Epski junak Tale Ličanin u pripovijeci „Kaimija“ iz pripovjedačke zbirke „Pobune“ (1966) Derviša Sušića
Piše: Sifet Karalić
Usmena epika zahtijeva posebnu pažnju u savremenoteorijskim sagledavanjima. Odnosno, bitna pitanja savremene književnosti prepoznajemo i u poetici usmenoknjiževnih vrsta, jer se poezija naravski prepoznaje u usmenoj lirskoj pjesmi, a proza u epici i usmenoj prozi. Pritom, ukoliko bismo samjeravali odnose utjecaja, usmena epika ima zasigurno veći utjecaj na ukupnu pisanu književnost od bilo kog drugog oblika usmene književnosti. Razloge prije svega prepoznajemo u nemjerivo većem zanimanju savremenih i pisaca i čitalaca za prozne oblike, a osobito ua roman – zaključuje Šemović u knjizi Od zvuka do znaka (Šemsović, 2021: 17). Ovakvo zanimanje prepoznajemo u nekolicini Sušićevih djela, a ja ću se u ovome radu pozabaviti konkretno njegovom pripovijetkom „Kaimija“ iz djela Pobune, gdje u ovoj pripovijeci imamo zastupljen motiv epskog junaka Tala Ličanina. Sušić je kroz analizu ne samo društvenih i povijesnih prilika u tadašnjoj državi, nego i kroz analizu temperamenta i naravi naroda s kojim je živio, slutio da će Tale biti dobar ilustrator društvenog stanja i vrelo inspiracije za književno stvaranje. Iako se usmeno i pisano paralelno razvijaju, usmeni tekst zadugo ima primat nad pisanim jer znatno lakše dolazi do većeg broja recipijenata. Susret usmenog i pisanog u kome je svrsihodnost temeljna nakana stapanja mogao se dogoditi u vremenu jake potrebe da se znanje koje je zapisano, i samim tim dostupno uskom krugu poštivalaca, obnaroduje.[1] Križanje tekstova usmene i pisane književnosti specifično je u ukupnoj teoriji intertekstualnosti, kako zbog različitosti medija tako i zbog znatno češćih primjera nego što je to slučaj sa drugim kombinacijama križanja, kao što su: međusobno križanje djela pisane književnosti, pisane književnosti i neke druge umjetnosti, pisanog teksta i nekog drugog teksta itd. [2] Upravo je intertekstualnost ključno pitanje kojim će se ovaj rad baviti. Naime, u radu će biti najprije govora o Talu Ličaninu kao epskom junaku u usmenoj književnosti i o svim njegovim osobenostima kao takvog u epskoj pjesmi, tj. dobit ćemo svojevrsnu psihologizaciju junaka u epskoj tradiciji. Zatim ću preći na savremenu pisanu književnost, tačnije na već spomenutu pripovijetku „Kaimija“ iz zbirke pripovjedaka Pobune bošnjačkog pisca Derviša Sušića, jer upravo u toj pripovijeci nailazimo na pomenuto križanje usmene i pisane književnosti. Moj će zadatak dalje biti objasniti izgradnju lika u savremenoj pisanoj književnosti preuzetog iz usmene epske tradicije, također objasniti pitanje intertekstualnosti i transkodiranja, tj. šta se zapravo transkodiralo i šta je pripovjedač dobio time na značenjskom planu.
U knjizi Usmena poezija Bošnjaka pobrojani su najznačajniji junaci bošnjačke usmene epike te je ponuđena njihova unutarnja tipologija, na način da je Alija Đerzelez mitsko-epski junak – sadrži neku nadnaravnu moć i mitsku priču; zatim, Mustaj-beg Lički, Mujo Hrnjica i Halil Hrnjica pripadaju realistično-epskim junacima; i na kraju, Tale Ličanin primjer je antiepskog junaka (Šemsović 2021: 144). Za nas je ovdje najvažnija tipologija antiepskog junaka, pa Šemsović u pomenutoj knjizi pojašnjava na sljedeći način: „Antiepski junak na neki način pripada epskom svijetu, ali tek kao oponent svih epskih vrijednosti osim pobjede u boju. Odjeća, oružje i konj ne čine njegov epski svijet – njegov je epski svijet u njemu samom. Reflektirat će se raznolikim manifestacijama, a temeljni trenutak odraza jeste sam boj u kome uvijek zarobi neprijateljskog zapovjednika. Njegova filozofija života temelji se na relativiziranju svega – nosi lošu odjeću da, ukoliko izgubi u dvoboju njegov neprijatelj nema šta s njega skinuti, dok, ukoliko pobijedi, lahko mu je s neprijatelja svući odijelo i na sebe obući. Ovakav karnevaleskni junak oblačit će lošu odjeću štiteći se od uroka, pokazivat će određene keramete (začudna svojstva tipična za evlije), neće ništa epsko posjedovati, ni kulu, ni odjeću, ni konja, ni oružje, ali će biti pobjednik svake bitke. Tale Ličanin je jedini predstavnik ove kategorije junaka epskih pjesama i na južnoslavenskom prostoru nalazimo ga samo u bošnjačkoj usmenoj epici, te ga stoga i tretiramo kao najzreliji proizvod, iliti praunuče usmene epike“ (Šemsović 2021: 145).
