Charles Pierre Baudelaire: “Albatros”
Dokoni mornari od zabave love
često albatrose, silne morske ptice,
na putu nemarne, tihe pratilice
lađa što nad ljutim vrtlozima plove.
Na daske od krova spuste ih sputane.
Kraljevi azura, nevješti, zbunjeni,
bijelim i ogromnim krilima skunjeni
mašu ko veslima na obje strane.
Maločas prekrasan, a sad smiješan, jadan,
krilati se putnik bori s okovima;
s lule jedan mornar puše mu dim gadan
u kljun, drugi mu se ruga skokovima.
Tom knezu oblaka i pjesnik je sličan;
on se s burom druži, munjom poji oči,
ali na tlu sputan i zemlji nevičan,
divovska mu krila smetaju da kroči.
Charles Pierre Baudelaire, francuski pjesnik i književni kritičar, rođen je u Parizu 9. 4. 1821. godine. Već je u 6. godini ostao bez oca, da bi poslije bio odgajan po internatima, pošto se voljena majka preudala za generala Aupicka, koji ga nimalo nije simpatisao i koji će ga, iako punoljetna, nakon prisilnoga putovanja brodom na Istok staviti pod mentorstvo i lišiti slobode raspolaganja vlastitim imetkom. Navedeno, kao i veza s mulatkinjom Jeanne Duval, koja je nadahnula neke od njegovih najljepših stihova, biografske su činjenice koje će se uobličiti u izazovnu, transgresivnu, bolom, pobunom i žudnjom prožetu poeziju. Svoju najpoznatiju zbirku Cvjetovi zla (1857) posvetio je Théophileu Gautieru. No, objavljivanje zbirke donijelo mu je neshvaćanje, pa čak i sudski proces zbog povrede javnoga morala. Neke pjesme (njih 6) bivaju zabranjene i izbačene iz zbirke. V. Hugo bio je jedan od rijetkih koji je prepoznao novi senzibilitet (“novi drhtaj”) i prekretničku energiju ove inkriminirane zbirke, što je brižljivo strukturirana oko temeljne antiteze “spleena i ideala”. Ni klasično ni romantičko, nego već moderno, u dijalogu između Juga i Sjevera, paganstva i kršćanstva, tjelesnosti i intelekta, njegovo je pjesništvo odraz trajnoga sukoba suprotstavljenih polova: Boga i demona, ljepote i rugobe, uzvišenoga i trivijalnoga… Baudelaire je pjesnik ontoloških dihotomija, ali i proročki vjesnik njihovih metamorfoza i tajne komplementarnosti. On je označio novi period povijesti pjesništva, u poeziju unio više novih motiva nego ijedan pjesnik u 19. stoljeću, otvorio vidike i bitno proširio mogućnosti pjesničkog izraza. Napisao je još zbirku pjesama u prozi Spleen Pariza (1862) i mnogobrojne eseje, književne i likovne kritike, prikaze i članke. Preminuo je u Parizu 31. 8. 1867. godine.
