Bošnjačka zajednica kulture i bošnjački kulturni preporod

Na današnji dan, 20. februara 1903. godine, tad pod imenom društva „Gajret“, osnovana je današnja Bošnjačka zajednica kulture, temeljna i najstarija organizacija kulture Bošnjaka, odnosno bošnjačka kulturna matica i svjetska kulturna zajednica bošnjačkog naroda.

Dan osnivanja društva „Gajret“, odnosno današnje Bošnjačke zajednice kulture obilježava se kao Dan Bošnjačke zajednice kulture. Ovim povodom u Domu Oružanih snaga Bosne i Hercegovine u Sarajevu održan je svečani koncert Musica Bosnae: Solo pjesme za glas i klavir po motivima tradicije sevdalinke iz kompozitorske ostavštine Asima Horozića, kojom prilikom uvodno slovo Bošnjačka zajednica kulture i bošnjački kulturni preporod održao je predsjednik Bošnjačke zajednice kulture prof. dr. Sanjin Kodrić.

Bošnjačka zajednica kulture i bošnjački kulturni preporod

Uvaženi visoki gosti i zvanice,

Vaše ekselencije i eminencije,

cijenjene dame i gospodo,

dragi „preporodovci“, dragi „narodni uzdaničari“, dragi „gajretovci“,

poštovani skupe…

Večeras prvi put u ovoj svakogodišnjoj svečarskoj prilici pozdravljam vas, s posebnim ponosom i posebnom radošću, u ime Bošnjačke zajednice kulture kao takve, baš onako kako sam to, također s istim ponosom i radošću, činio prethodnih godina u ime Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“, odnosno baš onako kako su to na isti način činili moji uvaženi i časni prethodnici – čelnici ove institucije tokom prethodne 122 godine. Dakle, pozdravljam vas u ime iste institucije kao, između ostalih, i bard bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti i kulture i društveno-politički prvak dr. Safvet-beg Bašagić, jedan od osnivača i prvi predsjednik društva „Gajret“, osnovanog upravo na današnji dan – 20. februara 1903. godine kao naša prva glavna preteča i prvi naš glavni pravni prethodnik. Pozdravljam vas, također, u ime iste institucije kao i nekadašnji istaknuti privrednik i bankar Asim-beg Dugalić, jedan od osnivača i prvi predsjednik društva „Narodna uzdanica“, osnovanog 17. oktobra 1924. godine kao naša druga glavna preteča i drugi naš glavni pravni prethodnik. Pozdravljam vas, jednako tako, u ime iste institucije kao i advokat, partizanski prvoborac i poslijeratni visoki partijski i politički funkcioner dr. Zaim Šarac, jedan od osnivača i prvi predsjednik Kulturnog društva Muslimana „Preporod“, osnovanog 13. septembra 1945. godine kao sveobuhvatna i krovna kulturna organizacija tadašnjih Muslimana, u koju su se udružila najprije društva „Gajret“ i „Narodna uzdanica“, a potom i sva preostala bošnjačka društva kulture i prosvjete ovog vremena, brojne muslimanske čitaonice i svi drugi oblici kulturno-prosvjetnog rada kod Bošnjaka nakon Drugog svjetskog rata, uključujući i Muslimansko dobrotvorno društvo „Merhamet“. Pozdravljam vas, naravno, u ime iste institucije kao i kolos bošnjačke i bosanskohercegovačke književne historiografije prof. dr. Muhsin Rizvić, jedan od obnovitelja i prvi predsjednik obnovljenog Kulturnog društva Muslimana „Preporod“, koje je, nakon zabrane rada i djelovanja 1949. godine, svoj rad i djelovanje nastavilo 5. oktobra 1990., a koje će potom, 1995. godine, biti preimenovano u Kulturno društvo Bošnjaka „Preporod“, a nakon toga, već 1997., u Bošnjačku zajednicu kulture „Preporod“, što je naziv koji će 28. septembra prošle, 2024. godine biti modificiran u naziv Bošnjačka zajednica kulture.

