Godišnjica obnove rada i djelovanja Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“

Na današnji dan, 5. oktobra 1990. godine u sarajevskoj Vijećnici obnovljen je rad Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“, nakon što je 1949. godine bio zabranjen.

Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ temeljna je i najstarija danas postojeća kulturna ustanova Bošnjaka, s tradicijom dugom više od jednog stoljeća, i suštinski ima karakter bošnjačke kulturne matice.

Historija „Preporoda“ počinje 20. februara 1903. godine osnivanjem kulturno-prosvjetnog i humanitarnog društva „Gajret”, društva za potpomaganje muslimanskih učenika i studenata, čiji je jedan od osnivača i prvi predsjednik bio dr. Safvet-beg Bašagić. 19. oktobra 1924. godine u prostorijama Jugoslavenskog muslimanskog kluba u Sarajevu, bivšoj kiraethani (čitaonici) na Bentbaši, na istom mjestu gdje je 1903. formiran „Gajret”, održana je osnivačka skupština „Narodne uzdanice”, drugog ključno važnog muslimanskog kulturno-prosvjetnog društva koje čini preteču i zvaničnog pravnog prethodnika današnjeg „Preporoda“, s Asim-begom Dugalićem kao prvim predsjednikom. Uprkos ranijim pokušajima ujedinjenja, „Gajret“ i „Narodna uzdanica“ djelovali su uporedo sve do 1945. godine, kad je 13. septembra održana osnivačka skupština novog, jedinstvenog Kulturnog društva Muslimana „Preporod“, s dr. Zaimom Šaracem kao prvim predsjednikom, a koje će pod ovim imenom djelovati do 1949. godine, kad nove vlasti ukidaju „Preporod“, zajedno s drugim nacionalnim kulturnim društvima u Bosni i Hercegovini.

Rad Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ kao zvaničnog pravnog sljednika društava „Gajret“ i „Narodna uzdanica“, odnosno poratnog jedinstvenog društva „Preporod“, nastavljen je 5. oktobra 1990. godine na obnoviteljskoj skupštini održanoj u sarajevskoj Vijećnici. Prvi predsjednik obnovljenog „Preporoda“ bio je prof. dr. Muhsin Rizvić (1990–1993), nakon kojeg predsjednici „Preporoda“ bili su prof. dr. Enes Duraković (1993–1994), prof. dr. Munib Maglajlić (1994–2001), prof. dr. Šaćir Filandra (2001–2010) i prof. dr. Senadin Lavić (2010–2019). Aktuelni predsjednik Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ je prof. dr. Sanjin Kodrić.

Glavno sjedište Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ je u Sarajevu, a širom Bosne i Hercegovine postoji više od 60 „Preporodovih“ podružnica – općinskih, gradskih i regionalnih društava, uz ekvivalentna društva pod imenom „Preporoda“ u više zemalja bivše Jugoslavije, u Evropi i svijetu, odnosno u brojnim sredinama u kojima žive Bošnjaci i bošnjačka dijaspora…

U nastavku donosimo govor prvog predsjednika obnovljene Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ prof. dr. Muhsina Rizvića.

Prof. dr. Muhsin Rizvić

RIJEČ NA OBNOVITELJSKOJ SKUPŠTINI „PREPOROD“

   Poštovane dame i gospodo, cijenjeni gosti,

   Mi danas prisustvujemo jednom značajnom, historijskom trenutku naše kulturne renesanse. Sudjelujemo u činu oživljavanja društva „Preporod“ kao matice okupljanja, ne samo Bosanskih Muslimana nego i naših sunarodnika u drugim krajevima Jugoslavije te iseljenika sa sve četiri strane svijeta. Ponavljamo osnove integracije naših stvaralačkih snaga na plemenitom poslu njegovanja, razvijanja i proučavanja naše kulture i povijesti, nauke i umjetnosti. I sve to u ravnopravnom i plodotvornom odnosu sa kulturama i znanstvenim dostignućima drugih naroda i civilizacija.

