„Baš u večer toga istog mjeseca on se rodi prije zore i sunca“: Dan rođenja Muhammeda, a. s.
Po Takvimu Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, ove godine se mevlud, dan rođenja Muhammeda, a. s., obilježava danas 27. septembra 2023. godine.
Mevlud, dan rođenja Muhammeda a. s., u islamskoj tradiciji obilježava se 12. rebiu-l-evvela po Lunarnom, Hidžretskom kalendaru. Dan mevluda jedan je od najradosnijih događaja za muslimane jer Poslanikovo, a. s., rođenje predstavlja početak ispunjenja duhovne zrelosti čovječanstva.
„Mi smo te (Muhammede) kao milost svjetovima poslali“, kaže se u Kur'anu Časnom (El-Enbijā’, 107). Poslanik Muhammed, a. s., za sebe je govorio: „Ja sam dova Ibrahimova i radosni navjestitelj Isaov, a. s.“ (Hadis) Poslanikovim, a. s., rođenjem i pojavom, najmirisnije ruže na drvetu poslanstva, označen je završetak poslaničkog ciklusa.
Muslimani baštine sjećanje na Poslanika, a. s., kao nekog ko je svojim životom dosegao zenit ljudskosti s obzirom na to da je kao usvetun hasenetun (divan uzor) iskusio moralnu puninu onoga što čini savršeno odgojenu ljudsku narav. Muhammed, a. s., odlikovao se održavanjem ravnoteže između duha i materije, srca i duše, života i smrti.
Čovječanstvu je vlastitim primjerom posvjedočio univerzalno načelo: da bi se djelovalo dobro, mora se biti dobar, da bi se savladao svijet, valja najprije savladati samog sebe i tako dalje. Iz poštovanja prema svom voljenom Poslaniku, a. s., muslimani u Bosni i Hercegovini stoljećima 12. rebiu-l-evvel obilježavaju učenjem mevluda, pobožnog spjeva o Muhammedu, a. s. Rođenje Božijeg Poslanika, a. s., bilo je izvor posebnog nadahnuća našim darovitim prethodnicima i savremenicima koji su u pobožnim spjevovima – mevludima – pjevali o vremenu i okolnostima u kojima se rodio i živio Muhammed, a. s. Za to su primjeri mevludi Saliha Gaševića, Safvet-bega Bašagića, Muse Ćazima Ćatića, Rešada Kadića, Ešrefa Kovačevića i dr.
Obilježavajući rođenje Božijeg poslanika Muhammeda, a. s, objavljujemo mevlud Hafiza Sejjida Zenunovića u izdanju Islamske dioničke štamparije Sarajevo iz 1929. godine:
ROĐENJE MUHAMMEDA ALEJHI-SELAMA
Dragi moji muslimani, slušajte,
kad se rodi naš Pejgamber nek’ znate.
On se rodi dvana'estoga rebia,[1]
u proljeće, dvades'toga aprila,
i godine po Isa'u baš ove:
pet stotina sedamdeset i prve.
Baš u večer toga istog mjeseca
on se rodi prije zore i sunca.
Draga majka našega Pejgambera
te večeri rodi zrno bisera.
Naš Pejgamber rodio se, kako je?
Evo čujte, muslimani, ‘vako je.
Muhammeda, našega Pejgambera,
Amina mu majka priča za njega:
„Neka čuda, veli, ja sam vidjela
prije neg’ sam Muhammeda rodila.“
Za ta čuda evo ona šta veli
i o njima evo ona šta zbori:
„Pojma nejmam da ću trudna postati,
da ću sina Muhammeda roditi.
Prvi znak je ovaj što ga poznajem,
da hamila[2] s Muhammedom postajem
čim sam htjela s njim hamila postati,
počela sam kao ruža miriti.
Ko god sa mnom sjedi, to je istina,
svak’ bi reko: miri ruža rumena.
Dok sam njega u trbuhu nosila,
ja nikakve brige nisam imala.
I ta čuda još očima predvidim
kad sam htjela Muhammeda da rodim.
Kao svaka majka sebe pripremam
kad ću rodit – toga časa pogledam.
Sama sjedim, više nejma nikoga
da me čuva osim Boga dragoga.