Sve je to, dakle, jedna i nedjeljiva, ista institucija, sa svojom poviješću i svojom sadašnjošću, kojih se, bez rezerve i izuzetka, nikad  ne odričemo i kojima se, naprotiv, svesrdno dičimo, sa svim onim što je njihova i povijesno i savremeno oblikovana unutrašnja složenost i raznolikost svake vrste, od društava „Gajret“ i „Narodna uzdanica“, preko jedinstvenog Kulturnog društva Muslimana „Preporod“ i njegove kasnije obnove, odnosno Kulturnog društva Bošnjaka „Preporod“ i Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“, pa sve do današnje Bošnjačke zajednice kulture kao takve. Ma kako se i ma zašto se u nekom trenutku zvala, to je institucija koja je izrasla iz potrebe bošnjačkog naroda za takvom institucijom i zarad bošnjačkog naroda, institucija koja se razvijala s bošnjačkim narodom, ali koja je i razvijala bošnjački narod, institucija koja se vremenom mijenjala, kao i sam njezin narod, ali je i mijenjala taj isti narod, otvarajući mu nove vidike i dajući mu nove putokaze i mogućnosti za njegovo povijesno postojanje i trajanje. Na drugoj, suprotnoj strani od historijske inercije i antihistorijskog konzervativizma, ona je uvijek bila živ i neposredan odgovor na izazove i nužnosti vremena i zato uvijek progresivna i avangardna, o čemu svjedoče njezini impozantni rezultati, naročito iz prve polovine 20. st., kad su „Gajret“ i „Narodna uzdanica“ bili glavni nosioci bošnjačkog kulturnog preporoda, odnosno onih društvenih i kulturnih vrijednosti kod Bošnjaka koje su, uprkos svim poteškoćama i preprekama, bile osnova na kojoj se za svega nekolika desetljeća izgradio narod s inteligencijom i društveno-kulturnom elitom koji je tako stekao mogućnost da opstane i živi u modernoj Evropi i savremenom svjetskom poretku, rame uz rame s drugim, a pogotovo Bošnjacima bliskim i susjednim narodima.

Ovo je velika, grandiozna preporodna historija na kojoj se i danas temelji Bošnjačka zajednica kulture kao takva i koju ona nastoji nastaviti i dalje razvijati, onako kako to traži naše vrijeme, ali i onako kako je to moguće u našem vremenu, sa svim njegovim izazovima i ograničenjima. Unapređujući i upravo preporađajući ovu instituciju u svakom, a posebno u statusnom smislu, što smatramo nužnošću upravo s obzirom na njezinu grandioznu prošlost i prijeku potrebu u svakom vremenu, pa tako i u sadašnjosti, upravo, dakle, zato 28. septembra prošle, 2024. godine na Skupštini kao našem statutarno najvišem organu plebiscitarno smo donijeli odluku o modifikaciji naziva Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ u naziv Bošnjačka zajednica kulture. Bilo je to na moj prijedlog, čime se trajno više nego ponosim, ali zasluge su naše zajedničke jer taj veliki, golemi iskorak učinili smo upravo zajedno, konsenzualno, ali prije svega potpuno svjesno i krajnje odgovorno, u cijelosti svjesni naše odgovornosti i pred prošlošću, i pred sadašnjošću, ali i pred budućnošću, a posebno svjesni fundamentalne važnosti primjerenog, adekvatnog imenovanja.

Mi, naime, pripadamo narodu koji dugo, predugo ni sam nije bio adekvatno imenovan, narodu kojem su nametana njemu tuđa, strana imena i koji se i sam, iz različitih razloga, nazivao tuđim i stranim imenima ili imenima koja su označavala nešto drugo, a ne narod kao takav, ali pripadamo i narodu koji je imao upravo svjesnost i odgovornost da u nekim od najtežih trenutaka svoje novije povijesti smogne snage, pameti i znanja da se napokon i zvanično nazove svojim stvarnim, starim i jedinim ispravnim imenom – Bošnjak. Bilo je to na Prvom bošnjačkom saboru 28. septembra 1993. godine u ratnom, opkoljenom Sarajevu, u trenutku kad je bila ugrožena ne samo društveno-politička već i puka biološka kolektivna egzistencija dotadašnjih Muslimana, ali i Bosne i Hercegovine kao države i njihove domovine sa svojom hiljadugodišnjom poviješću, odnosno bilo je to, dakle, u trenutku kad smo možda imali samo mogućnost da napokon slobodno izaberemo vlastito ime pod kojim ćemo biti ubijeni i nestati. Upravo na godišnjicu ovog velikog, historijski prekretnog događaja, svjesni njegove i stvarne i simboličke važnosti, a posebno važnosti imena kao označitelja identiteta i same suštine koju simbolički predstavlja, upravo na ovaj dan skupštinskom odlukom modificirali smo i naziv institucije koja Bošnjake kao narod predstavlja u kulturi i kulturnom oblikovanju njihova kolektivnog identiteta – onako kako je na Prvom bošnjačkom saboru bošnjački narod ozvaničio svoje stvarno, jedino ispravno ime, isto tako na svojoj Skupštini Bošnjačka zajednica kulture nazvala se imenom koje joj je jedino primjereno s obzirom na njezinu historiju i njezin status, ali i koje korespondira s onim što ona danas jeste i što treba biti u budućnosti kao temeljna i najstarija organizacija kulture Bošnjaka, odnosno bošnjačka kulturna matica i svjetska kulturna zajednica bošnjačkog naroda.