     Mnogi od vas, koji su bili djeca poslije rata i ne znaju da je u obnovljenoj Jugoslaviji, 1945. godine, oživljen rad svih predratnih kulturno-prosvjetnih nacionalnih društava, te je od nekadašnjeg „Gajret“ i „Narodne uzdanice“ stvoreno muslimansko društvo „Preporod“, sa višestrukim značenjem pojma koji je ponijelo u svome imenu. Taj pojam je u sebi nosio sjećanje i sadržavao vezu sa bosansko-muslimanskim kulturno-prosvjetnim preporodom na prijelazu XIX i XX stoljeća, u vremenu smjenjivanja historijskih epoha i punog afirmiranja narodnih bitnosti i obilježja: narodnog jezika i historije, narodne književnosti i kulture, rada za narod s pogledom u budućnost napretka, otvaranje za tekovine zapadne kulture, civilizacije i nauke. Naslovni pojam društva „Preporod“ donosio je sa sobom i kulturno-političko spajanje Bosanskih Muslimana, prevladavanje međuratnih nacionalno-političkih opredjeljenja muslimanske inteligencije, nasuprot kulturnom i duhovnom jedinstvu njihova naroda, koji, poučen tragičnim iskustvom ratnih stradanja, nije mogao ništa drugo biti nego jedinstven, samobitan, muslimanski.

   Pokazalo se, međutim, u toku kratkotrajnog postojanja poslijeratnog „Preporoda“, da je ovo društvo osnovano sa namjerom okupljanja Bosanskih Muslimana na programu nove socijalističke vlasti, pri čemu je kultura bila podređena političkim ciljevima. A kako se politizacija i unitarizacija kulture smetala nacionalna obilježja, „Preporod“ je ukinut, zajedno sa „Prosvjetom“ i „Napretkom“, godine 1949, na insistiranje izaslanika Ministarstva prosvjete, na jednoj sjednici tzv. Koordinacionog odbora, čak, kako to arhivski dokumenti svjedoče, uprkos protivljenju predstavnika društva, koji su dokazivali da takvu odluku mogu donijeti samo njihove skupštine.

   Bosanski Muslimani tada su se našli u položaju naroda koji životno egzistira, a nacionalno ne postoji, naroda ugroženog asimilacijom, u opasnosti da izgube ono što jesu i što historijski imaju i pretope se u one narode koji oni nisu. Nešto ranije, godine 1947., ostali su bez imena iznesenog iz rata i predratnih vremena, koje je netragom iščezlo iz zvanične upotrebe, ukinuti kao jugoslovenski narod; a te godine 1949. ostali su i  bez svoga kulturno-prosvjetnog društva, jedine bar nominalno svoje nacionalne institucije, i to je trajalo punih četrdeset godina. I to u otvorenom jazu novog, sektaško-ideološkog, raskola među muslimanskom inteligencijom i novog odvajanja od većine muslimanskog naroda. Ime nam je, nakon dva desetljeća, političkom odlukom, godine 1967. zvanično vraćeno, „priznata“ nam je nacija, kako je tada apsurdno a ponekad i cionički govoreno, ali nacija kastrirana, bez institucija, povijesno i kulturno ponižena, strogo kontrolirana i praćena da se ne bi prekoračila granice dozvoljenog kulturnog ispoljavanja. Jer, nacionalno kulturno prosvjetno društvo nikad nam nije vraćeno, kao ni druga u Bosni i Hercegovini. Čak je sedamdesetih godina povedena oštra kampanja protiv bilo kakve ideje o nacionalno-kutlurnim institucijama u Bosni i Hercegovini, a nekad plemenitom, rodoljubivom pojmu nacionalnog s tendencijom je pridano ružno značenje šovinističkog, uz apokaliptične asocijacije bratoubilačkog rata.

   Tako smo mi četrdeset godina bili i ostali, do danas, jedini narod, ne samo u jugoslovenskoj zajednici naroda nego u Evropi, koji nema kulturne autonomije, koji je bez svojih vlasitith kulturnih institucija; pa zbog toga – sa književnošću koja je osporavana, i jezikom koji u jugoslovenskoj lingvistici nema prava ni na svoje tradicionalno ime, a kamoli na leksičko učešće, sa historijom koja se potiskuje povijesnim krivicama i turskim kompleksom, sa kulturom optuženom da je prekinula razvoj duhovnog života u Bosni.