Budalina Tale unutar bošnjačke usmene epike funkcionira kao svojevrsna suprotnost karakterističnom epskom junaku. On je poznat i kao Od Orašca Tale i Ibrahim Tale, a njegovoj ekspanziji je doprinjela i historijska ličnost Tala Ličanina, poznatog buntovnog Krajišnika koji je kod Banja Luke poginuo 1637. godine. Budalina Tale i njegov izgled usmenom pjesniku dao je bazu za građenje junaka iz kojeg je progovorio prosti čovjek iz naroda koji stoji sa obje noge na zemlji i nije klasični epski junak.[3] O tome kako Tale Ličanin nije klasični epski junak prvi uočava Nikola Tordinac, a njegove riječi preuzimam iz knjige Epski junak Budalina Tale Mirsada Kunića koji je u poglavlju „Uočavanje problema“ sakupio bitnu građu za analizu i karakterizaciju lika Tala Ličanina. Tako da Mirsad Kunić navodi sljedeće: Budalina Tale je junak koji odstupa u gotovo svim dimenzijama svoje složene pojave od uobičajenog junaka i uobičajenog ponašanja. Pojmovi odstupanja i funkcije su komplementarni i ključni pojmovi za razumijevanje lika Budaline Tale. Osobenost Talina lika bila je uočena već davne 1884. godine u tekstu Nikole Tordinca Tale budaline ili čauš u narodnoj pjesmi. Tordinac svoju analizu temelji na osnovu uvida u samo jednu zbirku i nekoliko pjesama u kojima se spominje Tale. Ovaj zaljubljenik u Bosnu i njezino usmeno stvaralaštvo Budalinu Talu dovodi u vezu sa istaknutim junakom svatovskih običaja, čaušom, „Svatovi su veselje narodno, al toliko, da narod većega ne zna, a duša toga svatovskoga veselja jeste čauš! Kao što nema vašara bez Ciganina, tako ni svatova bez čauša“ (Tordinac, str. 1). Zatim daje opis jednog konkretnog čauša, kojeg pamti još iz djetinjstva: „Bio je to čovjek gole – garav u obrazah, kao da si ga sad iz odžaka izvukao. Na njemu izvrnut ćurak, na njem odrpana kapa, a za kapom tri puranske peruške – iza toga na ćurku pripeti lisičiji repovi – u ruci buzdovan kojim je udarao u vrata, prozore, plotove – smiješan do Boga…“ (Tordinac, 1). Sličnu odjeću nosi i Budalina Tale: „Nema Tale kadifli čakšira, nego čohane, otrcane; nema na njem zlatom vezenih ječerma, nego ćurak od medvjeda, rukavi poderani; ne pokriva njegovu glavu kapa zrdalija, ili finofes, već kapa od jazavca ili kao što na jednom mjestu vele, kapa od dva vuka. Na kapi nema junačkih čelenaka, nego trista praporaca. Nenosi on toke i ilike, ni pozlaćene šibke, da mu sablja neokači pleća. Nesteže se mukademom pasom, već ličnim, a nema ni okovanih pala, nego nosi čavlenu batinu, u kojoj je do pet stotina i hiljada klinaca“ (Tordinac, 1).
