Ilijas Dobardžić – Jeseni i sjećanja u životu Omera Tanja

Priredio: mr. Alen Zečević

Ilijas Dobardžić

JESENI I SJEĆANJA U ŽIVOTU OMERA TANJA

Dvije godine poslije nego što je dolazio da miri ustale i nepokorljive Kaliće, Šemsi paša je nenadno opet došao u Akovo. Te godine došao je rano s jeseni (čim su se počeli žnjeti kukuruzi), sa šesnaest tabora askera, i prošao za granicu da uguši nadiranje Crnogoraca koji su navaljivali od Tare ka granici i da kazni raju što ne brani Crnogorcima da propadaju s ovu stranu. Bio je mrk, taman i ćutljiv, ljut na raju. U očima mu podrhtavalo nešta drska i osvetljiva. Ovaj običan seljak, koji je radi toga jer je bio blizu Arnautluku, a bio je rodom iz kraj Ronsaja, Biševac, dobio je bez škole i zasluga titulu i čin paše u vojsci i radi toga napinjao se da pokaže pred narodom svu svoju snagu i uzdržjljivost u teškom poslu što mu ga je sultan povjerio. Poslije je bio direk sultanu Hamidu ko po jedan. Bio mu pouzdan kao svoj čovjek u svima sultanovim tajnim i javnim potrebama. Visok planinac, očiju natmurenih iz kojih sija žudnja za slavom i osvetom, ulijevao je svojom pojavom strah i poštivanje. Obijesni, lukavi i šeretli, Kalići i drugi Kolašinci bojali se njega kao sablje pod grlom. Ni pogled mu nijesu mogli izdržati, a kamoli protusloviti mu. Bio je on strah za njihove nesmirene naravi i čudne pojmove o sultanu i sudu.

I one godine kada je otišao da ih stišava, mrko ih je pogledivao i savjetovao da budu mirni i snishodljivi, pokorni sultanu i sudu, pa će njihovim željama biti udovoljeno. Govorio im s prva očinski, meko i vješto, a poslije kada ih je potčinio, izlio je svu jarost na njih. Povezao ih u lance i sveo u kasabu. Išli su visoki, pokunjeni, spori u hodu, a okolo njih i za njima bili su askeri kordunaši.

Poredani, obučeni u bijele i crne suknene haljine, koračali su, a oči im nekamo zverasto, potuljeno i sa osvetom sjale i pogledavale kasablije i askere kordunaše oko njih. Bili su gnjevni na kasablije što su Šemsi pašu doveli i na askere što ih sprovode. I u tome sopstvenome stidu pred sobom, pred svim oko njih i u njima što se događa, oni su priželjkivali samo jedno: da pobjegnu, da se dohvate gore i hajdučije, pa poslije neka Šemsi paša Biševac pošalje na njih i sto tabora askera, oni će mirno sve to sačekati i suprotstaviti se toj gomili ljudi što je ropski pokorna lukavome Biševcu. Činilo im se tako.

A dvije godine iza toga, kada Crnogorci zaposjedoše utvrđenja na granici, počeše opsijedati sela i primicati se kasabi, oni drugčije pomisliše. Strah pred nečim strašnijim od onoga što se prije dvije godine dogodilo i briga za svoju sitnu i nezaštićenu čeljad, maloljetne, ostarjele, za ženama, sestrama, braćom, majkama i drugima svojama, prekide svu srdžbu na Šemsi pašu. Tako oni, brzo i odjedanput, izgubiše borbenost i odlučnost na sve moguće obrte i načine koje su zamišljali samo da se suprotstave i dadu krvavi otpor sijedome paši.

Promijeniše se oni, promijeni se kasaba, a najviše Omer Tanjo. On te jeseni, kao i prvih, postade ćutljiv, žalostan, uvučen u sebe i neki njemu, samo njemu poznati svijet. I te jeseni ni jedne noći ne usni san kao luđi i žive satvori. Prostenja, prosanja san, težak jesenji, pun užasa i strave. Taman da zaspi, a sablja mu sinu pred očima, on se preplaši, prokriči se i probudi. Vidi sve je kao prije. Soba sama, pusta, i on sam, samcat, tužan, uvučen u sebe. I sve tihano, tužno nesvjesno. Jesen u baščama, jesen u granama, jesen u njegovoj sobi i duši njegovoj, jesen u cijelom Omeru Tanju. Zaboli ga ta jesenja tuga i on zaželi smirenje bar u snu. Opet sanjari, a sablja mu se u sjaju pred očima sija i savija, previja i blješti u lomljenju i vijanju.

