Bosna mora imati svoje odane čuvare

Piše: Senadin Lavić

Bošnjačka kulturna forma iskazuje vlastitu svijest o nužnosti refleksivnog odnošenja prema problemskim sadržajima, koji na suštinski način određuju njezino buduće bivstovanje među evropskim narodima i državama-nacijama. Možda je u tegobi vremena koje danas traje, najvažnije ono stanje autorefleksije koje su u prošlom, 20. stoljeću već zacrtali M. Kapetanović Ljubušak, S. Bašagić, M. Dizdar, M. Selimović, D. Sušić, S. Kulenović, M. Hadžijahić, M. Filipović, M. Imamović… Stanje koje upozorava da bošnjačka rezistentnost nije slučajna povijesna činjenica. Žilavost bošnjačkog kulturnog bića ohrabruje sva naša nastojanja!

BZK “Preporod” je u 2018. godini objavio XII kolo iz edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga. Time je objavljeno šezdeset knjiga i nastavljeno sa značajnim projektom. Edicija Bosenikos (Bosna i Bošnjaci) još nije objavila svoje prve knjige. Za to ćemo vjerovatno čekati neko “bolje vrijeme” i razumijevanje! Ali nećemo prestati razvijati znanost i znanstvene rasprave. U 2018. godini prošlo je sto godina od završetka Velikog rata ili Prvog svjetskog rata koji je odnio milione žrtava u nezaustavljivoj ljudskoj potrebi da se uspostavi drugačiji poredak moći u svjetsko-povijesnim odnosima. Bosna je dočekala početak Velikog rata u sastavu Austro-Ugarske carevine. Bosanske regimente su ratovale za cara na svim stranama svijeta, dok su im svirali marševe i govorili „Die Bosniaken kommen“. Prije toga Balkanski ratovi su se odigravali kao priprema za veliku katastrofu. U Balkanskim ratovima, Sandžak je okupiran i podijeljen između Srbije i Crne Gore. Na kraju monarhijske moći Austro-Ugarske carevine, uspostavlja se novi svjetski poredak poslije 1918. godine i dovodi Bosnu i Bošnjake u najteže stanje postojanja. Od jeseni 1918. godine, u Bosni se instalira vojska iz Srbije, koju predvodi vojvoda Stepa Stepanović, etablira se nova država s imenom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevina Jugoslavija), nestaje ime Bosna, potiskuje se ime Bošnjaci i nudi im se “izbor” između srpstva, hrvatstva i jugoslavenstva.

Velikodušno nuđenje, nema šta, kojim se oni negiraju i brišu iz povijesnog postojanja. Stepa je otvorio proces “ujedinjavanja”, odnosno podvođenja Bosne pod Srbiju i njezin hegemonijski interes. Nikada prije u povijesti, Bosna nije bila pod vlašću Srbije i njezina vojska raspoređena na bosanskom teritoriju. To se u ideološkim oblandama srpskih narativa nazivalo južnoslavensko jedinstvo, a ustvari značilo je konkretan početak procesa srbiziranja prostora Bosne i mijenjanja njezine demografske strukture. Taj proces svoj vrhunac je doživio 1939, kada su Cvetković i Maček, u ime Srbije i Hrvatske, pokušali definitivno podijeliti bosansku zemlju i izbrisati bilo kakav trag postojanja Bosne. Tu ideju su ponovo potvrdili u Buenos Airesu, Cvetković i Pavelić 1954. godine, te Milošević i Tuđman 1991–1992. godine.

Ulazak Druge armije iz Srbije u Bosnu predstavlja se kao “oslobađanje od okupacije”. S druge strane, taj vojnički ulazak srbijanske vojske može se shvatiti kao nova okupacija i prekid procesa modernizacije Bosne, koji je započeo za vrijeme Austro-Ugarske okupacije. Kada je Aleksandar Karađorđević proglasio 1. decembra 1918. godine Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, bilo je jasno iz samog naziva države da se nekim narodima ne piše dobro. Možemo period od 1918. do 1945. shvatiti kao proces strašnog nazadovanja Bosne i prekid njezinih evropskih integracija u znanju i tehnologiji. Čini se, nažalost, da se Bosna sto godina poslije još otima iz kandži “belih orlova”, koji su od 4. do 6. novembra 1918. umarširali iz Srbije preko Višegrada u Sarajevo. (Istim putem je 1992. godine Užički korpus Jugoslovenske armije umarširao u Višegrad i ubio nekoliko hiljada Bošnjaka.) Tim povodom u Mostaru je srpsko kulturno-prosvjetno društvo Prosvjeta osmislilo nagradu za humanost po imenu vojvode Stepe Stepanovića. Na to su uslijedile reakcije mostarskih intelektualaca, koji su podsjetili da nisu zaboravili na zločinstva koja je srbijanska vojska počinila po hercegovačkim krajolicima prilikom “oslobodilačkog pohoda” 1918. godine.

Mostarski intelektualci su podsjetili da ta vojska i njezin vojvoda nisu baš bili “osloboditelji” Bosne. Narativ da je srbijanska vojska oslobodila Višegrad, Sarajevo, Mostar i druge bosanske gradove od austrougarske okupacije, moramo ipak shvatiti kao lukavstvo i podvalu srpske provincijalne hiperbole, poznato srpsko preuveličavanje i prilično sporno interpretiranje nekog događaja, koji, zapravo, prikriva srbijansku intenciju iz Prvog svjetskog rata – cilj Srbije da se zaposjedne i zauzme Bosna. I, najzad, šta će srbijanska vojska u Bosni uopće? Tokom 2018. godine, nastavlja se uplitanje Hrvatske i Srbije u unutrašnje stvari Bosne i ponovno oživljavanje ratnih aspiracija i ciljeva koji nisu ostvareni. U 2018. godini, srpsko-hrvatski antibosanski pakt je nemilosrdno denuncirao bilo kakvu mogućnost normalnog građanskog života u Bosni. (Samo su u tome saglasni srbijanski i hrvatski nacijski projekti hegemonije i neofašizma). SH-pakt protiv Bosne, svodi sve političko djelovanje na odnos etničkoreligijskih grupa, naciju definira, sasvim pogrešno i prevaziđeno, preko religije i etničkih karakteristika. Srpsko-hrvatski etnicizam ne priznaje naciju kao pravno-političku kategoriju, odnosno javno-pravni odnos građanina prema svojoj državi u kojoj ima status građanina i državljanstvo. Većina ljudi još ne shvata i ne razvija koncept države-nacije, povrh etničkog i konfesionalnog sklopa u kojem se pojavljuje etnarh i vrhovni sveštenik, kao ključne ličnosti.

Gradnja države-nacije podrazumijeva uspostavljanje principa vladavine prava i odgovornosti svakog građanina unutar državnog poretka. Iz Srbije su stalno stizale bombastične “ponude” i prijetnje da se gubitak Kosova nadomiri s bosanskim dejtonskim entitetom “Republika srpska”. Sociolog Đokica Jovanović iz Niša, otvoreno je Srbiju nazvao “četničkom državom”, imajući u vidu da je srbijanski predsjednik Vučić iskočio ispod šinjela Šešelja, Nikolića i četničkog pokreta. Vučić je za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu bio na Jevrejskom groblju u Sarajevu, odakle su ubijani građani Sarajeva. S druge strane, hrvatska zagrebačka politika je nastavila tamo gdje je haški tribunal sankcionirao Tuđmanov režim i njegove hercegovačke izvršitelje kao Udruženi zločinački pothvat (UZP). Jasno je da je Tuđmanov režim radio prema istom scenariju na određenim dijelovima Republike Bosne i Hercegovine, kako je to na drugim radila srbijanska hegemonijska zločinačka vojska. Srušene su džamije, spaljivane kuće, ubijani ugledni Bošnjaci, žene silovane, protjerivano stanovništvo, širena mržnja, kroatiziran prostor…

Onda je Zagreb u 2018, pored bombastičnih najava i priprema za gradnju Pelješkog mosta isporučio Deklaraciju o Hrvatima u Bosni i Hercegovini. U tom sramnom pamfletu, koji se označava kao deklaracija HDZ-a, aktualna hrvatska politika pokazuje jedno nemoralno držanje spram Bosne, u kojem se vidi nepriznavanje, paternalizam i aspiracije na teritorije. Hrvatska nema nikakvo pravo u Bosni i Hercegovini, niti hrvatski Ustav obavezuje Bosnu na bilo šta. Riječ je o dvjema nezavisnim i suverenim državama. Neka se, naprimjer, Hrvatska i Srbija pokušaju brinuti o Hrvatima i Srbima u Austriji ili Njemačkoj, na isti način kako to podmeću u Bosni! Srpski i hrvatski hegemonijski projekti su dubinski odjek stoljeća potčinjenosti i palanačke perverzije dojučerašnjih okupiranih naroda i njihovih traumatiziranih elita… Traume prošlosti su proradile u novom povijesnom kontekstu. Izgleda da srbijanske i hrvatske političke oligarhije još nisu u stanju da vode moralnu i odgovornu državnu politiku. Njihove hegemonijske intencije kazuju da još žive u bespućima kolonijalnih mitova o sebi i drugima.

To znači da Bosna mora imati svoje odane čuvare!

Stanovništvo Bosne se desetkuje, iseljava hametice, zahvaćeno psihom potrage za boljim životom. Nezvanično, spekulira se da je gotovo dvije stotine hiljada ljudi iselilo iz Bosne u periodu 2013–2018. godine?! To je poziv na uzbunu, za borbu oko očuvanja života i borbu protiv pretvaranja naše države u “dom starica i staraca”… Tu, tik do nas ubijaju nečiju djecu. Ubijeni su sinovi Davora Dragičevića i Muriza Memića – u Banjoj Luci i Sarajevu. Institucije su zakazale i skrivaju istinu. Odjednom smo shvatili da su institucije zarobljene u rukama opasnih grupa ljudi, koje stoje iznad sistema i manipuliraju životima građana.

Totalitarni režim, korumpirani policajci, bahati ministri, zlonamjerne tužiteljice i tužitelji, zloupotrijebljena moć, iščašeni pravosudni organi, reperesivni sistem, obezvrijeđeni građani… Građani se sami moraju boriti za pravdu i slobodu, jer to korumpirane institucije nisu u stanju. Šute političari, religijske institucije, intelektualci, tužiteljstva, policija. Svi šute… Vlast je, čini se, važnija od života običnih ljudi, ali srce Muriza Memića lomi nepravedni poredak tužiteljica, policajaca, vještaka, moćnika i političara! Građani, nažalost, još ne razumiju da su zatočeni u laži opasnog sistema… Neistomišljenicima se s visina režima montiraju optužnice i procesi. Hapse se ljudi koji misle drugačije i traže istinu! (…) Nenadano, predsjednik Skupštine BZK “Preporod”, prof. dr. Hidajet Repovac preselio je na bolji svijet u 2018. godini. Rahmet mu duši.

Preuzeto iz: “Godišnjak BZK Preporod 2018”, uvodnik