Tordinac, naime prirodu Talina lika izvodi direktno iz ove zanimljive folklorističke pojave. Kakogod je čauš zadužen za pravljenje ugođaja u svadbama isto tako je i Tale zadužen za vedar ugođaj u epskom druženju. Postoji jedna razlika, a koju Tordinac ne ističe: svadbe su same po sebi narodna veselja, a svijet epske pjesme je ozbiljan svijet. Na neki način Tali je bilo ‘teže’ pobrinuti se za pravi ugođaj nego čaušu. Konačno, Talina uloga ne može se svesti samo na pravljenje ugođaja. Sa time se slaže i Tordinac kada uočava izvjesnu podvojenost lika na junačku / epsku i šaljivdžijsku dimenziju. Ovakvo raslojavanje se proteže i do Talinih imena: u tipično epskim situacijama ide ime Tale Ličanin, a u lakrdijškim – Budalina Tale.[4]
I Hatidža Krnjević polazi od rečene podvojenosti na epsku i antiepsku dimenziju lika. „Tale Ličanin je epski junak koji se uvijek nalazi na mjestu događaja“, ali i lik koji odaje antiepsku pojavu: po načinu odijevanja, po odsustvu svečanog epskog patosa, po neznatnom, slučajnom i beznačajnom porijeklu, po osobenom oružju, po priznanju koje mu odaje protivnik i neprijatelj, po nehajnom odnosu prema ratnim trofejima, po upadljivoj sklonosti za prerušavanjem. Krnjević tu sklonost naziva „igrom prerušavanja“ što je „jedno od bitnih obilježja duševnog života ovog epskog junaka“ (Krnjević, 411). Naravno, prerušavanje nije svojstveno samo Tali, je „Tale jedini epski junak koji preuzima na sebe delikatnu ulogu da glumi slijepca-pjevača“ (Krnjević, 413). Iz takvog stava primjetan je parodični odnos prema epskom patosu i epskoj situacji, kojim se unosi „nešto životvorno i istinito u monotoniju“ epskog načina življenja. „Tale je onaj neophodni princip razaranja ustaljenog. On je energija koja razriva već postojeće formule i šablone šalom i humorom, karikaturom i parodijom, tvoreći tako nov kvalitet“ (Krnjević, 416).
Tale je čedo epskog svijeta, osjeća se njegovim sastavnim dijelom, on je često izvan, ali i unutar tog svijeta. Taj svijet je njegova pozornica i njegova publika, stoga on ne može bez njega, kao što ni taj svijet ne može bez Tale. Tale je jedini epski junak koji neće i ne želi da se dopadne. Upravo svojim osobenim odijevanjem i ponašanjem Tale želi skrenuti pažnju na sebe i dopasti se na drugačiji način od uobičajenog. Talino parodijsko negiranje epskog svijeta biva nadograđeno ironijskim uzdizanjem i distanciranjem od strane tog istog svijeta. Jednostavno, niti Tale negira epski svijet, niti epski svijet odbacuje parodičara Talu.[5] Rašid Durić svoju analizu temelji na slikanju osebujnog karaktera Budalina Tale. I on polazi od onoga po čemu se Tale razlikuje od svih drugih „likova naših nacionalnih epskih poezija“ (Raši Durić, Epski junak Budalina Tale, Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Sarajevo 1998, 418. ). Na prvom mjestu razlikuje se po broju imena, odnosno nadimka pri čemu je najzanimljiviji nadimak „Budalina“, zbog toga što na najbolji način određuje Talinu prirodu. „To je prezime svojevrsa metafora, jer je Tale vanredno lucidna osoba kojoj je komika imanentna osobina“ (Durić, 418). Tale je čobanskog porijekla, odrpanog i sirotinjskog izgleda, ali ga to ne priječi da vodi ravnopravan dijalog sa agama. „Vanjskim izgledom Tale razbija kanone epske idealizacije svih naših junaka“ (Durić, 421).
Budalina Tale je zasigurno lik koji, iako sa granice – a možda baš zbog toga! – više nego ijedan drugi u sebi nosi sržnu supstancu epike čiji je sastavni dio i naroda u kojem je nastao, ali istovremeno i lik koji svojim parodijsko-ironijskim nastupom može da učestvuje u savremenim postmodernističkim disputima, što u prvi mah djeluje kao odveć smjela konstatacija.[6] Dakle, Budalina Tale je u monotoni epski svijet unio nove boje i novi glas bez kojeg se u daljnim godinama neće moći zamisliti krajiško vojevanje. On se nikada nije utopio i prilagodio epskom svijetu, nego je zauvijek ostao dosljedan sebi i do kraja je pričao jednu novu, originalnu i drugačiju priču. Talina vanjština je uvijek u suprotnosti s uobičajenom epskom vanjštinom. U pjesmi “Ropstvo kadune Cerić Ali-bega”, opis Tala i njegove vanjštine, najbolje se vidi:
Da kakav je, Bog ga nagrdio.