Omer poslije vidi u snu kako mu oca vode na stratište, crveni se na visu, gore više graničnih hanova, kao makov cvijet njegov fes, a Omer sluti na krv i bojevi mu u glavi dođu svježi, kao što mu ih je djed bezbroj puta prepričavao u djetinjstvu. Poslije Šemsi paša dojahuje, vija se pod njim konj, kao pod slamkom, lako mu i poskakuje, a Šemsi paša ga plaši i prijeti mu: „Ubiću i tebe kao oca ti! On nije slušao sultana pa ni ti. Stiće te očeva sudbina. Zato, počuj me, o počuj me, Omere Tanjo!“ Sve tako noću snijeva, a danju raspreda snove. Kad granicom prolomi top i jauk od čeljadi pređe na ovu stranu, u njemu se nešta teško, glomazno, a tužno stropošta. Oćuta on to i poblijeđe. Zažali za prošlim danima i jesen mu prolazaše sa teškim mislima u glavi.

Jesen je bila rodna, topla i suha, bez kiša, a puni se kasaba Kolašincima. Dovažano je žito, sijeno, povrće i voće. Sitne i krupne seljačke stvari. Dojavljivana stoka, ovce, koze, goveda, konji, sve se to sleglo u kasabu i kasaba je urnebesno vrela od tog pridolaska svijeta: ljudi, žena, djece, ranjenika, bolesnika i onemoćalih starih žena. Došli su dani pribojavanja da će sve proći: čitluci, njive, kuće, cijelo imaće, a vrh svega glave ljudske. Zato ova jesen i nije bila kao prošle jeseni u kasabi. Zamuča jesen, zavali se neka tuga u stranama i bol zakorači svuda.

A prve jeseni dolazile bi kao radosti i osvježenja od ljeta, sparine, poslova i opštih briga. Zamirisali bi sokaci od sijena rano pokošenog, još zelenog, u kolima što se pronosilo, druga bi kola zacičala pod teretom žita, zapucale bi pod nogama prolaznika špice od raznoga voća, djeca bi uzvriskala trčeći za kolima, djevojke bi zakliktale, zaradovale se, osjetile radost života i snagu milovanja i jesen bi zacarevala našom kasabom. Zapjevale bi djevojke pjesme o jeseni, o sjetvi i žetvi kukuruza, o branju i rodu voća, o ašikovanju, ženidbama i udadbama i mladost bi još podmlađena ušla u njih kao radost i zanos za življenjem. Tada bi uzdahnuo samo Omer Tanjo. Uzdahnuo teško i zaplakao se. Zažalio bi za prošlim ljetnim danima kao za svojim poznanicima, za svojim pomrlim ocem i majkom, za onima na čija imena i sjenke u sjećanju, u životu, sjetno i pojmljivo zažalimo što nijesu među živima. Tako bi zažalio za ljetnim danima provedenim u pijesku kraj rijeke u sunčanju, kada se tijelo isparava i postaje pokretnije, glađe, smolastije i elastičnije. Jače za pohotom i uživanjem. Raspare se svi damari, okruća snaga, mladost se pojavi u različitim željama i Omer bi tada htio da to ključanje krvi i mladost ugasi. Skakao bi u rijeku, ronio, poslije preskakao s krša na krš i u sunčana ljeta radost mu se ponovno razlila svuda, u njemu, izvan njega, po vodi, treperila ponad vode i nalazila oduška u pjesmi.

Lijepo ti je rano uraniti

đe bećari piju amberiju,

amberiju i ljutu rakiju,

hej, Zarfo, hej!

Momci bi prihvatili pjesmu i uzdigli je. Lim bi bio rijeka što gasi razuzdale mladosti i nabrekle damare. Poslije sa momcima akšamlučio, jahao konja, išao u lov, volio đevojke i život ga svega ispunjavao. Bio je bogat, mlad, a lijep. Zavoljele ga djevojke. Htio je poslije,da se smiri, oženi i izrodi djecu. Majka ga zaklela: Sine, ne uzmi Emiru Šahinovu, tako ti majčina mlijeka. Ne uvedi mi sirotinju u kuću. Poslušao on majku i ne oženio se s Emirom. Poslije bećar Turko zaprosio Emiru, Omer ga strašno zamrzio i prve noći, kada su mladence htjeli da svedu u đerdek, on ubio Turka, djevojku probo nožem i odležao u zatvoru puno godina. I tada, poluviječan, počeo da razmišlja o životu i prošlosti, o ljetima sunčanim na rijeci.