   Vjerujem da će neki, na ovom mjestu moga izlaganja, postaviti pitanje za etnologe i sociologe kulture: Pa kako se, unaoč tim iskušenjima i proročanstvima, koja se srećom nisu obistinila, taj naš narod održao u svojoj samobitnosti, posebnosti i etničkoj osobenosti; kako je očuvao svoje kulturno-povijesno i duhovno biće; kako je izbjegao zavodljivosti asimilacije i opasnosti nestanka sa kulturno-geografske karte jugoistoka Evrope? Odgovor je, u ovom neobičnom i jedinstvenom slučaju, etnološki prirodan, historijski logičan i psihološki jasan: Održao se zato što je bio u ravnotežnom, da ne kažem buridanskom, položaju između Istoka i Zapada, između kultura druga dva jugoslovenska naroda istoga jezika, između Vuka i Gaja, u komparativnoj poziciji oplođenja, ali i vlastite određenosti. Održao se iz inada, čvrstinom i postojanošću karaktera, ali i uvjerenjem da „podnijeti sudbinu znači pobijediti“, i to uprkos političkom i narodnosnom negiranju, moralnoj sumnji i stalno otvorenim putevima skretanja i pretapanja u druge narode. Reaktivno osjećanje otpora prema nihilističkim pritiscima, opasnostima kulturnog zatiranja i povijesnog brisanja bilo je u ovom slučaju produktivno i efikasno, jer je imalo stalan oslonac u vlastitoj svijesti o izvornosti i samosvojnosti vlastitog narodnog bića, o duhovnoj i povijeno-kutlurnoj posebnosti među drugim jugoslavenskim narodima, svijest o svome „slatkom majčinskom zboru“, kojim su od davnina ispjevane tolike pjesme, ispričane tolike priče, izgovorene tolike mudre poslovične riječi.

   Ili, kako je pjesnik govorio svome srcu u zavodljivom okruženju velikih stvaralaca drugih naroda, sa skeptičnom sviješću o konačnoj spoznaji na krilima mašte bez cilja i smjera, sa saznanjem o ispraznosti slijeda tuđih uzora i autentičnosti vlastitog doživljaja ljepote:

Šta te goni, šta te tjera

Da bez cilja i bez smjera

Na krila se mašte dižeš,

A do mete ne dosižeš?

Srce moje zaljubljeno,

Srce moje izgubljeno,

Zalud vrijeme ti ne trati,

U njedra se moja vrati!

Jer kad stigneš Sina-gori,

Gdjeno sve u svjetlu gori,

Gdje se tamna ponoć dani,

Reći će ti: “Len terani! ”

Divni glasi s tuđih strana

U ljubavi uspavana

Zavešće te, srce mlado,

Kao lovci divlje stado.

Hafiz, Hajjam i Nizami

Svaki tebe sebi mami,

Sa svima se ti pobrati,

Pa s’ u njedra moja vrati.

Prepoznajete, to je bio Bašagić, prije osamdeset i pet godina, naš veliki pjesnik i dramatičar, historičar Bosne, bečki doktor „ex linguis islamiticis“, osnivač jugoslovenske orijentalistike, prvi reformator muslimanksog društva, pokretač časopisa Behar, osnivač prvog muslimanskog  kulturno-prosvjetnog društva „Gajret“, što znači nastojanje, zauzimanje, podsticanje, revnost i zagrijanost za akciju, privrženost njenim ciljevima. Eno mu mezara u haremu Begove džamije, među velikanima našeg prvog književnog-kulturnog i društvenog preporoda. Položimo mu danas cijeće na mezar i poklonimo se njegovu djelu i njegovoj uspomeni. Na njega su se, i na časnog Džemaludina ef. Čauševića, pozivali svi oni naši pravci koji su željeli da emancipiraju muslimanski svijet od svega konzervativnog što stoji na putu društvenog progresa i kulturnog usavršavanja. Na ove naše dalekovidne i slobodoumne pretke možemo se pozvati i mi danas, sastavljajući krajeve organiziranog nacionalnog-kulturnog razvoja, koji nam je prije četiti decenije bio prekinut. I uzvratiti Bašagiću stihovima ponosa i priznanja koje je on u pjesmi izrekao Mehmed-paši Sokoloviću Velikomu:

Ev’ i vila zlatokrila

S Nevesinja polja ravna

Na bašluk ti vijenac meće

Uspomeno naša slavna.

O, primi ga! Savijen je

Od cvijeća tvoje grude;

U majčinom slatkom zboru,

Nek ti slavi prilog bude.

A Čauševiću odati počast riječima skrušenog poštovanja, koje je Musa Ćazim Ćatić s tugom izustio „na grobu svoga učitelja“:

Na Tvom sam suncu svoje srce grij’o

Od Tvoga duha krila su mi rasla,

S Tvoga sam vrela blagodeti pio.

Jest, svijetli traci Tvog velikog uma

Bijahu luče moje mlade duše,

Što pravoj stazi vodile su mene…

   u oba pravca, da postoji uzajamna interferencija djelatnosti te da ova interakcija djelovanja, u smislu stalnog napretka i usavršavanja, treba da predstavlja bitan mehanizam aktivnosti ove ustanove. Budući da je karakter ovog društva suštinski određen bićem i životom, duhom i historijom našeg naroda, od prošlosti do sadašnjosti u budućnost, da ono proističe iz njega – prirodno je da se i rezultati djelatnosti „Preporoda“, u oblastima koje obuhvata, namjenjuje i vraćaju tome narodu kao saznanje o njemu, naučno protumačeno i umjetnički oplemenjeno, usmjereno prema XXI stoljeću.

   Jer mi danas ne živimo u doba emocija i romantike, nego živimo u svijetu kritičkog razuma, provjere i pronicanja. I kada se, u znatiželji otkrivanja, vraćamo u svijet iz koga smo proizišli, mi se zaista i ne možemo vratiti drukčije već sa modernim senzibilitetom i oslobođena duha, sa recepcijom našeg savremenog poimanja i težnjom znanstvene revizije svega što smo iz prošlosti naslijedili. Upravo na to se nadovezuje i drugi aspekti, djelatnosti ovog društva a to je iščahurenje iz vlastitog nacionalno-kulturnog bića i kompleksa i obezgraničenja prema prostorima svjetske civilizacije i kulture. A Bosanski Muslimani su još prije jednog vijeka vitalno dokazali da mogu uhvatiti korak sa kretanjima savremene civilizacije, da mogu uskladiti, u okviru vlastitih nacionalnih odrednica, i svoj, život, i svoj rad, i stvaralački duh s drugim razvijenim narodima i njihovim kulturama, da naš jezik, kako kaže Bašagić, sa smislom za realnost vizije, „može da goji, može da spoji / Istok i Zapad, pjesmu i um“.

      Od tih vremena do danas, uključujući i dvadeset godišnji zijev naše nacionalne anonimnosti, a stvaralačkog postojanja, o tome vitalitetu svjedoči impozantan zbir naših dostignuća i stečevina. I u okviru nepovoljnih društveno-političkih prilika i razvojnih mogućnosti stasao je velik niz naših književnih, umjetničkih i znanstvenih velikana, koji, kao trajna vrijednost, ulaze u panteon naše kulture i duha, bez obzira na njihove lične ideološke i političke orijentacije. Jer kultura, nauka i umjetnost, čiste od ideologije i politike – to će biti osnovno načelo i moral ovog našeg društva; uz civilizacijski odnos prema slobodi duha i intelektualnog uvjerenja svakog pojedinca, ako je bez osjećanja niže vrste i vrijeđanja ljudskog dostojanstva. Stoga smo daleko i od pomisli, unatoč mijenama vremena i društvenih i političkih sistema, da zbog drukčijeg mišljenja gazimo nogama svoje velike duhove, kao što Šekspirova Ofelija kida cvijeće iz vijenca koji joj lice krasi. A poučeni političkom težnjom bivšega „Preporoda“ i nacionalnim skretanjima društava iz kojih je proizašao, naša obnovljena institucija će biti apolitička i nestranačka. Ali će ona u svojim programima i u svojim aktivnostima okupljati sve stvaraoce i saradnike koji mogu doprinijeti našem kulturnom utemeljenju, svodeći u svoju maticu svo poriječje duhovnog i društvenog toka našeg naroda od prošlosti do savremenosti: počevši od vrutaka i izvorišta, sve pritoke i rukavce, sve struje i ponornice, mrtvaje i brzake. U toj matici značajna je svaka kapljica, jer:

Kaplja, kad u more stigne, nestane je.

Više nije kaplja nego dobije ime “sedam mora”.

Kaplja je uistinu voda, samo je odvojena od vode

Kada padne u vodu, opet postane voda.

   Tako je, o kategoriji univerzalnog jedinstva, prije četiri stoljeća razmišljao naš mistički pjesnik Ahmed Bošnjak Vahdeti (Jedinstveni) iz Dobruna kod Višegrada.

   I ovo je jedan od glasova iz naše drevne književne prošlosti koji se svojom mudrošću obraćaju nama. Da se oslobodimo griže savjesti što smo bili nijemi svjedoci prekida naše kulturne duštvenosti. Ali odluka o „Preporodu“, koju ćete vi donijeti, neće biti odluka iz onih dana kada je politika kulturu gurnula ustranu i odvela nas na nacionalno bespuće. Ovo što vi danas treba da usvojite, to je izraz naše sadašnjosti i potrebe našeg bića da bismo ravnopravno i samouvjereno stupili u kulturno poređenje s drugim narodima. U toj odluci će narod, čiji ste vi prosvijetljeni izdanak, sagledati svojstva koja voli: nezavisnost, visoku mudrost i plemenitost. A vi ćete mu pomoći da se svestranom kulturom, umjetnošću i naukom uzdigne do one visine na kojoj su najnapredniji narodi svijeta. Tek tada će on biti ukrašen harmonijom, a njegov duh samopouzdanje.

