir, a zalazio je uvijek utemeljeno i s punim pravom, prof. Maglajlić uvijek je to činio iz one pozicije u kojoj je dokraja "kod kuće", kako je to također znao reći, odnosno iz oblasti svoje uže ekspertize. Takav je bio i u mladosti, i takav će ostati sve do kraja.
 KODRIĆ: Munib Maglajlić – bosnist prije svega

Piše: Prof. dr. Sanjin Kodrić, predsjednik BZK “Preporod”

Ime prof. dr. Muniba Maglajlića spada u najuži izbor ključnih imena bošnjačke i bosanskohercegovačke književne historiografije. To je posebno slučaj onda kad je riječ o proučavanju povijesti i poetike bošnjačke i bosanskohercegovačke usmene književnosti, gdje je prof. Maglajlić ostvario svoje najznačajnije rezultate, ali vrlo važne priloge dao je i onda kad je riječ o drugim oblastima bosnističkih književnih proučavanja, pa tako i onda kad je riječ o novijoj književnosti, ali i o oblasti teorije književnosti. Jer, prof. Maglajlić bio je jedan od posljednjih stvarnih bardova naše književnoakademske zajednice, vrsni znalac u više oblasti i jedan od u našem vremenu već sasvim rijetkih istraživača sa sposobnošću da promišljaju i proučavaju cjelinu, a ne samo tek pojedine dijelove unutar bosnističkih okvira. Ovome u prilog ide i to da je prof. Maglajlić svoja bavljenja proširivao i na pitanja bosanskog jezika, kao i na pitanja bosanske historiografije, naročito u širem kulturološkom smislu, pa je i u ovim oblastima ostvario važne rezultate, naročito u kontekstu afirmiranja vlastitog bosansko-bošnjačkog kulturalnog samorazumijevanja.

Prof. dr. Munib Maglajlić bio je, dakle, bosnist u punom, potpunom smislu riječi. Kao takav počeo se oblikovati još počekom sedamdesetih godina 20. st., kad je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu odbranio magistarski rad Sevdalinka: Književnohistorijsko i književnoteorijsko određenje jednog kratkog usmenog oblika sa bosanskohercegovačkog prostora (1974), a gdje je potom odbranio i doktorsku disertaciju Književnohistorijsko i književnoteorijsko određenje muslimanske narodne balade (1980). Ove dvije Maglajlićeve radnje predstavljat će temelj svih njegovih kasnijih bosnističkih bavljenja, ali i neka od važnih uporišta i same savremene bosnistike, kojoj je Maglajlić jedan od najvažnijih začetnika.

Sve do upravo sedamdesetih godina 20. st. i bosanskohercegovačka, a posebno bošnjačka književnost bile su zvanično “nepostojeće” književnosti. Zahvaljujući promjenama u širem političkom i društveno-ideološkom kontekstu onovremene Jugoslavije, do pomaka u ovom smislu dolazi tek tokom sedamdesetih godina 20. st., uz zalaganje vodećih književnonaučnih ličnosti u našoj sredini ovog trenutka poput prof. dr. Midhata Begića i prof. dr. Muhsina Rizvića, ali i njihovih tad mlađih saradnika, među kojima je bio upravo i Munib Maglajlić. Istraživanja književne prošlosti Bosne i Hercegovine koja u ovom vremenu otpočinju i radovi koji u tom trenutku nastaju otkrivali su dotad nepoznatu povijest književnog stvaranja u Bosni i Hercegovini, ali su istovremeno i afirmirali dotad prešućenu, pa i zabranjenu ideju kako bosanskohercegovačke, tako i bošnjačke književnosti. Upravo u tom kontekstu moguće je i potrebno posmatrati i prve dvije velike radnje prof. Maglajlića njegov magistarski rad i doktorsku disertaciju.

Već samim svojim naslovom Maglajlićev magistarski rad Sevdalinka: Književnohistorijsko i književnoteorijsko određenje jednog kratkog usmenog oblika sa bosanskohercegovačkog prostora pokazuje se kao prije svega izrazito bosnistički rad. S jedne strane, ovaj rad fokusira jedan za bošnjačko-bosanskohercegovačku sredinu tipičan i prepoznatljiv usmenoknjiževni oblik sevdalinku, dok s druge strane naglašava upravo bosanskohercegovački književno-kulturalni prostor – Bosnu kao zajednički imenilac svih bosnističkih istraživanja. Uz ovo, u tom vremenu šire vrlo oskudnih znanja o Bosni i bilo kojoj njezinoj književno-kulturalnoj specifičnosti, sevdalinku kao osobeni proizvod bosanskohercegovačkog književno-kulturalnog prostora mladi Maglajlić razumijeva i književnohistorijski i književnoteorijski. A to će reći da utvrđuje istovremeno i ono što je naročita povijest sevdalinke kao usmenoknjiževnog žanra od prvih vijesti o ovom pjesničkom obliku i prvih njezinih bilježenja pa nadalje, ali i ono što su temeljne poetičke, unutarknjiževne značajke sevdalinke kao pjesničke vrste, čime sevdalinku u tadašnjoj jugoslavističkoj nauci o književnosti Maglajlić cjelovito definira kao osobenu lirskoknjiževnu pojavu književnog života i kulturalne povijesti Bosne, a prvenstveno Bošnjaka.

I doktorska disertacija prof. Muniba Maglajlića, naslovljena kao Književnohistorijsko i književnoteorijsko određenje muslimanske narodne balade, išla je istim putem, ali i s još eksplicitnijim odnosom prema bosanskomuslimanskom, odnosno bošnjačkom književnom fenomenu. Nakon postepenog zvaničnog priznavanja prvo bosanskohercegovačke, a nakon toga i bosanskomuslimanske, odnosno bošnjačke književnosti, Maglajlić sad već bez okolišanja govori o “muslimanskoj narodnoj baladi”, i to opet kako na književnohistorijskoj, tako i na književnoteorijskoj razini, i tako suštinski popunjava onaj do ovog trenutka prazan prostor u definiranju bosanskomuslimanske, odnosno bošnjačke usmene književnosti. Nakon ovog Maglajlićeva rada, kao i sličnih radova o bosanskomuslimanskoj epici prof. dr. Đenane Buturović, više nije bilo moguće govoriti samo o srpsko-hrvatskoj (ili srpskohrvatskoj) usmenoj književnosti već je južnoslavenski usmenoknjiževni okvir od ovog trenutka morao računati i na dotad marginaliziranu ili u okvire srpske i hrvatske usmene književnosti “nacionaliziranu” bosanskomuslimansku, odnosno bošnjačku komponentnu. To pokazuje i slučaj glasovite balade Hasanaginica, koja je tek s doktorskom disertacijom prof. Muniba Maglajlića prvi put dokraja eksplicitno i cjelovito definirana unutar usmenoknjiževnog sistema bošnjačke balade, odnosno bošnjačke usmene književnosti. Tome je ključno doprinijela upravo Maglajlićeva metoda istovremenog i književnohistorijskog i književnoteorijskog opisa književnih pojava koje je proučavao, zahvaljujući čemu postalo je i u književnonaučnom smislu bjelodano da npr. Hasanaginica ne samo da govori o bosanskomuslimanskoj sredini već i da potječe iz nje i da se po svojim unutarknjiževnim značajkama  dokraja uklapa jedino u sistem bošnjačkog usmenog lirsko-epskog pjesništva i njegovu povijest, odnosno bošnjačku književno-kulturalnu povijest uopće.

Radovi prof. dr. Muniba Maglajlića jesu afirmirali bošnjačku i bosanskohercegovačku književno-kulturalnu baštinu, naročito onu vezanu za usmenu književnost i tradicijsku kulturu Bošnjaka, ali to ni u kojem slučaju nisu bili i simplificirani apologetski radovi. Maglajlićev afirmativni angažman neosporan je, ali je isto tako neosporna i zasnovanost njegova angažmana isključivo na književnonaučnim i kulturnonaučnim činjenicama, s jedne strane, dok se, s druge strane, Maglajlićev rad ni u kojem slučaju ni izbliza ne može svesti samo na njegov angažman. Drugim riječima, Maglajlić nije bio tek afirmator bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti i kulture, a njegovo afirmiranje dotad suspendiranih i nepoznatih pitanja bošnjačke književne i kulturalne prošlosti  temeljilo se na njegovu naučnom radu, kako to pokazuju i njegove kasnije knjige:  Od zbilje do pjesme – ogledi o usmenom pjesništvu (1983), Muslimanska usmena balada (1985), Usmeno pjesništvo od stvaralaca do sakupljača (1989), Usmena lirska pjesma, balada i romansa  (1991) ili Usmena balada Bošnjaka (1995), kao i više od 360 pojedinačnih naučnih i stručnih radova o različitim pitanjima bošnjačke i bosanskohercegovačke književne historije, uglavnom, naravno, u vezi s usmenom književnošću. Isto pokazuju i dva neobjavljena rukopisa koje je prof. Maglajlić pripremao za objavljivanje u trenutku smrti knjige Bošnjačka usmena balada i Od zbilje pjesnika do zbilje pjesme, s 12 studija o bošnjačkoj usmenoj književnosti, a koje je Maglajlić smatrao svojim konačnim odgovorom na neka od ključnih pitanja bošnjačke književne prošlosti kojima se predano bavio više od četiri desetljeća.

Kao historičar i teoretičar usmene književnosti prof. dr. Munib Maglajlić ostvario je trajan doprinos u književnohistorijskom i književnoteorijskom određenju sevdalinke i balade kao naročitih tvorbi bosansko-bošnjačke usmene književnosti i tradicijske kulture Bošnjaka, i to je onaj dio njegova naučnog opusa čija vrijednost daleko nadilazi naše domaće ili tek regionalne okvire u pitanju je, dakle, doprinos izrazitog šireg značaja. No, isto tako i u širem kontekstu vrlo važne ideje Maglajlić je ponudio i onda kad je u pitanju razumijevanje fenomena usmenoknjiževnog procesa kao takvog, a što je u svojoj prvoj knjizi odredio kao put “od zbilje do pjesme”, dok je takvo što u posljednjoj precizirao kao put “od zbilje pjesnika do zbilje pjesme”. U oba slučaja radi se o zanimanju za ono kako funkcionira “radionica” usmenog pjesnika, kako je to često govorio prof. Maglajlić, a zapravo riječ je o nastojanju da se razumije uopće fenomen usmenog književnog stvaranja kao književnog rada koji je vezan za posebne okolnosti i uvjete tradicijske, ali i oralne, agrafijske kulture. U pitanju su, dakle, fundamentalna pitanja historije i poetike usmene književnosti, pri čemu upravo Maglajliću u našoj sredini dugujemo i svijest o tome da usmeni pjesnik nije tek kazivač usmene tradicije već i njezin kreator, odnosno upravo pjesnik, pjesnik posebne vrste, kako to Maglajlić s punim pravom naglašava, pronalazeći i u usmenoj književnosti ono što književnost uvijek i nužno jeste ako je u pitanju istinska književnost, a to je “umjetnost riječi”.

Međutim, prof. dr. Munib Maglajlić svoj rad nije ograničavao samo na proučavanje usmenoknjiževne baštine, kako to svjedoči i njegov vrlo opsežan priređivački rad, unutar kojeg posebno mjesto zauzima npr. glasoviti antologijski izbor 101 sevdalinka (1977, 2010), ali isto pokazuje i nemali broj pojedinačnih studija o starijoj te novijoj bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti, kao i o pitanjima bosanskog jezika te historije Bosne i Bošnjaka. No, i kad je zalazio u ovaj širi bosnistički okvir, a zalazio je uvijek utemeljeno i s punim pravom, prof. Maglajlić uvijek je to činio iz one pozicije u kojoj je dokraja “kod kuće”, kako je to također znao reći, odnosno iz oblasti svoje uže ekspertize. Takav je bio i u mladosti, i takav će ostati sve do kraja. Među ovim radovima jeste i npr. rani rad Morići u “Đerzelezu” (1978), u kojem je Maglajlić među prvima upozorio na danas šire poznate probleme reprezentira između ostalog i usmene tradicije u djelu Ive Andrića, i to u vremenu kad je za ova i ovakva pitanja bila potrebna i posebna lična hrabrost. Maglajlić je, također među prvima (1983, 1988), cjelovitije osvijetlio i npr. književnopovijesnu pojavu Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, začetnika novije bošnjačke književnosti, ali i višestruko vrijednog sakupljača bošnjačke usmene tradicije, “bošnjačkog Vuka Karadžića”, o kojem je i domaća književna historiografija u to vrijeme imala tek oskudna, nepotpuna saznanja. Tu je, uz još jedan broj drugih sličnih radova, i Maglajlićeva studija o književnom djelu Safvet-bega Bašagića (1999), stožerne figure bošnjačke književnosti preporodnog doba, koja također predstavlja jednu od najznačajnijih studija o ovom autoru. U ovim i svim drugim radovima ove vrste prof. dr. Munib Maglajlić pokazao se kao dokraja pouzdan historičar književnosti, koji je u svojim pristupima književnoj prošlosti znao uvijek uspješno dovesti u vezu književni tekst i njegov književnopovijesni kontekst, ne upadajući u zamke ni anahronog književnog pozitivizma, ali ni u zamke ipak nedostatnog tek impresionističkog pristupa književnosti. Uvijek je bilo važno “ostati na razini zadatka” i “zadržati napon”, kako je govorio.

Uz studije i o drugim pitanjima, neki od posebno važnih radova prof. dr. Muniba Maglajlića jesu npr. i radovi Skica za pregled bošnjačke književnosti (1999) ili Ideja narodnosne samosvojnosti u bošnjačkoj književnosti XX stoljeća (2003), koji su sasvim neopravdano ostali u sjeni drugih vrsnih Maglajlićevih radova. U širem bosnističkom kontekstu pogotovo je važan prvi od ova dva rada, a riječ je o kapitalnoj, jezgrovitoj i pregnantnoj književnohistorijskoj radnji u kojoj je prof. Maglajlić ostvario svoju osobenu sintetsku sliku razvoja povijesnog fenomena bošnjačkog književnog stvaranja kao takvog. To je onaj historiografski “pogled odozgo”, kako je to prof. Maglajlić znao reći, a kojem je težilo njegovo cjelokupno naučno bavljenje. A za to je bilo potrebno i iskustvo, ali i žar onog zalaganja s kojim je u bosnistiku kao nauku prof. Maglajlić ušao još kao mladić i praktično cijeli svoj život posvetio njezinu savremenom utemeljenju i suštinskom ostvarivanju, ostavši od početka do kraja uvijek isto bosnist prije svega.

I na kraju nešto sasvim lično:

Jednog dana kad se, ako Bog da, napiše i stvarna historija bošnjačke književnosti, neka njezina poglavlja bit će ispisana i tragom upravo prof. dr. Muniba Maglajlića, baš kao što su njegovim tragom i njegovim zalaganjima ispisane i magistarske radnje te doktorske disertacije kandidata kojima je bio ne samo mentor već i stvarni, samoprijegorni učitelj. Kao historičar novije bošnjačke književnosti te teoretičar književnosti koji se posebno bavi pitanjima teorije historije književnosti, lično nisam bio ni magistarski ni doktorski kandidat prof. Maglajlića, ali jesam bio privilegiran time da sam bio njegov student i učenik koji je imao tu sreću da je i sam izašao i iz njegova šinjela. Zato se, uprkos praznini koja je ostala iza prof. Maglajlića, uvijek nekako nujno ozarim kad u svojem pisanju prepoznam makar neku riječ ili misao koju sam uspio ubaštiniti iz naučnog i ljudskog djela prof. dr. Muniba Maglajlića.

Neka je i na ovu godišnjicu, neka je svaki dan, neka je uvijek i trajno,

Božiji rahmet njegovoj lijepoj duši!

Fotografija: Velija Hasanbegović / Magazin STAV

Podijeli