Iako naša misija uvijek jeste bila i ostala preporodna u kulturnom smislu, naš stvarni naziv nikad nije bio „Preporod“ kao imenički dodatak koji smo 1945. godine dobili od tadašnjih vlasti, već je to bio isključivo naziv Bošnjačka zajednica kulture kao generički, a samim tim i suštinski naziv ove institucije, a koji, kao takav, kao stvarni i suštinski, u prvi plan ističe i dokraja bjelodanim čini sve ono što ova institucija jeste – institucija koja pripada bošnjačkom narodu, institucija koja se bavi njegovom kulturom kao osnovom njegova kolektivnog identiteta te institucija koja počiva na zajedništvu kao obliku organiziranja i institucije i naroda kao cjeline. Pritom, nazivom Bošnjačka zajednica kulture obuhvaćena su i sva dosadašnja imena ove institucije, počev od „Gajreta“, preko „Narodne uzdanice“, pa do „Preporoda“, uključujući i sve druge kulturne, prosvjetne i slične organizacije koje su nakon 1945. godine ujedinjene u tadašnje Muslimansko kulturno društvo „Preporod“. Kao i nazivi „Gajret“ i „Narodna uzdanica“ te svi drugi nazivi organizacija koje su institucionalne preteče i pravni prethodnici današnje Bošnjačke zajednice kulture, i naziv „Preporod“ ostaje i dalje naš, ali i trajno pravno zaštićen kako u domaćem, tako i u međunarodnom pravnom prometu, kao i, na kraju krajeva, u našim srcima, našim emocijama i našim navikama, našem pamćenju, pri čemu, radi osiguranja kontinuiteta i vidljivosti tamo gdje je to potrebno, naziv „Preporod“ zadržao se te se i dalje upotrebljava u svim slučajevima gdje za to postoje opravdani razlozi, kao npr. u nazivima naših muzičkih, folklornih i drugih ansambala, umjetničkih galerija ili drugih organizacijskih jedinica poput Radio-televizije „Preporod“ ili Planinarskog društva „Preporod“ i sl., odnosno pri čemu mi i danas osnivamo i ponovo ćemo osnivati i nove „Preporode“ kao specijalizirane organizacijske jedinice Bošnjačke zajednice kulture.

Naziv Bošnjačka zajednica kulture, dakle, istovremeno je i jedini potpuno tačan i precizan naziv institucije, odnosno naziv koji je sveobuhvatan kako u historijskom smislu, tako i u smislu mogućnosti daljnjeg širenja institucionalnih kapaciteta i okvira Bošnjačke zajednice kulture, što nam je i cilj, ali je ovaj naziv i izraz našeg u međuvremenu dosegnutog institucionalnog razvoja, odnosno upravo našeg institucionalnog preporoda. Isti slučaj bio je i s uvođenjem naziva Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ 1997. godine, u vremenu mandata predsjednika prof. dr. Muniba Maglajlića, još jednog našeg intelektualnog prvaka, naziva koji je, kao zamjena za dotadašnji naziv Kulturno društvo Bošnjaka „Preporod“, predstavljao još drastičniju i još značajniju, korjenitu i sasvim zaokretnu promjenu naziva institucije s obzirom na u tom trenutku dosegnutu razinu njezina razvoja, a posebno s obzirom na potrebu da se konačno i samim nazivom institucije raskine s institucionalno limitirajućim okvirima „kulturnog društva“ i njegovim reliktima, što ova institucija tad nije bila već dugo. Modifikacijom naziva Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ u naziv Bošnjačka zajednica kulture mi smo, praktično, samo završili proces adekvatnog nominiranja institucije koji je snažno započeo još 1997. godine.

