Dan slavenske pismenosti: Bosanska pismenost u kulturi svijeta

Danas, na dan sv. Ćirila i Metodija, začetnika pismenosti kod Slavena, obilježava se Dan slavenske pismenosti. I pismenost na bosanskom jeziku dio je slavenske pismenosti, u kojoj bosanska pismenost učestvuje s čak pet bosanskih pisama – glagoljica, stara bosanska ćirilica / bosančica, arebica, savremena ćirilica i latinica. Po svojoj izrazitoj višepismenosti bosanski jezik jedinstven je među slavenskim jezicima i rijedak jezik u svijetu. Pismenost na bosanskom jeziku specifična je i po tome što povijesno pripada različitim kulturalno-civilizacijskim kontekstima, povezujući tradicije kako evropskog Zapada, tako i muslimanskog Orijenta.

Afirmirajući pismenost na bosanskom jeziku, Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” kao najstarija i temeljna organizacija kulture Bošnjaka, odnosno bošnjačka kulturna matica, 2019. godine u čast 830. godišnjice Povelje bana Kulina kao jednog od najstarijih sačuvanih spomenika bosanske pismenosti ustanovila je Dan bosanske pismenosti, koji se obilježava svake godine 29. augusta, na dan kad je 1189. godine izdana Povelja bana Kulina.

Također, s ciljem promoviranja bosanske pismenosti i njene povijesti, Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” u saradnji s Institutom za jezik Univerziteta u Sarajevu i Muzejom književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine izradila je dokumentarnu izložbu “Slovom o slovu: Tragovima bosanske pismenosti”, kojom je predstavljen povijesni razvoj bosanske pismenosti počev od srednjeg vijeka, pa sve do početka 20. st. i modernog doba, a koja je izvorno prikazana na Dan bosanske pismenosti 2022. godine u Sarajevu, nakon čega je prikazana i u nizu gradova u Bosni i Hercegovini i inostranstvu.

U nastavku donosimo uvodnu predstavku za izložbu “Slovom o slovu: Tragovima bosanske pismenosti” autora dr. Erme Ramić-Kunić, dr. Alena Kalajdžije i prof. dr. Sanjina Kodrića.

Slovom o slovu:

Tragovima bosanske pismenosti

Ima staro slovo što glagoli svima…

(Mak Dizdar: Kameni spavač)

Izložba Slovom o slovu: Tragovima bosanske pismenosti dokumentarna je izložba o povijesti pismenosti na bosanskom jeziku od srednjeg vijeka, pa sve do novijeg vremena, zaključno s početkom austrougarskog perioda. Izložba pokazuje duboku povijesnu ukorijenjenost i dugu tradiciju bosanskog jezika, ali i pismenosti na bosanskom jeziku, čiji se začeci javljaju upravo u dalekom srednjem vijeku, dok se njezin razvoj odvija tokom svih narednih stoljeća. Sve ovo vrijeme, a stjecajem različitih povijesnih okolnosti, tradicija bosanske pismenosti usložnjavala se, učinak čega jeste i višestrukost pisama bosanskog jezika, među kojima su najprije glagoljica i njezine različite varijante, od kojih je za Bosnu karakteristična glagoljica poluoblog tipa, potom posebna varijanta stare ćirilice, tzv. zapadna ćirilica bosanskog tipa, zatim bosančica te arebica, nakon čega slijede različite starije varijante ćirilice i latinice, kao i, napokon, savremena ćirilica i savremena latinica, odnosno ćirilica i latinica kakve danas poznajemo i koristimo.

Naime, današnja Bosna i Hercegovina zemlja je s dalekim povijesnim korijenima, ali i zemlja vrlo složene prošlosti, što se reflektiralo i u historiji bosanskog jezika, ali i u povijesti pismenosti na bosanskom jeziku. U dalekoj prošlosti na prostoru današnje Bosne i Hercegovine govorilo se različitim jezicima i pisalo različitim pismima, kako onima koja su vezana za starosjedilačko stanovništvo, tako i onima koja su na prostore ove zemlje donijeli razni osvajači i drugi narodi koji su njime prošli, ostavivši upravo i u jeziku i u pismu svoje važne povijesne tragove. No, uprkos ovoj znatno dužoj tradiciji, o tradiciji bosanske pismenosti kao takvoj može se govoriti tek nakon dolaska Slavena na današnji bosanskohercegovački prostor i njihova postepenog stapanja sa zatečenim stanovništvom počev od kraja 6. i početka 7. st., pa nadalje, odnosno tek nakon dospijeća tekovina šire slavenske pismenosti, i to najprije ćirilo-metodske glagoljske pismenosti kao prvog oblika pismenosti kod Slavena, a potom i ćirilične pismenosti – sve to najvjerovatnije ne prije 10. st. U ovo vrijeme na prostoru današnje Bosne i Hercegovine uveliko su uznapredovali i procesi konstituiranja osobene bosanske etno-jezičke zajednice, kao i procesi formiranjem prvih naznaka, a potom i prvih stvarnih pojavnih oblika srednjovjekovne bosanske države, koja se razvija počev od tzv. zagorskih sklavinija u 9. i 10. st., potom kao banovina, a od 1377. godine i kao kraljevina.