Čas već blizu moga sina da rodim,
al’ prilika tome času ne vidim.
Kakva bola, kakvih muka ja nejmam,
samo malo ko da mi se drijema.
Ljetna doba vrelina je vladala,
žeđa me je bila malo svladala.
Al’ mi oči skriva neka koprena,
tad mi malo čini mi se, zatrnja.
Nit’ ja spavam nit ‘sam budna, dobro znam,
ova čuda sobom gledam i slušam.
Noć je bila nastupila, prolazi,
al’ je sv'jetla ko da sunce izlazi.
Oćutkujem neki bahat [3] kod sebe,
neko tapa, al’ ne vidim kraj mene.
Blizu mene glas se čuje, žamori,
čini mi se sve da meni govori.
Vidim, nisam još mog sina rodila,
al’ u svjetlu sva sam se utopila.
Mirisavi vjetrić poče da piri,
moja kuća cijela se uzmiri.
Tome čudu začuđeno pogledam,
ko u nekoj bašči sebe ugledam.
Oko mene gledam bilja raznoga,
raznih boja i cvijeća svakoga.
Razne ptice pokraj mene letaju,
vidim: l'jepe djevojčice šetaju.
Maštrafe mi nude pića slatkoga,
ja ga pijem, mirim cv'jeća svakoga.
Govore mi: „Sretna majka bićeš ti,
sretnog sina ti ćeš sada roditi,
Muhammeda, miljenika Božjega,
Bogu nejma dražeg roba od njega.
Blago tebi kad si majka njemu ti!“
to rekoše te djevojke, nesta ih.
To su meni bile došle hurije
da mi sina čestitaju najprije.
Tad me neka b'jela ptica preleti,
iza leđa krilima me uhvati.
Ja sam tada odmah naglo poznala
da sam neku višu snagu dobila.
U tom času ja preda se pogledam
kad pred sobom moga sina ugledam.
(Ovdje trebaju svi prisutni u počast rođenja ustati na noge učeći: )
Dobro nam doš'o, Bo'žji Poslaniče!
Dobro na doš'o, naš zagovorniče!
Poslao te Allah da nam kažeš pute,
da otkloniš od nas sve zablude krute.
Kad te Allah na ovaj svijet stvorio,
cijeli se svijet u nuru utopio.
Tebe Allah stvori u najljepšem liku
da čovječanstvu budeš na čast i diku.
Donesimo sada na njega salavat!
ne bismo li zaslužili šefa'at:
Essalatu veselamu alejke, ja Resulallah!
Zar ga rodih, u čudu se upitam?
Kad ga rodih, sebi kažem ja ne znam!
Tol'ko znadem kad preda se pogledah,
da je rođen – znadoh kad ga ugledah!
I tada sam jedno čudo spazila
čim sam sina Muhammeda rodila.
Istom rođen, na sedždu je panuo,
glas mu čujem, potiho je zvučao.
Odmah glavu do njegove savijem,
vrgoh uho šta govori da čujem.
Kad poslušah, moje srce zadrhta:
istom rođen, viče svoga Ummeta.[4]
Kad to čudo u svog sina predvidim,
da ga malo uzmem, tada promislim.
Ko i svaka majka, čim sam rodila,
želim odmah vidjet šta sam rodila.
Pokriven je, vidim, finom koprenom
i prirodnom obučen je košuljom.
Ja ga uzmem i na krilo povalim,
da ga dobro vidim, oči otvorim.
Kad mu vidjeh čarne oči garave,
a kruže ih obrvice tanahne!
Okrugloga svoga lica bijelog,
tanahnoga nosa malo svijenog.
Obrazi mu kao ruža rumena,
dvije usne ko kadifa crvena.
Vedrog svoga čela bješe širokog,
podugoga svoga vrata bijelog.
I podvoljak ima takav cijeli
što izgleda kao golub bijeli.
Duguljastih i gustih trepavica
dugih crnih i tankih obrvica.
Gusta kosa svu mu glavu prekrila,
crna, duga, do po čela pokrila.
Oči krupne, svako bi se zareko,
mislio bi da je surmu podvuko.
