Hajrudin Bujukalić – Razbijeni životi

Priredio: mr. Alen Zečević

Hajrudin Bujukalić

RAZBIJENI ŽIVOTI

Poslije dugog potucanja i seljenja iz jedne kuće u drugu, smirila se naposljetku kod jedne debele gospođe, čiji je muž bio neki visoki činovnik. Dodijeliše joj za stanovanje mračnu sobicu koja je bila na brzu ruku skovana iz jednog dugog i mračnog hodnika što zaudaraše izmetima i gnjiležom. Samo jedan jedini prozor te sobice gledaše u drugi, još mračniji, hodnik. Zidovi su joj neprestano bili vlažni, pa je cijela soba odisala nekom teškom zagušljivom vlagom.

I eto, u tu sobu useli se ona, siromašna, napuštena Zumra, sa četvero sušičave djece koja su zbog patnje, potucanja i čestog gladovanja izgledala kao blijedi, providni papir. Bilo je to jednog vlažnog jesenjeg dana, kad je vjetar izvodio svoju žalnu melodiju u granama olinjalih kestenova i vitlao požutjelo lišće u vazduhu. Svu svoju prtljagu donijela je u jednoj iskrpljenoj bošči. Bilo je tu samo nekoliko prljavih posteljica, dva jastuka iz kojih su se izvaljivali bičevi sparne smrdljive vune, jedna izlinjala masna ponjava i nekoliko začađelih šerpica i lončića. S njima se i neka teška tuga useli u tu memljivu sobu. Zacvrkuta nekoliko sušičavih glasića da se malo kasnije stope u jedan bolan, dugi jecaj. Od prvog časa osjetiše neku tjeskobu i smrad koji im natezivaše neku vrtoglavicu.

Ona je morala raditi gospodi po cio dan za vrlo neznatnu mjesečnu platu i koru hljeba koju bi im sa svog stola bacili. Zumra oseti još veću gorčinu života kad gospođina djeca počeše tući njene slabunjavce. Mališani tada prvi put osjetiše koliki ih zid dijeli od ovih razmaženih gospodičića. Nisu se smjeli ni izvlačiti iz sobice pa, šćućureni u mračnim kutevima, zurili su u čkiljavo svjetlo koje je titralo u masnom vazduhu. Majka im se od velikog posla rijetko danju navraćala, a gdje kad bi po cio dan presjedili sami. Njihove su se misli širile iz tog tjesnog prostora i dopirale tamo negdje u prodgrade, u svjetli prostrani stan gdje su prvi put ugledali svijet. Došlo bi im da polete iz tog mračnog prostora, da bježe iz zagušljivog teškog vazduha u kom je zujalo bezbroj gadnih mušica. Potrčali bi vratima, teglili ih i pritiskivali. Vješali se o zahrđalu bravu pa se, s prigušenim plačem, spuštali na goli pod. Od vanjskog života pamtili su samo kad bi im otac svakog prvog dolazio, lupao na vrata sve dok ih ne bi izvalio i tad bi njegov smrdljivi zadah alkohola ispunio sobu. Kad bi ih sve s reda istukao psujući im sve što mu na usta dolazi, oteo bi ženi cijelu mesečnu zaradu i otišao nekud. Zumra bi cijelu tu noć plakala, a četvero mališana privijalo se uz nju.

Ona je poticala iz jedne siromašne, ali čestite, malograđanske porodice i udala se za Muhameda, sina jednog bogatog industrijalca, koji je do skrajnosti bio razuzdan, pa ga je njegov otac poslao u provincijski gradić gdje je imao veliko zakupništvo šume, ne bi li se tako, otrgnut od pokvarenog velegradskog društva, popravio. Pripustio mu je svu brigu oko posla na kome je radilo mnogo radnika, sjekući šumu. Ali on se je malo zadržavao među njima. Smrdili su mu njihovi prokisli gunjevi i košulje na znojavim i dlakavim tijelima. Najradije je provodio vrijeme šetajući izrovljenim mahalama, lupajući se štapićem i zviždukajući svoju najdražu: „Znaš li majko šta bi bilo najboIje, da izneseš ovaj krevet napolje!“ I tako jedno predveče opazi on na nekom kapidžiku lijepo, jedro djevojče, pa kad htjede da joj se približi, ona otrča u kuću, lupajući svojim nanulama niz avliju. Drugu noć on se tu zastavio, izazvao je na vrata i s njom počeo razgovarati. Ona se stidila, mucala, a on je zasipao najzavodljivijim riječima od kojih bi joj cijelo tijelo drhtalo. On je bio od onih ljudi koji svojim obećanjima zavode mlade neiskusne djevojke, pa ih onda ostavljaju starcima s kesavim bradama. On joj je pričao o gradu, o veselom noćnom životu u moru svjetiljki i tonova. Ona ga je s radoznalošću slušala i ako ga nije ni razumjevala.

I tako, jedne noći, kad je lišće šuštalo u bašči pod kućom a miris karanfila širio se sve do njih, on joj poče opet svoju priču o životu u velegradu, gdje se i najmanji dio mladosti iskoristi. Čitavo mu je tijelo gorjelo u nekoj vatruštini. Neka nepodnosiva žudnja izbila mu je na usta i on pruži ruke prema njoj, prihvati je čvrsto za ramena, privuče bliže sebi i ona ojseti da je nešto vrelo, ugodno opeče po svježim usnama. Ona se za čas izgubi, nešto kao strnja zatrza joj cijelo tijelo, osjeti neki žar, ali se snađe, odgurnu ga od sebe i pobježe u kuću. On, nezadovoljan, procijedi neku krupnu psovku i odjuri niz mahalu.