Bošnjačka zajednica kulture samosvojna je institucija, sa svojom institucionalnom organizacijom i svojim organima, te, kao svaka druga samosvojna institucija, ima puno i neotuđivo pravo donositi vlastite odluke na Zakonom i Statutom propisani način, pri čemu joj je obaveza posebno to da svojim odlukama unapređuje vlastiti status i rad. Pa ipak, plebiscitarna odluka zakonski i statutarno nadležnih organa Bošnjačke zajednice kulture poslužila je kao povod za bjesomučnu hajku na instituciju i njezino rukovodstvo, a posebno na mene lično kao njezina aktuelnog čelnika, pri čemu su stvarni razlozi mnogo dublji i opasniji, uključujući i nastojanje da se institucija destabilizira i destruira, odnosno podredi i potčini ličnim interesima pojedinaca i interesnih grupa i drugim sličnim nedopustivim, ali i društveno krajnje štetnim interesima, sve to, tobože, u ime izvjesnih „viših ciljeva“, odnosno tipično makijavelistički, na način da cilj opravdava sredstvo, ma kakvo to sredstvo bilo. Svjedočili smo tako linču koji je, međutim, i više od toga – više nego očita slika i prilika unutrašnje ruiniranosti našeg društva i sve češćih pojava poput urušene etike i morala, licemjerja i isprazne, lažne dušebrižnosti, porazne simplificiranosti i banalnosti, divljačke sirovosti i nerafiniranosti, suštinskog antiintelektualizma i antiakademizma, sve dublje ukorijenjenog antikulturalizma, ksenofobičnosti i konfliktnosti i brojnih drugih unutrašnjih zala društva u kojem živimo, a prije svega svjedočili smo zastrašujućoj bošnjačkoj autodestruktivnosti, onom što i u brojnim drugim sličnim slučajevima iznutra uništava bošnjački narod i njegove vrijednosti, sve dok se na kraju ne samouništimo, tj. dok na kraju ne uništimo sami sebe iz sebe i od sebe. Od tih nebrojenih očitih laži, potvora, spinova, konstrukcija i spletki, koje u međuvremenu jesu izgubile na svojoj silini u široj javnosti, ali nisu niti će nestati, posebno u manje vidljivoj, diskretnijoj sferi društvenog života, nisu, na pravdi Boga, stradali samo živi već i mrtvi, uključujući i sve one čestite bošnjačke narodne pregaoce koji su desetljećima gradili današnju Bošnjačku zajednicu kulture. Ne smijem lagati i prešutjeti i zato moram reći: Stradali su i, u grobu u kojem već 32 godine leže njihove kosti, bili uznemireni i moji, u prethodnom ratu ubijeni roditelji, čijem su sinu, upravo na pravdi Velikog Boga, neki urezali zločinačku kokardu kao metu na čelo da bi, nasilno uklonivši nepoćudnog čelnika institucije, lakše destabilizirali i destruirali, odnosno podredili i potičinili instituciju Bošnjačke zajednice kulture, tim prije što sam se, eto, drznuo da je nastojim što čestitije voditi putem njezina daljnjeg razvoja i uspjeha i čuvati od neprimjerenih upotreba i zloupotreba. Nije to, možda, primjereno kazati javno, naročito u ovoj svečanoj prilici, ali je to nužno i neizbježno jer je to istina i činjenica koja zorno pokazuje svu grozotu i gnusobu hajke i linča, odnosno opasnih i krajnje loših namjera kojima sam bio i dalje jesam ostao izložen i ja, ali – preko mene kao njezina čelnika – zapravo cjelina institucije Bošnjačke zajednice kulture.