Žuto kljuse, ljudurina gruba,
A na njemu loše odijelo.
Kroz čizme mu propanule pete,
Kroz čakšire ispala koljena,
Kroz dolamu lopatice vire,
A kroz kapu perčin ispanuo.
Na kulašu uzde ni julara,
Đavo odn'o, sedla ni samara.
Sve mu travu oko puta pase.[7]
U epskoj tradiciji postoji izreka koja karakterizira junaka Tala: “što god reče budalasti Tale, to će reći svi po Lici Turci”. Izreka je nastala iz velikog poštovanja niza junaka prema Tali kao čudaku i osobenjaku. Njegove zabavne šale, podmetanja i psovke vole svi, pa čak i oni pogođeni njegovim britkim umom. S druge strane, Tale u epskoj pjesmi je prije svega veoma dobar drug, pouzdan prijatelj i veliki junak. Tale Ličanin na glavi nosi uvijek naherenu kapu kamilavku, napravljenu od kože jazavca, a ako se desi da ova kapa spadne u nekom ljutom okršaju, Budalina Tale na glavu stavlja neki stari fes kroz koji mu kosa viri. Ovaj neuredni junak sa svojim stilom odijevanja i poznatom toljagom drenovačom uz osmjeh podstiče drugove na okršaj, a ujedno svojom pojavom izaziva smijeh (Mustafa Sušić, Završni magistarski rad, str. 10):
Napred Tale jaše na kulašu,
Poredi mu uskok – Rade mali,
Među se su jarca oborili,
Tale mihu dere na nožicu,
A Radovan mihu na gr'oce,
Na Tali je dobra đeisija:
Čakšire mu islah medvidina,
Dolama od gorskoga vuka,
Kapetina na njem od jazavca,
Niz nju bije trista tramoljika,
Pa sve Talu biju po plećima,
U kulašu četiri kajasa,
dva od lika, a dva od opute,
Kulaš kasa, a travu popasa,
Sve na njemu Tale popijeva,
Otpiva mu Radojica mali[8]
Epski junak Tale Ličanin u pisanoj književnosti
Derviš Sušić govori o životu uopće, ali prije svega o Bosni koju odlično poznaje. U Pobunama on govori o tragičnoj sudbini Bosne i ljudi u njoj, te o njihovoj osobini da ne pristaju na teške uslove, da se bune protiv svega što im nameću strane sile, što im donosi vrijeme kao nevolju. Po svojoj narativnoj organizaciji, Pobune su zbirke pripovijedaka u kojima različiti naratori ispovjedaju svoje viđenje Bosne iz različitih pozicija, osvjetljavajući pritom različite povijesne periode i paradoksalni odnos raznovrsnih osvajača prema Bosni i Hercegovini. Ovakvim književnim postupkom, Derviš Sušić, nakon Ive Andrića, uvodi u bosanskohercegovačku književnost novi vid historijske interpretacije, zasnovanog na promjeni filozofije historije i postupku personalizacije povijesti. U pripovijeci Kaimija Derviš Sušić opisuje sudbinu Hasana Kaimije, šejha Silahdar Mustafa-pašine tekije. Radnja kreće njegovom odlukom da se vrati iz Turske u Bosnu. Na putu natrag on upoznaje opjevanog krajiškog junaka Tala Ličanina. Da bi se odbranio od teše i nemoguće pozicije u Bosni, od tog strašnog povijesnog iskustva, Sušić onda uvodi humor. Međutim, ovdje je humor višestruk, na jednoj strani humor je božanski bljesak koji osvjetljava stvari u njihovoj dvostrukoj zasnovanosti, ali je humor uvijek i spas, utočište pred nemogućim političkim, odnosno povijesnim okolnostima. Za Sušića, humor je način prevladavanja stereotipnih, tragičnih situacija koje se refrenično ponavljaju u Bosni. Zbog toga Sušić uvodi antiepskog junaka Talu Ličanina. U ovom djelu Tale svojim humorom i posebnošću predstavlja tipičnog bosanskog čovjeka. Kao i u usmenim predajama, i kod Sušića Tale ustvari ostaje svoj. Prvi susret Hasana Kaimije s Talom Ličaninom: A onog drugog Bošnjaka, siromaha koji sjedi kraj peći, najmio je da ga prati pošto je velik junak i strahota od sablje kad se naljuti.[9] Iz ovog citata vidimo da nas čitaoce Derviš Sušić upoznaje sa Talom Ličaninom na isti onaj način na koji to radi epska pjesma svojim slušaocima. Šemsović u svojoj knjizi Od zvuka do znaka kaže da „transformaciju motiva utvrđujemo međusobnom usporedom motiva iz djela usmene književnosti sa motivom iz djela pisane književnosti“ (Šemsović 2021: 87). On razlikuje tri tipa transformacije motiva:
- Nulta transformacija motiva
- Nepotpuna transformacija motiva
- Potpuna transformacija motiva
Za svaki tip je dato temeljito objašnjenje, te s obzirom da sam već spomenuo da Tale u pripovijeci Kaimija ostaje svoj, reklo bi se da se Sušić koristi „nultom transformacijom motiva“. Međutim, radi se o nepotpunoj transformaciji motiva što ćemo uskoro vidjeti na primjeru. Za nepotpunu transformaciju motiva isti autor kaže sljedeće: „Za motiv koji pored novog kontekstualno zadanog značenja sadrži i dio značenja iz prethodnog obitavališta, kažemo da je nepotpuno transformiran motiv. Takav se motiv polovično oslanja na prethodni kontekst, a polovično uklapa u novi“ (Šemsović 2021: 92). Pokušajmo to uočiti na sljedećoj Talinoj ispovijesti koju kazuje Kaimiji : Eto, jednom, posla mene Lički Mustajbeže da mu gdje u Kotarima otmem dva dobra vola orača. Ja ukradoh dva dobra vola orača. Zajmiše me od mora katane, ali ja nekako, moleći Boga, umakoh. Mustajbeg mi dade dukat i ovcu jalovicu. I svoj bih vijek mirno proživio da guslar za sahan pilava i but ovnovine s Mustajbegove sofre ne ispjeva grdnu lagariju kako sam na svom Kulašu iz zemlje Kaurije iznio Ilijinu seku Anđeliju i poklonio je Ličkom Mustajbegu. A jok, tako mi moje mile majke, radi takvih tantavica ovakav junak ne silazi niz Kotare. To je debelom begu prahnulo da makar u mislima zamijeni ružnu begovicu izmišljenom Anđelijom. Svašta begu na um pade kad mu se od masnih dolmi i duga sjedenja begović u čakširama uznemiri. Ne zamjeram. I beg o nečemu mora misliti. I guslar od nečega mora živjeti. Samo mi je žao što će po Krajini ostati pjesma guslarova, a ne moja – jauk i cviljenje.[10] Dakle, dio značenja iz prethodnog obitavališta, pored već pomenutog izgleda i siromaštva, zasigurno je to i ranije pomenuti Talin odnos prema ratnim trofejima. Umjesto titule, zemlje, počasti ili položaja koji su bili uobičajen način iskazivanja zahvale junacima, iz prethodnog citata vidimo da Tale za nagradu dobija dva dukata i ovcu jalovicu. Međutim, ovdje se ne radi ni o kakvim „ratnim trofejima“, tj. ne radi se o ratu, bitci uopće. Naprotiv, Talov junački zadatak sastoji se u dovođenju dvaju volova orača. U ovoj pripovijeci Talu Ličaninu Sušić ukida epsku konstrukciju heroja i u potpunosti dobijamo humorističku i parodijsku konstrukciju lika. „Historičnost koja je bitna u epici Budalina Tale pretvara se u sarkastični odnos između epske istinitosti i stvarnosti“ (Sušić 2019: 18), Sušić time, nimalo slučajno, razara mitsko-legendarne predstave o junacima koji zapravo vode besmislene bitke i ginu u tuđim ratovima. Jezik koji govori Tele je narodni jezik, iz Tala progovara prosti čovjek iz naroda, ili tačnije progovara nesretni i napaćeni bosanski čovjek. U sljedećem citatu moguće je ponovo jasno uočiti nepotpunu transformaciju motiva: Govori meni moj Tale Ličanine: ‘Hvala tebi, Hasane Kaimijo, hvala ti na pomoći u putu i u Sarajevu, hvala ti na silnim dolmama i burecima i baklavama što su ih preda te i preda me tolike Sarajlije iznosile, hvala ti na vinu i rakiji i smijehu i bijesu po tekiji, na pjesmi i drugim zadovoljstvima! Tolikim darovima ne bi me Carstvo tursko obasulo ni kad bi se sve u jedno blago i junaku naklonjeno srce pretvorilo! I na prijateljskoj ponudi da ostanem u tvrđavi na carskoj plaći, hvala ti! Ja moram na Krajinu. Čeka me već dugo ostarjela majka. A i granice sam se zaželio. A ako kad čuješ da sam kakvo golemo junaštvo počinio, onda imaj na umu, moj poštovani Hasanefendijo Kaimijo, da sam ga učinio ne dajući zlu da se tebe i takvih kao ti takne rukom nesreće’.