Zato sada u jesen on, kao i prošlih jeseni od toga slučaja, osjeti neku žalbu za životom što mu prolazi dosadno, uvijek jednako, a pusto. Jesen bi mu došla kao smrt na glavu, utanjila mu obraze, utušila radost i sjaj u očima, a strepnju i strah zasula u srce. Osjetio bi hladnoću i strah pred nečim što ga goni i što će da mu se dogodi… Poblijedio bi, pokunjio se i zavolio samoću. U te dane kada je počeo seljački svijet zbježavati u kasabu, on nasluti kako će i na njih jednoga dana tako reda doći. Uzvrpolji se, na čelu mu se nabra mnoštvo bora i misao mu pobježe nekud daleko u prošlo. Sjećao se kako je kao šesnaestogodišnjak prebjegao ovamo sa svojima, iz Nikšića. Kako je ostavio njive rodne, livade zelene velike, okružene vodom, a po strani gajem. Čardak bijel, visok, što nadvisuje sve kuće mahalske. I ta pomisao iz djetinjstva još ga više zabrinu, zažmuri, oči mu se još više nabraše i ne prestade da plače. Ajah, smrti slatka ti si, ama te nema. Prošla rabota!

Otišao Nikšić, otišla i Međedonija! Mučili se, ne mučili, naše je prošlo! I lice mu biva žutunjavo i blijedo, a oči mu mirno žmirkaju, usta se jedva primjetno pomiču i on, po Bog zna koji put, izgovara: „Ehe, Šemsi paša, diko naša; gdje si bio, gdje si vojsku izgubio…“

I tako, sumoran i žut, provodi jesen u teškim mislima o ratu i bježanju, o Kolašinu i predaji Nikšića. A ta jesen puna roda, zlokobnih slutnja, puna jezivih priča o graničnim napadima i sukobima, utuli u svijetu svaku pomisao o boljem. Nastade strah i pribojavanje kao pred teški trenutak, pred sudnji čas, smrtni dekik. Svi se sneveseliše i osjetiše kako im u nutrinama nešta bijesna rovari i lupka kao sat brzo. Taj nemir unišao u njih i bat se uspinje do mozga i moždanih damara. Čini im se. Misao se tuli u zavojima i kida. Strepnja još više raste, jesen strahom ponijela. Vidi Omer velika kola kukuruza kako promiču sokacima. Vreće nemarno preturene i natrpane, kola škripe i cijuču pod teretom, a djeca se igraju rata. Bacaju se kamenjem i špicama od šljiva. Dozivaju se. Digli drveta u vis i oponašaju ratnike s puškama.

Kažem ja tebi, Osmane jadan. Rođeni smo da patimo. Preturamo ti mi godine i nedaće danomice preko leđa. Preko ovih naših zgurenih i otrpjelih leđa kao peruške. A opet osjećamo kako nam biva sve to manje života. Nestajemo, čilimo (postajemo manji), postajemo tuđi i sami sebi. Žalujemo, ali se opet nečemu nadamo. Pomišljamo: e, doći će još jednom, doći će taj dan željeni. Granica nas je u zaranku života krvlju i osvetom zadojila. Muke smo pretrpjeli, jadili se, mučili se. Proskitali se, raskućivali se, brale. Teške su nam tegobe, ne bismo ih mogli podnjeti da su nam srca kao planine. Rodile nas majke brzo, bojale se preći će granicu, nadale se doći će, strepjele zaturiće boj. Život nam je prošao u huki i zujanju kuršuma, kao da smo bili u rovu.

Na krv smo se navikli kao na vodu i med. Okrvarili smo se kao kasapi. Poživinčili smo se, jadan! I životinja ima dušu i spokoj, a mi je nemamo. Nemamo, kažem ja tebi. I životinje se smire, a mi nemamo smirenja. Ni da dahnemo kao ljudi i živi stvorovi. Ni da zaspimo. Taman da pritvrdimo san, a puške začujemo granicom. Ljudi pobjesne i podivljaju i jauk prolomi strapama. Granica se zapali i nebo prema zapaljenim vatrama čudno zasvjetli i zasvjetluca. Zažari se i zacrveni. Planinama zavlada očaj i muk, a katuni se uzvrpolje i ožive. Svi se okupljaju: domaćini, žene, djeca, čobani, sva čeljad. I oni tada zaborave na ljeto, provedeno pa širokom planinskom visu. A sve se to događa iznenada, ovako. Kad paši poliježu, oni se dovuku i upale prvi. Poslije mi, pa oni, i pucnjava se prolomi u noć.

