HUSEIN BAŠIĆ: Riječi poslije Srebrenice

Husein Bašić (1938 – 2007), književnik, hroničar, istraživač i sakupljač narodnog stvaralaštva Bošnjaka. Jedan je od istaknutih bošnjačkih i sandžačkih književnih stvaralaca. Nakon završetka Filozofskog fakulteta duže vrijeme radio je kao profesor u gimnaziji, a onda u Ministarstvu za obrazovanje, nauku i kulturu Crne Gore. Pisao je poeziju i prozu i bavio se prikupljanjem, istraživanjem, proučavanjem, objavljivanjem i prezentacijom usmene književnosti sandžačkih Bošnjaka. Osnivač je Udruženja „Almanah” i pokretač i prvi urednik istoimenog časopisa za proučavanje, zaštitu i prezentaciju kulturno-historijske baštine Bošnjaka. Od 1996. godine bio je predsjednik Kulturnog društva Bošnjaka Sandžaka „Preporod”. Od 2002. godine bio je predsjednik Udruženja književnika Crne Gore, iz kojeg je istupio 1990. godine, priključujući se novoformiranom Crnogorskom društvu nezavisnih književnika i Crnogorskom PEN centru. Bio je redovni član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, iz koje je protestno istupio 2004. godine. Tokom više od četiri decenije stvaralačkog rada Husein Bašić je objavio deset romana, jedanaest knjiga poezije, tri knjige priča i novela, kao i više antologija iz usmene književnosti Bošnjaka Sandžaka. Autor je petoknjižja „Zamjene”, koje se smatraju kapitalnim djelom cjelokupne bošnjačke i južnoslavenske pismenosti uopšte. Za roman „Tuđe gnijezdo” dobio je nagradu „Svjetlosti” za najbolji roman godine, kao i najveće crnogorsko državno priznanje „Trinaesto julsku nagradu”. Isti roman uvršten je u programe lektire za srednje škole, kao i u programe studija književnosti u Bosni i Hercegovini. Za roman „Krivice“ dobio je jugoslavensku nagradu za najbolji roman na temu revolucije, a osim ovih, dobitnik je i nagrade „Isak Samokovlija”, kao i brojnih drugih književnih i društvenih nagrada i priznanja. Za sveukupan književni rad i stvaralaštvo i poseban doprinos razvoju kulture sandžačkih Bošnjaka, Bošnjačko nacionalno vijeće dodijelilo je 11. maja 2005. godine Huseinu Bašiću najveću nacionalnu nagradu sandžačkih Bošnjaka „Povelju Kulina bana”.
 HUSEIN BAŠIĆ: Riječi poslije Srebrenice

RIJEČI POSLIJE SREBRENICE

(Na godišnjicu 10.000 ubijenih)

 

Prolog

 

Poslije Srebrenice može se samo nemušto grcati,

Nemoguće je sabrati riječi i čini za zločin,

Neprilično ih je (tako) zvati,

Treba nešto (mnogo) jače,

Što se ne da ispjevati (isplakati),

Što se ne može izreći.

 

Nema tih riječi i čini,

Nema krika

Ni glasa,

Bolje je skupiti travke i kamičke,

Kuda su prošle njihove sjenke i štake,

Kuda je kapao mozak,

Dijelila se duša na pacmilke,

Rječitije od svake riječi,

Slikovitije od svake slike.

Poslije Srebrenice

Neko će ipak htjeti da sroči pjesmu,

No izdaće ga riječi.

 

Srećni da su oni

Što očima porinu tim u nedoklano meso,

U moždanu kašu

Natraške padoše

Na kućni prag,

Na izrovašenu zemlju.

 

Toga dana dželati su imali žnjetvu,

Kao u najplodnijim danima smrti,

Ne samo u zemlji Bosni,

Već na svim poljima svijeta,

Gdje se žnjelo i bilo

Nemilice­hametice,

Koliko se moglo micati brže i više,

Kroz raspoložive i raspoložne cijevi.

 

Isprobane su sve mogućnosti rata,

Tekli su potočići krvi,

Iz nebroj proreza i pritoka,

Cijedili se i ručili kroz golema polja slave.

Samo sugeler-ale, zadrigle i p’jane,

Ispijale na dušak vrčeve ljudske krvi

I sporile se o broju pobijenih.

 

Kroz golema polja mraka

Vidljivi su bili obrisi žnjetve,

Razori i vlačezi,

Lovina je bila pretila i puna –

Odavno se tako lovilo nije.

Kapala je krv i žmarila bučka,

Ponekom lešu još bili su damari u podgrlcu,

Grčio se mali nožni prst,

Kroz zvurke i rane

Ulazile – izlazile

Dihanije.

 

Neki su nedotučeni i priklani

Netragom nestali –

Otpuzali su k’o zmije bez glave i repa,

Gdje se nije smjelo otići.

 

Znalo se: ako prežive,

Biće strašni svjedoci

Na Božijem sudu

I Sudu za zločine.

 

Poslije velikog slavlja,

Valjalo je pokriti tragove i brazde,

Sabrati mrtve,

Dotući žive,

Baciti ih pod zubate gusjenice,

Pomiješati sa zemljom i lišćem,

Strpati u rupčage,

Da se ne poznaje,

Da se ne vidi i ne čuje dok oni odu.

 

Nazirao se jasno učinak strave

(Gusjenice nijesu mogle sve da zdrobe),

Ostavile su za sobom mesnate brazde:

Lobanje, rebra i druge kosti,

Prste u travi i lišću,

Kosu na trnju i granju,

Upletnjake, šnale, dugmad i strize,

Muštikle i tabakere,

Metalni izlizak koji je mogao biti prsten,

Modri očnjak, minđuše, kopče i igle,

Lutke bez nogu i ruku,

U krvi smočeni dinar,

Jezik pregrižen i zemljav,

Đerdan prosut u travi.

 

Potom je stalo sve sto gmiže, hodi i leti,

Skamenilo se u bespuću,

Sve što je dotad moglo da se vuče i miče,

Puževi, zmije, ježevi, vjeverice, šumski miševi

Zakorjeli su u krvi.

Umrli su u obilju prejake hrane,

Od žestoke žeđi

I nepokretnosti.

Planine su jedva pihale dušom,

Prskala je žuč i kapale oči,

Micale su se grane i kosti,

Mravi su osvajali visinu,

Mravi što nema mjesta na koje neće stići.

 

O nebesa! O zvijezde! O planine! O šume!

Blago vama!

I po sto puta blago vama!

Za iskonsko sljepilo!

Za kameno srce!

 

Jer: ovo se nije moglo vidjeti i preživjeti!

 

Pticama zaoloviše kljunovi,

Slijepiše se krila,

Oči zakorješe u skrami,

Kandže srastoše za put i kamen.

 

Više se ne ču ništa: ni ah, ni oh…

Samo su muhe bile halapljive i horne,

Padale su oblakom,

Ogromne modre muhe

S kraja svijeta,

Na veliku gozbu

Koju su im priuštili pretili đenerali.

 

Trajao je još dan velike pobjede,

Pobjednici su ispijali čabriće krvi,

Naiskap,

U slast,

Kako mogu samo pobjednici da piju krv pobijeđenih,

Ližući pritom ljepljive čokolade,

Koje su ponijeli za paradu i slikanje.

 

O svijete! O gade! O velika huljo!

Zašto si zaćutao?!

Zalud ćeš se iskupljivati lažljivim riječima

Mrvicama hrane,

Ubiće te sjenka Srebrenice!

 

Il’ možda hoćeš da čuješ:

Nije bilo ništa

Nije ni bilo Srebrenice.

Ko ipak ne bude povjerovao,

Treba mu reći, nek opet čuje:

Bog je u ovom mandatu bio Srbin!”[1]

Zato je dopustio toliko klanje,

I žrtve.

 

Još mnogo dana potom,

Pristizale su aveti i sjenke,

Sablasti skliske,

Providne lobanje,

Oči­kaplje,

Nijeme i slijepe lubine,

Kosti štapovi i kosti štake.

Niko nije umio da kaže

Kako je

I je li zaista preživio

Smaknuće Srebrenice.

 

Epilog

 

Najzad, zbogom kvarljive riječi,

Ništa se u vas ne može udjenuti,

Nijeme ste i prazne k’o razbijene ljuske.

Nema poezije ni anti­poezije,

Ne postoje metafore,

Nema slike koja se može otisnuti

Preko smuzganog mozga,

U vreloj krvi,

Sve što se bude reklo i čulo

Biće i ostaće

Kao da nije bilo Srebrenice.

Bože moj!… Bože! Da li još tamo živi iko?

 

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.