[11] Zanimljivo je napomenuti da je glavni lik ove pripovijetke Hasan Kaimija, po kome je, dakle, ova pripovijetka i naslovljena, rezultat također nepotpune transformacije motiva. Hasana Kaimiju, isto kao i Tala Ličanina, Sušić ironizira i parodira. Naime, Sušić njegovoj učenosti i buntovništvu, zbog kojeg je u stvarnosti protjeran kao i u priči, paradoksalnim postupkom suprostavlja malverzacije, blud, prevare, laži, alkoholizam i sl. U prethodno spomenutom citatu Tale se zahvaljuje Kaimiji na svim dobrima koje mu je on učinio. Ovo je zahvala na uzvraćenom prijateljstvu, a Tale je u epskoj pjesmi vjeran prijatelj, baš kao i u ovoj pripovijeci. Međutim, na kraju svoje emotivno-oproštajne poruke, Tale obećaje da će štititi svojim junaštvom Kaimiju i njemu slične od zla. Upravo zbog ovoga je bilo važno spomenuti neke karakteristike lika Kaimije u pripovijeci, jer će Tale svojim „junaštvom“ zapravo štititi varalice i nemoralne ljude, gdje Sušić aludira time na ulemu i političke moćnike tadašnjeg okupatorskog Carstva.
Po svojoj narativnoj organizaciji, Pobune (1966) su zbirka pripovijedaka u kojima različiti naratori ispovjedaju svoje viđenje Bosne iz pozicije unesrećenog i potčinjenog čovjeka, osvjetljavajući pritom različite povijesne periode i paradoksalni odnos raznovrsnih osvajača prema Bosni i Hercegovini. Ovakvim književnim postupkom Derviš Sušić, nakon Ive Andrića, uvodi u bosanskohercegovačku književnost novi vid historijske priče i interpretacije historije, zasnovane na promjeni filozofije historije i postupku personalizacije povijesti. Sušićeva koncepcija historije polazi od toga da je historija neprestano obnavljanje, pa se ona otvara i otkriva kao prostor jedne brutalne, tragične ljudske egzistencije. Za Sušića, Bosna je za njega zemlja žrtva, kao i bosanski čovjek, zatim, Bosna je za njega zemlja heroj – to je građenje strukture heroja žrtve gdje se heroj sakralizira i ubacuje u kolektivnu memoriju. Upravo iz tog razloga, Sušić će se vješto poslužiti nepotpunom transformacijom motiva iz epske poezije i učiniti od heroja Tala Ličanina postupak razaranja mitsko-legendarne predstave o herojima, junacima i na značenjskom planu će dobiti običnog čovjeka koji nikada nije želio ratovati, ali uvijek je morao biti u ratu.
Izvor
- Derviš Sušić, Pobune, Svjetlost, Sarajevo, 1991.
Literatura
- Mirsad Kunić, Epski junak Budalina Tale, Bosnian Ars, 2004.
- Sead Šemsović, Od zvuka do znaka, Dobra knjiga, Sarajevo, 2021.
- Sead Šemsović, Usmena poezija Bošnjaka, Dobra knjiga, Sarajevo, 2021.
- https://www.ff.unsa.ba/files/zavDipl/19_20/kob/Mustafa-Susic.pdf
[1] Sead Šemsović, Od zvuka do znaka, Dobra knjiga, Sarajevo, 2021, str. 65.
[2] Isto, str. 85.
[3] https://www.ff.unsa.ba/files/zavDipl/19_20/kob/Mustafa-Susic.pdf str. 5.
[4] Mirsad Kunić, Epski junak Budalina Tale, Bosnia Ars, 2004, str. 18.
[5] Isto, str. 19-20.
[6] Isto, str. 20-23.
[7] Hormann II 1996: 725-726.
[8] Junačke pjesme – muhamedovske, ur. Dr. Luka Marjanović, Matica hrvatska, Zagreb, knj. IV, 1899., str. 505-506.)
[9] Derviš Sušić, Pobune, Svjetlost, Sarajevo, 1991, str. 95-96.
[10] Isto, str. 97-98.
[11] Isto; str. 127.