HOROZOVIĆ: Odakle su došli dobri?

Piše: Irfan Horozović

Zaista ima takvih ljudi. Ljekovitih, moglo bi se kazati. I rijetki su kao izuzetan lijek. Prisjećam se (ili ga zamišljam u nekoj svakidašnjoj ujdurmi). Ne zna se kako je došao. Je li ga neko pozvao? A, ipak, posve je prirodno što je tu. Stoji i šuti dok je zrak pun elektriciteta u kom zasvjetluca psovka i prolomi se neka golema prijetnja. Ne kaže ništa, ali paklenski srkleti i huja se ipak stišavaju.

Napokon on izgovara nekoliko riječi. Običnih. Ljekovitih. Smirenih. Čistih. Kao voda. Uskoro zaboravimo sve osim tog trenutka spokoja. Naravno, postoje i lažni dobri. Naizgled su isti, a onda se pokaže njihova neshvatljiva proračunatost. Nijedna rana to ne bi podnijela.

Neki ljudi žele biti bogati i moćni za druge. Neki drugi samo za sebe. I jedni i drugi izgube se na kraju, a da to i ne primijete. Ponekad sam sebe podsjetim na Bašeskiju. Zanimljivo, njegov Ljetopis, jedna od najdragocjenijih i najčudnijih knjiga bosanske književnosti, zapravo je velikim dijelom knjiga o mrtvima. Nekrologij. U njoj je strašna bilješka o jednom čovjeku koja po lapidarnosti nema premca: “Zec, mesar, zaklan.” Podsjećam se i Nametkovog Sarajevskog nekrologija, pisanog na poseban način.

Odlaze, nestaju dragi ljudi. Prijatelji, poznanici, rođaci. Upisujem njihova lica i osmijehe, zabrinutost u album uspomena i pitam se je li ponovljeni ili preobraženi razgovor s njima moguć. Naravno da jeste. Pogotovo s onima koji su možda bili dobri, ali ih mi nismo prepoznali. Osobito je bila tjeskobna i morna prošla godina. Neki ljudi otkrivaju stvari koje su drugi ljudi davno otkrili. Zato je neophodno te druge ljude sakriti. Toliko zna svaki pronalazač. To je uvod u mračnu glumu sebe.

Prijateljevao sam nekad s čovjekom koji mi je ponekad govorio: “Nisam dobar čovjek. Nisam. Nisam.” Nisam vjerovao. Mislio sam da je previše oštar prema sebi i da neke svoje sitne pogreške preuveličava. Stidio se svojih misli i podlosti koje je na meni neznan način činio. Šta je zvonilo u njegovoj glavi, ne znam. Za detalje ga nisam pitao. Niti mi je on govorio.

Minule su godine. Pokazalo se da mu je zvonce u glavi opravdano zvonilo. Danas on misli da je jedini dobar i vrijedan čovjek i mnogi koji mu to osporavaju jesu, naravno, loši. Ponekad brani svoju istinu na sav glas i svi zaziru ili mu se manje-više smiju. Kako i ne bi. Istinu je potrebno dokazati. Naprosto zato što ta istina nije istina. Nego je više nešto kao konstrukcija zavjere, tj. vješta laž.

S druge strane, ruku na srce, poznavao sam i jednog dobrog. Bio mi je prijatelj. Mogao bih o njemu govoriti dugo, dugo, od početka prijateljstva do njegova konačnog odlaska, jer ništa se ne zbiva slučajno i jednostavno kako se na kraju čini. Tako se čini samo onima koji prihvaćaju stvari novo za gotovo i tako gledaju čitav svijet i svoj život u njemu.

Šutjeli ili razgovarali, svaki susret s njim bio je nešto posebno. Meni. Mislim i njemu. Ako on nije bio dobri, onda je bio ono što je tome najbliže.

Događa se, osobito u najtežim mogućim situacijama, kad više ne postoji nikakva mogućnost za spas, da se pojavi zeleni čovjek ili čak čitava vojska. Kao da su izišli iz stabala odjeveni u njihovo lišće. Priče o zelenim vojnicima nisu tako rijetke. Mnoge su i zapisane. Stariji, mudriji, znaju da je riječ o dobrima i, ako vjeruju u išta, vjeruju u to.

Odakle su došli dobri? Jedan ili više njih. I ko ih je dozvao? Nisu li to duše pređih koje se pojavljuju na poziv napaćenih? Nek tumači svako kako mu se sviđa. Nisu ih sanjali u trenutku odluke nego su ih vidjeli. A ipak je to što su vidjeli ličilo na san. Ljudi su to pričali u dubokom povjerenju. Nisam bio posve siguran zašto je to tako. Nisam ni danas. Možda zato da zaštite taj nevidljivi svijet u koji će jednog dana preseliti najbolje duše među nama?

Nisu nam mogli pomoći. Ali sjećam se da su bili s nama. I da smo zato mogli izdržati više nego što bismo inače izdržali.