Za srednjovjekovnu Bosnu vezuje se i naročita bosanska varijanta staroslavenskog jezika kao prvog pisanog jezika svih Slavena, pisanog najprije glagoljicom, a potom ćirilicom kao prvim slavenskim pismima, odnosno bosanska redakcija staroslavenskog jezika. Kao osobena bosanska varijanta staroslavenskog jezika, bosanska staroslavenska redakcija imala je sve elemente koji je određuju kao poseban jezički identitet: jedinstvene prostorne i vremenske koordinate, specifične društveno-političke uvjete, zatim pripadnost jednom, manje-više zaokruženom društvenom i kulturnom krugu te osobenu religijsko-ideološku obojenost. Osim u jeziku, ove specifičnosti vrlo rano ispoljile su se i u pismu, što će pokazati već i slučaj Humačke ploče, kamene ploče najvjerovatnije s kraja 10. ili početka 11. st., koja je pisana ćiriličnim pismom s upotrebom pet slova glagoljice. Nakon toga, broj osobenih bosanskih tekstova postaje sve veći, posebno s dubljim ulaskom u srednji vijek i s razvojem srednjovjekovne bosanske države, pri čemu svi ti tekstovi i u jezičko-pisanom, ali i u književnom te širem kulturnom smislu čine naročiti fenomen, koji je moguće jasno razlikovati od drugih jezičko-pisanih, književnih i kulturnih fenomena na širem prostoru Slavenskog juga, a posebno još šire. Bosanski stećci sa svojim osobenim natpisima, kao dio specifične bosanske sepulkralne kulture, samo su najpoznatiji, a nikako i jedini primjer osobene bosanske pisane tradicije, u kojoj posebno mjesto imaju i povelje, darovnice te drugi dokumenti bosanskih vladara i velikaša, različite crkvene knjige, a naročito evanđelja i drugi tekstovi iz korpusa tekstova Crkve bosanske, potom drugi različiti religijski i slični spisi te pojedini tekstovi svjetovnog karaktera…

S osmanskim osvajanjem Bosne 1463. godine prestaje postojati srednjovjekovna bosanska država, a za njom ubrzano jenjava i praktično se gasi i srednjovjekovna bosanska pisana tradicija, kao i ukupna bosanska srednjovjekovna kultura, koja će u kasnijim stoljećima preživjeti tek u pojedinim tragovima, a i tad najčešće preoblikovana u skladu s novim društvenim kontekstom, kako to potvrđuju neki sačuvani spomenici poput Kunovskog zapisa iz šezdesetih godina 16. st. ili bosanični natpisi na muslimanskim nišanima iz 15. i 16. st. Umjesto starih kulturnih formi javljaju se nove, dominantno pod utjecajem orijentalno-islamske kulture i civilizacije, što se reflektira na sve sfere života, pa tako i na jezik te pismenost. Baš onako kako će u bosanski jezički sistem početi ulaziti brojna leksika iz prvenstveno orijentalno-islamskih jezika – turskog, arapskog i perzijskog, tako će se bosanski jezik početi pisati na još jednom, novom pismu, preuzetom iz istog, orijentalno-islamskog kulturno-civilizacijskog konteksta. Riječ je o arebici kao arapskom pismu koje je prilagođeno bosanskom glasovnom sistemu, a koja će se u bosanskom jeziku razviti u više različitih varijanata i, kao dominantno pismo među muslimanima, koristiti sve do austrougarske okupacije Bosne 1878. godine, a sporadično i kasnije, sve do sredine 20. st. Istina, s pojavom arebice, u Bosni i bosanskom jeziku nisu dokraja nestala sva ranija bosanska pisma, te će se npr. bosančica kao osobena bosanska ćirilica koristiti tokom cjeline osmanskog doba u Bosni, pa i kasnije u nekim slučajevima, a uz bosanske franjevce bosančicom će se pisati i među muslimanima. Tako je kod bosanskih muslimana – Bošnjaka bosančicom pisan i cijeli jedan osobeni paraliterarni žanr poznat pod imenom krajišničkih pisama, s tim da je bosančica imala i svoju produženu primjenu i u drugim sferama života, naročito unutar starih bošnjačkih plemenitaških porodica, kod kojih je bila poznata i kao begovica ili begovsko pismo, pri čemu se često koristila kod žena, pa je ostala zapamćena i kao žensko pismo.