Nije ni ova zemlja kao druge. Prokleta je, ukleta kao nikakva. Krvlju osvojena, krvlju zalivena, krvlju otkupljena. Popršteni smo krvlju kao kasapi. Krvavi smo mi i na Boga kada pomišljamo. Krvavi, velim ja tebi. Sve o tom razmišljam i misli me vode u staro. Obijele danju rudine bjelinom vune od ovaca, a goveda zamuču brdom. A noću? Utiša noć, utiša pa kao da prah sipi sa uspomena, pomiču mi se godine, povraćaju se u staro, unazad. Zavalim se u šilte, a misli me vode u staro. Pomišljam na bojeve i junake, na oružje i konje, a sve mi jedan po jedan vaskrsavaju. Naso, visok kao bor, silovit, jak kao div. Čakšire mu kratke do koljena, sa vragešama od koljena dolje. Džamadan čohani, crven, vezen od zlata, sjaji, sjaji kao da iz njega ne bije zlato i žutina no žeravica. Imao je brkove kao velike prameni vune, a nos kao u orla, orlušast, nosonja je bio. Oči mu čas mirne; zažmiri pa kao da pritaji, sakrije tada svu jarost pod kapcima, a poslije pro- viri iz njega ljutina i zasvjetlucaju mu kao iskre iz kamena. Naso je bio junak kao nijedan s ovu stranu. Konj mu i nije bio konj. Vila, đavo, živa satvar, što ide zemljom i jedva dotiče tlo. Bili su to sokolovi, junaci i koljenovići. Žalim ih ja, jadan, kao sebe, kao tebe, kao sve ono što nam je prošlo onoga dana kad nam se carstvo survalo. Pa me ta žalba mori, steže i preteško mi biva u nutrini. Ehe, jadni moj svijetu, jadni tvoj lijetu, sokole, Naso, junače, brate!

Svakoga sam oplako one crne noći. Za svakoga po pregršti suza iskapo. Zapala noć, teška i krvava, crna na bojištu bez radosti. Preturam lješine i gledam, raspoznajem ih. Vidim Salka. Ej, Salko, jadna ti majka i kad te posla! Pošo ti da spasiš sultana, da mu odvratiš armiju i otrov, da mu pomogneš. Šta ti sada pomaže, budalo, jadane, alkane! Lele! Teško tvojoj majci od sad pa dovijeka! Kuku! Njojzi! Usne mu još kao da su žive, pomakle mu se ustranu, pa kao da bi htjele da kažu naslućenu ranu; kuršum ih pogodio i one okamenjene ostale. Oči uprte, zelene, nevesele. Gledaju put, kuda ga je majka ispratila, rano u jutro, puno tuge i teških nadanja. Pokupili su sve same mladiće, neoženjene, jako oženjene, jedinke. Pošli su u kišu kuršuma kao u bašču kod djevojaka. Sa osmjehom na usnama, sjajem u očima i vjerom u svoju snagu. Bili su stasiti, gledni, sokolovi. (Jadne im majke što ostadoše bez svojih krila.) A to jutro svi su uz bubanj polazili, sa pjesmom ih djevojke ispraćale i podsjećale da im se povrate. Mahnule se mahramama pro mahala.

Toga jutra kasaba je bila sumorna kao jesen. Sve se nekuda spremalo, pomjeralo, užurbavalo se i mijenjalo. Sa granice su dolazile vijesti što plaše, sa bojišta pisma puna tuge. Radifa se kupila, a veliki tabori askera, bijesnih i pohotljivih Lazova, dolazili. Svraćali u kasabu, prolazili za granicu i nosili sa sobom jezu i neku naslućenu strepnju. Narod je bio u očajanju i neizvjesnosti. Zavladao je muk i kasablije se zabrinule. Zaptije su nekud iz kasabe odlazile, pa se ponovno vraćale. Šibali kandžijama konje, znojave, velike, koji su kloparali sa pločama teško i zvonko. Sokaci su na časove postajali pusti. Bila se raja sa askerima. Probijali Crnogorci sa drugih strana, a Brzava gorjela kao žerava. Spremala se na posljednji otpor. Htjela je da dadne posljednju snagu i da više ne nagazi Turčinova noga na njihovu zemlju, dok su oni živi, pa kasnije, ako izginu, neka preko njih mrtvih sve zapale i pobiju, oni će mirno čekati dan osvete i slobode. Misle tako Brzavci i juriše. Juriše kao da su od olova. Jure u vatru i kišu kuršuma, a snaga im malaksava. Poslije dolaze pojačanja. Granicom prašti, kordunaši daju posljednji otpor i zora crvena, krvava, prolije granicom ruj.

_______________________________________________

Izvor: Dobardžić, Ilijas, “Jeseni i sjećanja u životu Omera Tanja” (Književni prilog u nastavcima), Gajret, XII, 1931, br. 3-5, str. 54-56.

Izvor: Godišnjak Bošnjačke zajednice kulture, XXIII-XXV, 2023-2025., Sarajevo 2025.