Ali on niie bio ubijen ovim neuspjehom. Ljutio se na se što je tako prenaglio, psovao tu prostakušu što ne zna da živi. Osjećao je da ona mora njegova biti pa na koji bilo način. Pokušavao je nekoliko puta da je vidi, ali uzalud. Kad vidje da ne može tako, on se poče približavati njenom ocu, koji je bio jedan od njegovih radnika. Povisi mu platu pa ga naposljetku postavi i nadglednikom. Starac se je čudio otkud u mladog age ovoliko dobrote. Ali jednog dana Mehmed mu razloži kako namjerava da se ženi, kako je čuo da on ima kćer (jednom ju je čak dobro i vidio) i pita ga hoće li mu je dati za ženu. Otac se na ove riječi zaprepasti, promuca nekoliko nesuvislih riječi, odmahnu rukom i nastavi posao. Ali kad ovaj poče navaljivati, starac se branio da to Alijaga ne bi dozvolio da se njegov sin srodi s fukarašima. Ali mladić, vođen svojom neobuzdanom strašću, ne prestajaše sve dotle dok mu je ne obeća.

Kad su to Zumri javili, ona je proplakala. Mati je počela koriti što plače nad takvom srećom na kojoj bi joj mnoge aginske kćeri zavidjele. Ali ona još jače zajeca i zagnjuri majci glavu u krilo. Stara je to sebi rastumačila kao znak velike radosti. Zumra se nije mogla ocu protiviti premda je znala da je on pokvaren, da je ne uzima iz ljubavi nego da bi se makar na taj način dokopao njenog tijela. I jedne svijetle proljetne noći kad se je snijeg topio niz Bojnu a vazduh mirisao prvim ljubicama, on prevede Zumru u kuću koju je iznajmio od jednog mještanina. Kad je Alijaga za to doznao, razbjesnio se i pojurio sinu da ga od tog odvrati.

Sastali su se odmah poslije vjenčanja. Mladić je bio hladan. Na svaku očevu riječ odgovarao je s negodovanjem, pa tako su se i rastali. Na polasku mu je dobacio otac da ga se odriče. I zbilja, tako je i bilo. Poslije nekoliko dana došao je trgovac kome Alijaga bijaše prepustio cijeli posao. Mehmed se je morao od svega odstraniti. Pri njemu je ostala jedna suma novaca, koju on zadrža namjeravši otvoriti trgovinu. Ali naskoro, vrijeme pokvari njegove namjere.

U Milkanovu kafanu bješe došao jedan ciganski orkestar i s njima jedna mlada, lijepa cigančica Cana, koja imađaše puno, oblo tijelo i glas čist kao zvuk frule. U Mehmedu se opet povrati želja za lumpovanjem, uzbuni se u njemu njegov stari duh i on poče piti. Padale su noći burne kao njegov život i titrale od zvukova ciganskih ćemaneta. On bi neprestano sjedio uz čašu vina, zurio u nju kao da u njoj vidi svoju proživjelu prošlost. Kad bi violina zajecala, jedan čist, strastven glas prosuo bi se zadimljenim prostorom:

Daj, Mirjano, ruse kose,daj

Da ih mrsim ja!

U njemu bi se sve uzburkalo. Krv bi mu proključala u venama a neka toplina oblila mu čitavo tijelo i zamutila u glavi. I on bi tada nesvjesno zatitrao tijelom po taktu muzike. A kad bi ciganka lupila defom, ciknula i nastavila:

Daj, Mirjano, belo grlo,daj

Da ga grizem ja!

On bi kao bijesan vrisnuo, prihvaćao za čaše i bacao ih po podu. Razbijeno staklo zaškripalo bi pod nogama, a neko ludo maglovito raspoloženje obuzelo bi cijelu kafanu. On bi tada dozivao ciganku, cupkao je na koljenima, trgao joj jeleče, lijepio po grudima papirnati novac i u bjesnilu grizao joj tijelo.

Kad bi kući dolazio, natjerivao bi Zumru da mu igra i pjeva, psujući joj pri tom seljačku majku. Ona je sve sa šutnjom podnosila. Ali kad nestade novaca, on isprodava i ono malo pokućstva što je Zumra od oca dobila pa i to prolumpova. Kad kuća ostade gola, on odluči vratiti se u grad ne bi li tamo našao kakvog načina da nastavi svoj burni život. Zumri reče da on ide u svijet, pa ako hoće, neka ide za njim. Ona protuži ali ipak pristade.

I jednog tužnog jesenjeg dana ispratiše je njeni roditelji sa suzama u svijet da provodi razbijeni život potucajući se ispod tuđih krovova. Ona je nastojala da se uzdrži od plača, ali kad sjede u kola, na ono malo prtljage što je ponovno od majke dobila, zajauka i kroz lupu kopita po izrovljenoj kaldrmi čuo se njen prigušeni jecaj…

__________________________________________

Izvor: Bujukalić Hajrudin, ”Razbijeni životi”, u: Gajret, XI, br. 21, 1930.,

Izvor: Godišnjak Bošnjačke zajednice kulture, XXIII-XXV, 2023-2025, Sarajevo, 2025.

Izvor: fotoggrafija (merak.ba)