Bahrija Nuri Hadžić – Bosansko čudo i primadona svjetske opere
Priredio: mr. Alen Zečević
Povijest bošnjačke i bosanskohercegovačke, odnosno južnoslavenske, ali i evropske operne umjetnosti 20. stoljeća nemoguće je zamisliti bez spomena ličnosti koja je, počevši od rodnog Sarajeva pa odlaskom u svijet koji je pružao nesagledive životne prilike, gradila i na koncu ostvarila impresivnu karijeru operne pjevačice svjetkog glasa, a riječ je jednoj od najpopularnijih i najcjenjenijih primadona svoga vremena – Bahriji Nuri Hadžić.
Rođena je 4. marta 1904. godine u Sarajevu, u statusno vrlo cijenjenoj i uticajnoj porodici čiji su članovi decenijama participirali u političkom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine. Njezin otac bio je doktor prava i istaknuti mostarski intelektualac Osman Nuri Hadžić, u povijesti književnog stvaranja na ovim prostorima upisan kao prvi bošnjački romanopisac. Odrastanje u porodici koja je tradicionalno bila veliki prijatelj knjige i znanja, a pod uticajem oca sa reputacijom tada već afirmisanog književnika, u značajnoj mjeri je uticalo na oblikovanju i razvoju talenta, ali i ambicija mlade i nadarene Bahrije. Osobit interes pokazivala je za knjige stranih autora posvećene klasičnoj muzičkoj umjetnosti, naročito povijesti evropske opere čije će najslavnije stranice i sama ispisati u godinama koje su uslijedile.
Iskustva sa muzikom sticala je u Školi časnih sestara koju je, nakon završenog mektebskog obrazovanja, upisala zajedno sa svoje tri sestre – Nedžidom, Rabijom i Šemsom, pohađajući časove klavira i violine. Godine 1921., kada njezin otac dobija poslovni angažman kao predstojnik Ministarstva vanjskih poslova u vladi, sa njim odlazi u Beograd gdje se upisuje u Srpsku muzičku školu. Prve nastupe imala je u ženskom horu, gdje je pažnju na sebe skrenula svojim milozvučnim glasom i nesvakidašnjim osjećajem za melodiju. Prilikom jednog nastupa primijetila ju je ugledna profesorica pjevanja Ivanka Milojević, koja je nakon upornog insistiranja uvjerila Bahrijine roditelje da zbog njenog vanserijskog talenta učine sve kako bi njihova kćerka svoje obrazovanje i razvoj nastavila u jednom od velikih evropskih gradova. Bahrija je neumorno radila i sa velikim uspjehom položila prijemni ispit za renomiranu Državnu visoku akademiju za muziku i umjetnost u Beču, a kao podršku njenom obrazovanju dobila je i značajnu finansijsku podršku ministarstva iz Beograda.
U Beču je 1923. godine upisana u klasu poznatog profesora pjevanja Theodora Lierhammera, koji je svoju slavu stekao na svjetski poznatoj Kraljevskoj muzičkoj akademiji u Londonu. Studij u trajanju od pet godina završila je sa najboljim ocjenama i kritikama profesora sa kojima je ostvarila besprijekornu saradnju. Tada su joj se, zahvaljujući preporukama profesora Lierhammera, otvorila vrata svih uglednijih opernih dvorana i pouorišta u Evropi, Svoj prvi i značajniji profesionalni ugovor zaključila je u Švicarskoj, sa Stadttheater u Bernu. Njezin nastup u drugom činu opere Tosca i La fannciulla del West autora Pucccinija, izazvala je velike ovacije brojne publike, koja je svjedočila raskoši njenog glasa.
Po povratku u Beograd 1931. godine uspostavila je saradnju sa direktorom beogradske opere Stevanom Hristićem, zahvaljujući kojem je ostvarila nastup s ulogom u Strausovoj ”Salomi” 25. novembra iste godine. Nakon Beograda istu ulogu u ”Salomi” igrala je u Bernu, Pragu, Cirihu i drugim evropskim gradovima. Najdužu saradnju imala je, ipak, sa beogradskom operom s kojom je, kako je zabilježila Mirka Pavlović, ”doživljavala prve zvezdane trenutke i ostvarila neke od najvećih dometa u svojoj istoriji”. U Pragu je publiku oduševila svojom izvedbom Verdijeve opere ”Aida”, a njene impresivne nastupe gledala je publika u Zagrebu, Pragu, Varšavi, Sarajevu, Bratislavi, Krakovu, Grazu, Sofiji, Minhenu, Frankfurtu, Aleksandriji, Kairu i Istanbulu.
U Sarajevu je bila rado viđen gost i prijatelj kulturno-prosvjetnog društva ”Gajret”, pravnog prethodnika i preteče današnje Bošnjačke zajednice kulture, u čijoj organizaciji je imala neke vrlo zapažene nastupe pred sarajevskom i mostarskom publikom. Njena saradnja sa ”Gajretom” imala je višestruk značaj, osim umjetničkog koji je bio nesporno velik, nego i iz ugla podizanja svijesti o obrazovanju muslimanske žene i njenom približavanju savremenim tokovima evropske umjetnosti. U Narodnom pozorištu u Sarajevu nastupala je dva puta, 1934. i 1936. godine, a na poziv Muslimanske narodne biblioteke 1941. godine publiku je zadivila u Mostaru kojeg je smatrala svojim drugim zavičajem.
Bahrija Nuri Hadžić je preminula 24. oktobra 1993. godine, u Beogradu, a ukupana je u Aleji velikana na Beogradskom novom groblju. U povijesti je ostala upisana kao najuspješnija žena sa južnoslavenskog područja u oblasti umjetničke muzike, Bošnjakinja koja je svojim djelom na polju operne umjetnosti preoblikovala evropsku umjetnost i osigurala za sebe visoko mjesto u svjetskoj kulturnoj baštini.