No, nije to ništa novo, jer od „Gajreta“ i „Narodne uzdanice“, preko prvobitnog, a onda i obnovljenog Kulturnog društva Muslimana „Preporod“, odnosno Kulturnog društva Bošnjaka „Preporod“ i Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“, pa sve do današnje Bošnjačke zajednice kulture, isto ili slično desilo se predugi niz puta. Nije, naime, zaboravljeno da je čak i dr. Safvet-beg Bašagić, iako najveći bošnjački kulturni preporoditelj, u jednom trenutku bio anatemiziran i izopćen, tad s nekim drugim povodima, ali sa suštinski istim ili sličnim razlozima, niti je zaboravljeno da je „Gajret“ sa svojom fascinantnom preporodnom misijom višestruko bio predmetom pokušaja discipliniranja i da mu je bio zabranjivan rad i da se slično dešavalo i s „Narodnom uzdanicom“, kao što nije zaboravljeno ni to da je izvornom „Preporodu“ tadašnja vlast nametnula i ovo ime, ime „Preporod“, ali i njemu neprimjerenu „agitpropovsku“ funkciju te da ga je na koncu i ukinula i oduzela mu svu njegovu brojnu i bogatu imovinu. Možda šire nije poznato ili se barem ne spominje, odnosno prešućuje, ali također nije zaboravljeno ni to da se mnogo toga istog ili sličnog iz ranijih vremena nastavilo i kasnije, u našem vremenu, u našoj savremenosti, i onda kad je riječ o Kulturnom društvu Bošnjaka „Preporod“ i Bošnjačkoj zajednici kulture „Preporod“, dakle u vremenu kad kao narod za brojne pojave ove vrste nikako ne možemo kriviti druge, nego se ipak trebamo pogledati u vlastito ogledalo.

Pa ipak, uprkos svemu, ova institucija, ma kako se zvala, preživljavala je i opstajala, čak i nakon što joj je bio namijenjen apsolutni kraj. Uprkos svim izazovima, preprekama i ograničenjima, uprkos zabranama i zatvaranjima, uvijek se i nužno preporađala i nadživjela je štošta, pa i cijele države – Austro-Ugarsku monarhiju, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevinu Jugoslaviju, Nezavisnu državu Hrvatsku i socijalističku Jugoslaviju. Stoga je realno očekivati da će, Božijom pomoći, preživjeti i bošnjačku autodestruktivnost.

Pri samom kraju, prisjetimo se opet dr. Safvet-bega Bašagića, jednog od naših osnivača i našeg prvog predsjednika, čiju ćemo 155. godišnjicu rođenja obilježiti upravo ove godine, a koji je, između svega ostalog, bio i vrsni poznavalac i prevodilac djela velikog sufijskog pjesnika Dželaluddina Rumija. A taj Rumi, Bašagićev Rumi, kazuje i sljedeću mudrost, mudrost koja neće osporiti fundamentalnu važnost imenovanja, ali hoće ukazati na suštinu: „Imena nisu važna, ruža bi mirisala i kad bi se drugačije zvala.“

Suština Bošnjačke zajednice kulture, a posebno njezina preporodna suština, ostala je, dakle, ista, s tim što je sad jasnije i primjerenije artikulirano ono što je upravo suštinska uloga ove institucije i što su sad ostvareni dodatni preduvjeti za naš primjereniji status i naš još uspješniji rad u sadašnjosti i budućnosti. Zato se niko ne treba upinjati, a pogotovo ne bjesomučno boriti se da nam vrati ili čak nametne naziv „Preporod“, jer naziv „Preporod“ je naš i niko nam ga ne može niti oduzeti niti nametnuti baš zato što je naš, baš kao što su naši i nazivi „Gajret“ i „Narodna uzdanica“ i svaki drugi naziv kojim smo se zvali u svojoj dugoj preporodnoj povijesti. A naša obaveza također je jasna, i mi od svoje obaveze, upravo od svojeg amaneta, svoje dužnosti i pred Bogom i pred ljudima, pred narodom, nećemo niti možemo odustati – uprkos svemu, nastavit ćemo raditi i truditi se onako kako znamo i umijemo, i više nego što možemo i moramo, sve to uvijek i isključivo za dobro naroda i cjeline društva, jer to mi tako uvijek i isključivo radimo, ili – kako bi to svojim preporodnim stihom kazao upravo naš Bašagić – uvijek i isključivo „za sreću doma i naroda“!

Prof. dr. Sanjin Kodrić, predsjednik Bošnjačke zajednice kulture