   Sa ovim idejama i osjećanjima i pregnućem na rad, pozivam, vas kao savremenike modernog doba, svjesne svoga narodnog bića, da pristupimo zvaničnom buđenju, obnovi i oživljavanju društva „Preporoda“, kako bi ono u budućnosti potvrdilo i čak nadvisilo, ne samo svoju sadržinu veći svoje ime.

Prof. dr. Muhsin Rizvić

ZAVRŠNA RIJEČ

   Čast mi je da vam se u ime Glavnog odbora „Preporoda“ zahvalim na povjerenju koje ste nam svojim izborom ukazali. I da vam se ponovo obratim na ovom mjestu, u ovoj sali gdje i sama šutnja daje značaj autoriteta ovakvoj svečanosti. Nismo se bez raloga odlučili da za obnavljačku skupštinu „Preporoda“ uzmemo ovu veliku čitaonicu Narodne i univerzitetske biblioteke. Mislim da ne treba pogađati sasvim prirodno oduševljenje koje osjećamo u ovom tihom i ozbiljnom hramu: jer u njemu smo, većina nas poslijeratnih dječaka i djevojčica, pošli u nepoznato, osvajali široka i nepregledna prostranstva nauke i umjetnosti kao svoju budućnost i sudbinu. Ovdje se upalila prva iskra naše duhovne radoznalosti, ali i sumnje i samostalnog kritičkog rasuđivanja, koja se neće moći uvijek potpuno zadovoljiti, ali koja se nikad neće ugasiti.

   Ideja o ponovnom oživljavanju našeg kulturnog društva, koja se rodila u balgonaklonim prostorijama Gazi Husrev-begove biblioteke, naše najstarije znanstvene ustanove, i prvi razgovori Inicijativnog odbora, koji su obavljeni među drevnim knjigama u njenoj tihoj čitaonici, ostvaruje se u djelo u ovoj drugoj biblioteci naše mladosti, i naravno zrelosti.

   Četiri i po stoljeća kulturne i naučne tradicije ovim činom našeg drugog preporoda spaja se simbolično, u luku, sa našom savremenošću i budučnošću, kao činjenica našeg održanja i postojanja. Istina je da čovječiji duh ima i duboke noći koje ruše djelo njegovih dana. Ali nedaće historijskih sjećanja iščezavaju u spoznaji da ljepota nauke i umjetnosti uvijek tješi i krijepi, vraća povjerenje u ljude. Vijekovi iskušenja ne oduzimaju ništa umjetničkim i znanstvenim djelima, koje nam daju osjećanje punoće i uzvišenog mira. U društvu, prosvijećenih duhova i plemenitih srdaca možemo se odmarati, ali i jačati.

   Sve to smo iskusili i doživjeli u veličanstvenom miru knjiga i atmosferi ove čitaonice. Ali smo iz nje iznijeli i ono osjećanje ljudske plemenitosti, koje se sastoji u tome da razumijete i volite ljude, ma kakovo bilo njihovo odijelo, ma kakav bio njihov položaj ili životno uvjerenje. Sa ovog plemenitog mjesta stoga vas pozivam da dio svoga znanja, svoga dara i umijeća, dio svojih stvaralačkih snaga objedinimo u “Preporod” i posvetimo našem svijetu, muslimanskom narodu, da spozna sebe na višestoljetnom putu razvoja i opstanka, kako bi umio cijeniti tekovine drugih naroda i osjećati ih kao svoje. Nađimo u „Preporodu“ zajedničku misao, u koju ćemo sabrati svu našu usrdnost i naše samoodricanje. Umjesto kulturnog razmirja, ponudimao svima kulturno primirje. Gledajmo naprijed i budimo svjesni da dokle god jedno stoljeće predaje drugom samo listove tradicije, spomenike, kamenje, neće biti moguće da se nešto novo izgradi. Ne dozvolimo da nas bilo kakve sumnje i trajne pobude nerazborito nagone na oklijevanje, u trenutku kada treba da damo puni izraz našoj kulturnoj dužnosti, koja bi bila neefikasna ako ne bi bila ispunjena odmah i sa puno iskrenosti. Stoga, braćo i sestre, stavimo svoje potpise već danas na zajednički akt naše kulture, umjetnosti, nauke i humanizma.