S austrougarskom okupacijom Bosne 1878. godine bitno se mijenja i pojava bosanske pismenosti, u koju sve intenzivnije prodiru savremena ćirilica i savremena latinica, dok se arebica i bosančica vremenom povlače. Istina, latinica u starijim svojim varijantama u Bosni je bila prisutna i ranije, posebno počev od 18., a još više od 19. st., i to prije svega kod bosanskih franjevaca, naročito s obzirom na njihove veze s hrvatsko-katoličkim jezičko-književnim i kulturnim prostorom, dok će kod bosanskih pravoslavaca dominirati različite starije varijante ćirilice, kao direktni komunikacijski kanal sa srpsko-pravoslavnim jezičko-književnim i kulturnim kontekstom. Što se tiče bosanskih muslimana – Bošnjaka, za razliku od savremene latinice, sa savremenom, Vukovom ćirilicom Bošnjaci će se bliže susresti i prije austrougarske okupacije, pa će npr. još 1866. godine čak i zvanični vilajetski list Bosna, osim na turskom i arebici, biti uporedo štampan i Vukovom ćirilicom na bosanskom jeziku, dakle dvije godine prije negoli je Vukova ćirilica zvanično prihvaćena u Srbiji. Pa ipak, nakon austrougarske okupacije Bosne za bosanske muslimane, naročito u konzervativnijim krugovima, savremena ćirilica i latinica bit će strana, „kaurska“ pisma, što se posebno odnosi na latinicu kao „švapsko“ pismo, te će se i niz godina nakon uspostave austrougarske vlasti među Bošnjacima odvijati cijela društvena drama u odnosu na problem nove pismenosti – konzervativniji krugovi ostat će privrženi prvenstveno arebici, kojom će jednim dijelom nastaviti pisati i u austrougarskom periodu, čak će objavljivati i štampana izdanja, sve do njezina ukidanja, dok će se moderniji, proevropski orijentirani Bošnjaci okrenuti novim pismima kao povijesnoj nužnosti, prihvatajući istovremeno i druge elemente novog, zapadno-evropskog kulturno-civilizacijskog konteksta, ali ne uz potpuno negiranje tradicije, koja se nastoji sačuvati i nastavlja njegovati na nov način, u skladu s novim životnim okolnostima. Šire prihvatanje savremene ćirilice i latinice među Bošnjacima počet će se dešavati tek nakon intenzivnijeg razvoja modernog evropskog školstva u Bosni, a posebno nakon pojave evropskih književnih tendencija među Bošnjacima krajem 19. i početkom 20. st., kako to potvrđuje književna djelatnost Mehmed-bega i Riza-bega Kapetanovića Ljubušaka, Osmana Nuri Hadžića (Osmana – Aziza), Edhema Mulabdića, Safvet-bega Bašagića, Muse Ćazima Ćatića, Osmana Đikića i dr., kao i štampanje prvih bošnjačkih usmenoknjiževnih zbirki počev od zbirke Koste Hörmanna pa nadalje, odnosno pokretanje prvih modernih listova, novina i časopisa i sl.

Napuštanje starijih oblika pismenosti te usvajanje „zapadne“ pismenosti kao nove pojave u pisanju značilo je, između svega ostalog, i smjenu starije i novije književnosti – starija književna praksa dotrajala je i počela se okončavati s krajem osmanskog doba i starijom pismenošću, a novija se začela s austrougarskim vremenom i novom pismenošću. Dok se starija književnost, posebno u sferi visoke literature, tokom osmanskog vremena ostvarivala prvenstveno na orijentalno-islamskim jezicima – turskom, arapskom i perzijskom kod muslimana, odnosno na latinskom kod katolika, srpskoslavenskom i slavenosrpskom kod pravoslavaca te hebrejskom i jevrejskošpanskom kod jevreja, novija književnost ostvarivala se na maternjem jeziku te na savremenoj ćirilici i, sve češće, savremenoj latinici kao novim, „zapadnim“ pismima. Uprkos otporu i inerciji kod konzervativnijih krugova, a zahvaljujući novoj književnoj i intelektualnoj generaciji, otvorenoj ka Evropi i evropskim vrijednostima, tako je kod Bošnjaka nastala i tzv. preporodna književnost, pri čemu nova kulturna paradigma nije u cijelosti odbacila tradiciju, već je bila vođena dominantno idealom premošćavanja jaza između tradicije muslimanskog Orijenta i aktuelnih izazova evropskog Zapada, sve to kako u književnosti i kulturi, tako i u ukupnom identitetu Bošnjaka.

