Iz historije Bošnjačke zajednice kulture: Kulturna i ekonomska dimenzija ”Gajretovih” zabava

Priredio: mr. Alen Zečević

Od svoga utemeljenja 1903. godine kulturno i prosvjetno društvo muslimana Bosne i Hercegovine ”Gajret”, preteča i pravna prethodnica današnje Bošnjačke zajednice kulture kao temeljne i najstarije organizacije kulture Bošnjaka, imalo je izuzetno značajnu ulogu u kulturnom, socijalnom i ekonomskom razvoju i afirmaciji interesa bošnjačkog naroda. Jedna od dimenzija rada ovog društva bile su poznate ”Gajretove zabave” koje su, poticane od strane rukovodstva ove zajednice i njezinog brojnog članstva, u samo nekoliko godina postale prepoznatljive manifestacije kulturnog i, što je naročito važno, ekonomskog karaktera, obzirom da je prihod sa ovih javnih događaja usmjeravan za podršku najsiromašnijih učenika iz bošnjačkih porodica, njihovo stipendiranje, brigu o smještaju, organiziranju vjersko-prosvjetnih, humanitarnih aktivnosti širokog spektra i drugih djelatnosti koje su za cilj imale ekonomsko osnaživanje Bošnjaka. Kako su zabave bile organizirane, te kakav su suštinski doprinos imale u društvenom životu Bošnjaka i uopće Bosne i Hercegovine, govori i ovaj članak:

TRI NAŠE ZABAVE

Iako je kasno, ono je časno. Ove su godine t. j. u sezoni za­bava bile u Sarajevu u kratkom vremenu tri muslimanske zabave, pa i ako smo s drugih razloga nešto zadocnili s ovim refe­ratom, ne možemo ga ipak posve prešutiti. Iza našeg onog mrtvila u životu društvenom do pred osnutak »Gajreta« prohiše led »Gajretove« zabave i održa se svake godine bar po jedna. I ta jedna zabava iznese nam mnogo koješta. Kad moderni čovjek proživi u Sarajevu jednu zimsku sezonu, ne može ni pored sve volje da se otme onoj nekoj privlačivoj sili bujna života, umjetničkog zanosa, zabavnog užitka usred električnog svjetla u prostorijama društvenog doma, a kad je taj moderni posmatrač ujedno i Musliman, onda se usred toga zanosa upita: »gdje su Muslimani?« Zar u njih nema ni historije, zar u njih nema ni umjetničkog ukusa, ni zabavnoga duha ni volje, ni zvonka grla, ni okretne ruke za sitne tamburice i čustvene violine? Zar je možda njihov dub i ponos baš zahrgjao zajedno s onim negda svijetlim oružjem, što sad truhne u starim zidinama paučinom pokrivenim? Jest, zaista, s ovakim su čustvom mnogi naši ođilazili sa raznih zabava, koje se kao neka čarobna panorama obredaju preko zime a na koje zabave igjahu ili od same kur­toazije ili od potrebe, da se dosadi zimske noći nagje lijeka. I tu prva probi led omla­dina zadojena idejom »Gajretovom«, idejom napretka. Te zabave pokazaše nama, da nijesmo zamrli, da još u nama ima i snage i volje i umjetničkog ukusa, a onim, koji nas osudiše s nehaja, — veliko iznenagjenje, a kako koja godina prolazaše, tako nam sli­jedeće zabave obarahu onu pogubnu misao da svaki nas pokret u početku plane i brzo se utrne!

Naprotiv naše zabave postaše obli­gatne, mi izlazismo svake godine s kićenim programom, a požnjesmo svaki put lijepa moralna i materijalna uspjeha. No ova godina gotovo da okruni sve dosadan je, jer u njoj naša mladež priredi tri zabave, a sve bijahu karakteristične za nas same. Iza obli­gatne »Gajretove« zabave, koja se držala 15. marta, dade se na posao naše mlado društvo »Udruženje islamske omladine« za pripremu jedne zabave, a megju to opet osnovano Muslimansko društvo radnika i zanatlija »Hurrijct« takogjer prikaza se na­šem općinstvu s lijepom zabavom.

„Gajretova« se zabava pored materijalna uspjeha mimo sve đosadanje godine ističe svojim moralnim rezultatom, a tu naročito ističemo na prvom mjestu jednu pojavu, koja je nama vrlo mila. Naš pjevački zbor izvodi pred publiku prvi naš stručno spreman čovjek u glazbi uopće, naš vrijedni Haki ef. Buljušmić, koji je još pred pet godina komponovao »Gajretovu« h i m n u, pa i zboru i vojničkoj muzici, koja je zbor pratila, vješto i majstorski dirigirala.

Taj momenat publika unaprijed odlikova silnim aplauzom, a pogotovo na kraju, kad je himna uz pratnju glazbe vrlo skladno otpjevana. Na opće je zadovoljstvo naš zbor otpjevao još dvije pjesme i to Vilharovu: »Rasti r u ž o« i Maćehovskog »k a r i š i k narodnih i turskih pjesama« pod vodstvom našeg prvog dirigenta i učitelja pjevanja Haki efendije. Dvije je tačke pro­grama lijepo izveo naš član i revni pomagač Osman ef. Muradbašić i to kao solo pjevač \ arlamove kompozicije »Crven s a r a f a n«, dodavši na silni aplauz kiticu narodne pjesme, a kao vješt deklamator Bašagićeva »Ardišira«. Pauze je ispunjavala vojnička muzika vrlo lijepom izvedbom u nas vrlo milih istoč­ nih komada: Rechtove »Istočne svečane uvertire«, N e d ž i b p a š i n a »H am i d i je marša »Džezaira« i Sommerova » Sulejmanpašina marša«.

O drami »Svak na posao«, kojom se svršio oficijelni dio zabave, možemo reći da je vrlo lijepo pristala za našu zabavu i za naše prilike uopće. Mladić iz otmjene familije, koji je i preko volje svog starijeg brata (polubrata) otišao u srednju školu, do­turao se skoro već do zadnje godine, ali s malenkosti jedne, prestroge ocjene, srdi se na školu, prezire knjigu Onaj materijal, koji je pozobao u školi, još se nije u njemu sre­dio ni prokuhao, još mu nije dao ni stalna ni odlučna pravca životnog, on ljutito baci knjigu na sto; ali se nagje na rasputnici ko Herkules — i htio ne htio. pada u društvo svojih jarana iz djetinjstva, a sada već zrelih pijanica i raskošnika. Za jedan dan i noć u životu orgija toliki se škandal ogradi, da se i policija umiješa u stvar, a svemu učini kraj brat mu Ibrahimaga, koji svjema otkresa prodiku, završivši riječima: — a sada svak na posao. Mladić se opet vraća na pravi put.

U ovom je vrlo zgodnu komadu za naše zabave spojena pouka sa šalom. Šaljive uloge Avde Bibera (Buljušmić), Moše pretrge i stražara (Slinić) izazvaše buru smijeha. Inače svi diletanti odigraše svoje uloge savr­šenom vještinom. Naročito 1. Šahinpašić odigra spomenutog sedmoškolca, H. Spaho brata mu Ibrahimagu, M. Handžić telala Saliha, E. Sulejmanović pretrgu Merdžana, a i svi ostali u koliko kratke i monotone uloge pružahu zgode da pokažu svoju okret­nost. U pobočnim je prostorijama već bila priregjena mala lutrija sa ravnu hiljadu zgo­ditaka. I dok se silna svjetina oko tombole zabavila, dotle se iz velike sale rastrijebile stolice, gdje se onda razvila vesela zabava i trajala sve do pred zoru.

Materijalni uspjeh ovogodišnje »Gajretove« zabave donosimo na drugom mjestu ovog broja. Druge dvije zabave, i ako u njima iz­laze dva naša društva prvi puta u javnost, ipak ne mogu se mjeriti s »Gajretovom«.Aranžma je u obe bio loše sreće, što je se­zona zabava bila već na kraju, obe su za­bave davane početkom maja. U glavnom možemo reći, da su obje izašle s lijepim moralnim uspjehom, dok je materijalni slab sa spomenutog već razloga. »>Hurrijjet« je svakako imao obilniju posjetu, ali s goleme režije plod je slabašan. No ni jedno društvo nije išlo za drugim, već da se javnosti samo predstavi u otmjenim prostorijama Društve­nog Doma. I u ovim zabavama moramo istaknuti lijepu spremu diletanata i velik trud priregjivaća.

U zabavi »Udruženja islamske omla­dine« pjevao je zbor pod dirigentom Haki ef. Buljušmićem na opće zadovoljstvo. Lijep je uspjeli postigao naš solista Salim ef. Hadžiabdagić otpjevavši našu »ravnu« uz pratnju Nurage Džabije na sazu. Dvije šaljive tačke programa prevele su publiku iz ozbiljna raspoloženja u veseli smijeh. Predavanje našeg prvog artiste Abdul-Mehmed-Hasiba »oponašanje deklamatora« i »pri­kazivanje Makedonca«, i na koncu Ekremov »Gjavo pod čergom«, koji komad odigraše diletanti upravo majstorski. Osobito se istakoše ovdje F – Šerbo (Ačko), H. Spaho (muhtar). Jedan član prikaza Simu vrlo vjerno, a dva druga odigraše ženske uloge gotovo bolje i od samih ženskih. Šahinpašić je i ovdje prikazao svoju ulogu lijepo, a uz njega i ostali diletanti pokazaše dosta spreme i okretnosti. Poslije se u veseloj intimnoj za­bavi razvilo sijelo uz tombolu, šaljivu poštu, kolo sve do neko doba noći. Ovdje valja naročito spomenuti vojničku muziku 23. pješ; puk. Markgrofa od Badena, koja je novo naručene komade turske odsvirala na opće udivljenje publike. Izmegju ostalih osobito se svidjela »Pobjeda na Tesaliji« od Stravola, ! »Turski zvuci od Dede Ahmet efendije.

Program zabave naših radnika i zanat­lija u glavnom sačinjava prikazivanje Bašagićeva spjeva »Abdullah paše«. Spretna okret­nost uz lijepe kostime učinila je, da se ovaj dosta dug i već prije gledan komad s oso­bitim zanimanjem pratio. Lijepo su pristale u komadu neke pjesme, koje je zbor diletanata skladno i dostojanstveno otpjevao. I ovdje je vojnička muzika ispunjavala pauze milo­zvučnim istočnim komadima.

Na koncu ovog referata moramo požaliti što glasila našeg javnog mnijenja — naša žurnalistika slabo ili nikako nije posvetila pažnje ovim zabavama, a mi s dva razloga možemo to da očekujemo od nje. Pored časna i naročita poziva uz to još mi Muslimani imademo u tom javnom mnijenju i dosta prijatelja, pa se opet ili donose hladni »službouljudni« referati ili se nikako i ne javi ništa. Ko uloži onoliki trud u pripremu, pa izagje pred onu svečanu salu ne mora baš tražiti, da ga ko hvali, ali običaj je i potrebno je s drugih razloga, da se mladež oduševi za dalji ovaki rad. A iz šutnje našeg javnog mnijenja može se lahko zaključiti, da naše prijatelje ne zanimaju naši uspjesi.