Visok nije, srednjega je on boja,
nit’ je nizak ko arapskoga soja.[5]
Općenito ima tako tijelo
da izgleda kao janje bijelo.
Ja ga otkrih da mu pupak pogledam,
pupak gotov, ništa rezat ne treba.
Još ugledah da je rođen i– mahtun;[6]
kad to vidjeh, bijah sasvim ja memnun.[7]
Od dragosti hoću da se izgubim,
u mom krilu kakva sina ja držim.
Koliki je on kod Boga vel'koga –
niko ne zna osim Boga dragoga.
Toliko je njega Allah volio
i Muhammed On mu ime nadio.
Ja ga nosih bez muke i tereta,
ja ga rodih bez ikakva illeta.[8]
Na tom daru Bogu dragom zahvalim
i u čelo svoga sina poljubim.
Blago nama kad mi njega imamo;
mi smo sretni koji njega slušamo.
Na Mahšeru naše sunce ovo je;
Ummet njegov – to su zv'jezde njegove.
S njim se treba njegov Ummet dičiti,
njegov mevlud slušati i učiti.
Ko posluša njega – sluša i Boga;
ko ne sluša njega – neće ni Boga.
Svi salavat da učimo na njega,
steći ćemo ni'met[9] Dženet kod Boga!
Dobro li je salavate donosit
i suzama svoje oči orosit!
Pa ko želi steći njegov šefa'at,
nek’ taj uči često njegov salavat:
Allahume salli ve sellim ala Muhammedin ve ala ali Muhammed!
(Dodatak mevlud-i šerifu)
Dragi moji muslimani, nek znamo
da mi od njeg boljeg dosta nejmamo.
Naš Pejgamber, znamo, nama najvoli
zato što smo sljedbenici njegovi.
Cio život on je u tom proveo
da budemo sretni Boga molio.
Umirući on je nas dozivao:
„Moj Ummete, Bog vam dragi pomog'o!“
Pripadnici pravi njemu ako smo,
radićemo ono što je korisno.
Prvo slušat dragog Boga i njega,
jer nam spasa nejma nikad drugoga.
Zašto onda na ‘vom sv'jetu živimo?
Zato da mi dobra djela činimo.
Svi mi znamo da moramo ‘mrijeti,
naša djela pred Allaha izn'jeti.
Na Mahšeru kad svi tamo budemo,
šta će biti od nas tamo, ne znamo.
Tu će biti puno svega, svačega,
dosta dobra, a i jada svakoga.
Trebamo se zato dobro smisliti
šta nas čeka pa o tome misliti.
Ružnih djela puno kod nas imade,
dobrih malo, al’ Bog dragi sve znade.
Zato nam je naš Pejgamber rekao,
za života svoga on je kazao:
„Moj Ummete, neka dobro svi znate,
na Mahšeru kada tamo budete,
Dragi Allah vas će prvo pozvati
i za djela vaša prve pitati.
Vi ćete se tada jako prepasti,
kuda ćete, vi nećete ni znati.
Muhammede! – vikaćete u strahu,
a ja ću se tada molit Allahu.
Na vaš povik ja ću vama trčati,
brzo ću vas sve zajedno sabrati.
Ja ću s vama skupa doći pred Boga,
molit ću Ga da vas spasi svakoga.
Moj Ummete, to trebate svi znati,
da ću s vama vel'ku brigu imati.
Ali jada mene Allah posluša,
pa se moja molba kod Njeg usliša.
Eto, braćo, svima nam je sad jasno,
bez njega bi nama bilo opasno.
Pa ko želi Pejgambera vidjeti,
on će na njeg sve salavat učiti.
Essalatu vesselamu alejke ja šefi'ana ‘indellah.
[1] Rebia (rebiul-evvel) – treći arapski mjesec.
[2] Hamila – noseća, trudna žena.
[3] Behat – šum
[4] Ummet – sljedbenici.
[5] Soj – narodnost, pleme.
[6] Mahtun – osunnećen.
[7] Memnun – jako se obveseliti, veoma se zadovoljiti.
[8] Illet – bolest.
[9] Ni'met – Božije blagodati.
IZVOR: Mevlud, sastavio Hafiz Sejjid Zenunović, Islamska dionička štamparija Sarajevo, Sarajevo, 192.