Razvoj bosanske pismenosti pratio je, dakle, povijesni razvoj današnje Bosne i Hercegovine, pri čemu od 19. st., usljed složenih procesa nacionalne identifikacije na Slavenskom jugu, bosanska pismenost kao takva sve više se svodi na bosanske muslimane – Bošnjake, dok se bosanski katolici dominantno identificiraju s hrvatskim nacionalnim identitetom i hrvatskim jezikom, a bosanski pravoslavci sa srpskim nacionalnim identitetom i srpskim jezikom. U skladu s tim, ova izložba predstavlja svu složenost i raznolikost bosanske pisane tradicije, počev od Humačke ploče, pa nadalje, okupljajući tekstove na različitim pismima i hronološki prikazujući razvoj bosanske pismenosti, pri čemu se izdvajaju tekstovi koji su nastajali uglavnom od 12. do početka 20. st. Iz srednjovjekovnog perioda izložena su dva korpusa: religijski, koji uglavnom pripada vjerskim tekstovima Crkve bosanske, i svjetovni, koji odražava narodnu starobosansku pismenost. Srednjovjekovna vjerska pisana tradicija koja se razvijala u okvirima bosanske redakcije staroslavenskog jezika predstavljena je tekstovima bosanskih  četveroevanđelja, zbornika i odlomaka apostola. Svjetovna srednjovjekovna pismenost koja se razvijala u okvirima starobosanskog jezika prikazana je tekstovima iz korpusa epistolarne pismenosti – to su povelje i darovnice bosanskih banova i kraljeva te korpus epigrafske pismenosti, koja obuhvata natpise na stećcima i građevinama. Iz historije bosanskog jezika u vremenu osmanske te austrougarske vlasti u Bosni predstavljeni su, također, različiti žanrovi pismenosti, a koji obuhvataju tekstove na bosančici, arebici, ćirilici i latinici. Od bosaničnih tekstova izdvajaju se tzv. krajišnička pisma, ali i neki vjerski tekstovi Crkve bosanske (Kunovski zapis) i katoličke crkve (franjevačka književna tradicija), kao i bosanični natpisi na muslimanskim nišanima, primjer bilježenja usmene književnosti na bosančici itd. Na arebici se predstavljaju tekstovi iz također različitih žanrova: poezija, proza, leksikografija i filologija, ali i drugi, uglavnom kasniji arebički tekstovi, uključujući i izdanja štampana arebicom. Od starih latiničnih tekstova izloženi su tekstovi iz vjerske tradicije, zapisi usmenog književnog stvaranja, dokumenti iz razvoja školstva i sl., nakon čega slijede neki od prvih bosanskih tekstova na savremenoj ćirilici i latinici, odnosno tekstovi koji su bili posebno značajni za usvajanje ovih pisama u bosanskoj pisanoj praksi.

Kao i svaki drugi izbor, ova izložba nužno je selektivna, te je, naravno, tek jedna moguća interpretacija složenosti i raznolikosti bosanske pisane tradicije. No, ma koliko bila selektivna i u tom smislu ograničena, i ova izložba dovoljan je pokazatelj bogatstva bosanske pisane baštine, o kojoj se još uvijek malo, premalo zna, što je jedan od razloga da se bosanski jezik i danas nedovoljno uvažava kao takav. Neizbježna selektivnost i ograničenost ove izložbe, stoga, ostaje kao poziv za nove prikaze i nove interpretacije bosanske pisane tradicije, kao i bosanske jezičke prošlosti uopće, koja, bez i najmanje sumnje, pokazuje i dokazuje zbilju bosanskog jezika i njegovu historijsku i kulturnu utemeljenost.

Prof. dr. Sanjin Kodrić,

predsjednik Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ i

redovni profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu

Dr. Erma Ramić-Kunić,

naučna saradnica Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu

Dr. Alen Kalajdžija,

naučni savjetnik Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu