Sjever kao sudbina, jezik kao jedini zavičaj: Prikaz zbirke “Sjevera je najviše” Muniba Delalića
Piše: Izedin Šikalo
Zbirka Sjevera je najviše Muniba Delalića, podnaslovljena kao “autobiografski zapisi”, na prvi pogled može se čitati kao knjiga pjesama nastalih iz dugogodišnjeg susreta jednoga bosanskog pjesnika s norveškom i nordijskom književnošću. Međutim, već nakon nekoliko prvih pjesama postaje jasno da ovo nije tek poetski dnevnik iz egzila, niti zbirka posveta piscima, pjesnicima, slikarima i kulturnim figurama sjevera Evrope. Ovo je, prije svega, knjiga o izmještenosti, o jeziku kao prostoru opstanka, o smrti jednoga života i rađanju drugoga, o domu koji se gubi da bi se možda, u nekoj drugoj formi, ponovo zadobio. Delalić ne piše o Sjeveru kao geografskom pojmu, nego o Sjeveru kao unutarnjoj klimi, kao duhovnom predjelu, kao hladnom, zahtjevnom, tihom i gotovo metafizičkom prostoru u kojem čovjek mora ponovo naučiti ko je, kojim jezikom govori, kome pripada i šta je od njega ostalo nakon odlaska.
Već u “Predgovoru” autor postavlja temeljnu egzistencijalnu jednačinu knjige: da bi opstao, čovjek se mora “prikloniti nečem drugom”, mora “biti neko drugi”, dobiti “novo ime”. To novo ime nije samo ime doseljenika, izbjeglice, prevodioca, pisca u tuđoj zemlji. To je ime čovjeka koji je, da bi se rodio na jednom mjestu, morao prethodno umrijeti na drugom. U toj paradoksalnoj misli sadržana je cijela knjiga: ona je istovremeno knjiga smrti i knjiga rođenja, knjiga gubitka i knjiga preživljavanja. Delalićevo “ja” nije stabilno, zatvoreno, samodovoljno lirsko ja. Ono se neprestano prelama kroz druge glasove, kroz druge sudbine, kroz tuđe tekstove, kroz imena norveških, švedskih, danskih, finskih, islandskih i samijskih autora. Zato pjesnik i kaže da su ovu knjigu “pisali drugi” njegovom rukom. To nije skromna figura, nego vrlo precizan opis poetike: Delalićev glas nastaje u razgovoru, u prisvajanju, u prevođenju, u sluhu za tuđe riječi koje postaju vlastita sudbina.
Prvi veliki ciklus, “Norveška kuća”, otvara se Hamsunom, ali Hamsun ovdje nije tek književna referenca. On je mjesto ambivalencije: “mjesto izdaje i kazne”, ali i mjesto iskupljenja, prostor u kojem se pisac suočava s opasnošću da se u tuđim stopama prepozna toliko snažno da više ne zna gleda li u svoje ili u tuđe tragove. Delalićev odnos prema piscima nije akademski ni književnohistorijski, iako je zasnovan na dubokom poznavanju nordijske književnosti. On je prisan, dramatski: pisci se dozivaju kao sagovornici, terapeuti, svjedoci, dvojnici, ponekad kao zamjene za nestale prijatelje, ponekad kao učitelji disanja. U pjesmi “Jacobsen” čitanje i prevođenje postaju oblik spašavanja: pjesnik uči jezik “njegov i svoj”, onaj koji nije poznavao i onaj koji je počeo zaboravljati. U toj jednostavnoj formulaciji nalazi se jedna od najdubljih drama knjige: tuđi jezik se uči, vlastiti se gubi; ali se, paradoksalno, upravo preko tuđeg jezika vlastiti ponovo pronalazi.
Zato je Sjevera je najviše i knjiga o prevođenju u najširem smislu riječi. Prevođenje ovdje nije samo prenošenje teksta iz jednog jezika u drugi. Prevođenje je način života. Čovjek koji je iz Bosne stigao u Oslo mora prevesti sebe u drugi prostor, svoju prošlost u sadašnjost, svoju bol u rečenicu, svoju izgubljenu kuću u “norvešku kuću”, svoju samoću u razgovor s piscima. Delalićev stih često ima oblik obraćanja: Hamsunu, Jacobsenu, Fosseu, Tranströmeru, Sjónu, pjesnicima i pjesnikinjama koji su mu postali neka vrsta izabrane rodbine. Ali to obraćanje nikada nije puka posveta. Svaki od tih autora postaje ogledalo u kojem se pjesnik kratko prepozna, zaplače, povuče, pa opet progovori. U tom smislu ova knjiga podsjeća na veliku unutarnju biblioteku, ali biblioteku u kojoj knjige nisu mrtvi predmeti, nego živa bića koja dišu, opominju, tješe, ponekad i ranjavaju.
Jedan od najvažnijih motiva zbirke jeste tišina. Ali Delalićeva tišina nije praznina, niti smiraj nakon govora. Ona je aktivna, uznemirujuća, “hrapava”. U pjesmi “Tišina je hrapava” pjesnik je gotovo personificira: ona je izazovna, drska, nježna, gruba, vulgarna, uzvišena, bešćutna i osjećajna. Takva tišina odgovara čovjeku koji je preživio historijski lom, rat, logor, odlazak, promjenu jezika i identiteta. Ona nije idilična tišina sjevernog pejzaža, nego tišina nakon krika, tišina poslije razaranja, tišina u kojoj čovjek nastavlja živjeti i onda kada više ne zna da li je preživio ili se samo navikao na odsustvo. Zbog toga je u ovoj knjizi mrak često svjetliji od svjetla, a svjetlo nerijetko samo drugi oblik mraka. Delalić ne insistira na jednostavnim opozicijama: zavičaj i tuđina, jug i sjever, prošlost i sadašnjost, život i smrt, govor i šutnja kod njega ne stoje nasuprot jedno drugome, nego se stalno prožimaju. Otuda i snažna slika “sjevernog juga” i “južnog sjevera”: pjesnik je udvojena obala, čovjek koji je istovremeno tamo odakle je otišao i ondje gdje je stigao.
Zavičaj je u ovoj knjizi stalno prisutan upravo zato što ga nema. On se ne pojavljuje kao sentimentalna slika izgubljenog doma, nego kao rana u jeziku. Bosna, Hercegovina, Ljubuški, Mostar, Sarajevo, Zagreb, Oslo – ta mjesta nisu samo topografske oznake, nego stanice jedne unutarnje seobe. U pogovornoj pjesmi “1993.” jasno se imenuje trenutak dolaska iz Bosne, trenutak u kojem čovjek stoji pred vratima koja “nemaju kuću”. To je jedna od najpotresnijih slika zbirke: vrata postoje, ali kuće nema; postoji mogućnost ulaska, ali ne i sigurnost doma; postoji prag, ali ne i cjelina kojoj prag pripada. Ta slika možda najtačnije opisuje iskustvo izbjeglištva: čovjek nastavlja živjeti, ali dugo živi pred vratima nečega što se još ne može nazvati ni kućom ni domom.
U tom smislu Sjevera je najviše nosi i snažnu autobiografsku dimenziju, ali to nije autobiografija u uobičajenom smislu. Delalić ne iznosi linearnu životnu priču; on ne rekonstruira događaje po redu, niti objašnjava svoj život izvana. Njegova autobiografija je sastavljena od čitanja, sjećanja, aluzija, razgovora, krikova, unutarnjih odjeka i kulturnih susreta. Čovjek se ovdje ne pripovijeda onim što mu se dogodilo, nego onim kako je to događanje prešlo u jezik. Zato podnaslov “autobiografski zapisi” treba shvatiti ozbiljno, ali ne doslovno. Ovo jeste autobiografija, ali autobiografija pjesničke svijesti: zapis o tome kako se jedno “ja” raspada, prevodi, sastavlja i ponovo izmiče samome sebi.
Posebna vrijednost knjige jeste njena intertekstualnost. Delalić vodi razgovor s čitavim nordijskim književnim prostorom: s Norveškom, Danskom, Švedskom, Finskom, Islandom, ali i sa samijskim, starosjedilačkim svijetom evropskog Sjevera, s imenima koja domaćem čitatelju često nisu bliska. Međutim, on ta imena ne koristi da bi pokazao erudiciju. Naprotiv, imena su kod njega načini približavanja sebi. Svaki autor otvara neku temu: Hamsun pitanje krivice i zavičaja; Jacobsen disanje, učenje jezika i tišinu; Fosse bjelinu i neizrecivo; Tranströmer tugu, muziku i metafizički pejzaž; Sjón magiju Islanda; drugi pjesnici otvaraju pitanja spola, tijela, smrti, politike, zaborava, ljubavi, pisanja. Delalićeva erudicija je topla, proživljena, nenametljiva. Ona ne pravi distancu prema čitatelju, nego ga uvodi u prostor u kojem književnost postaje zajednička ljudska kuća.
Formalno, pjesme su najčešće pisane slobodnim stihom, često bliskim poetskoj prozi, eseju i monologu. Mnoge od njih počinju jednostavnom rečenicom, gotovo usputnom napomenom, a zatim se šire u meditaciju. Delalić voli ponavljanje, varijaciju, lagano kruženje oko iste misli. Stihovi se često vraćaju na prethodnu formulaciju, mijenjaju je, prelamaju, dopunjavaju, kao da pjesnik ne želi zaključiti prerano. Ta postupnost daje knjizi ritam sporog mišljenja, ritam čovjeka koji zna da se najvažnije stvari ne mogu izgovoriti naglo. U tome je i njena zrelost: ona ne traži efekat, ne juri za slikom, ne nudi lahke poente. Njena snaga je u sabranosti, u spremnosti da se dugo ostane uz pitanje na koje nema konačnog odgovora.
S druge strane, Delalićev jezik nije hladan ni apstraktan. I onda kada govori o smrti, krivici, sjeveru, jeziku ili filozofiji pisanja, on ostaje oslonjen na konkretne slike: prag kuće, most, ptica, more, bijeli golub, kofer, štit, ključ bez vrata, snijeg, bura, šuma, glas. Te slike ne služe kao ukras; one su uporišta mišljenja. Posebno su snažne slike kuće i praga, jer se kroz njih prelama osnovno pitanje zbirke: može li čovjek koji je otišao ikada ponovo stanovati u svijetu bez ostatka? Odgovor nije ni jednostavno da ni jednostavno ne. Delalićeva knjiga kao da kaže: možda ne možemo vratiti kuću koju smo izgubili, ali možemo napraviti jezičku kuću; možda se ne možemo vratiti onakvi kakvi smo otišli, ali možemo naučiti govoriti iz onoga što nas je promijenilo ne gubeći sebe.
Važno je primijetiti i da ova knjiga ne bježi od historije. Ona nije politička u uskom smislu, ali je duboko obilježena ratom, izbjeglištvom i iskustvom evropskog kraja dvadesetog stoljeća. U nekoliko pjesama rat se pojavljuje gotovo usput, kao bol koja ne mora biti stalno imenovana da bi bila prisutna. Upravo ta suzdržanost čini ga još snažnijim. Delalić ne piše ratnu poeziju u dokumentarnom smislu, nego poeziju o posljedicama rata u čovjeku: o gubitku jezika, gubitku doma, gubitku ranije sigurnosti, o stalnoj potrebi da se vlastita uspomena provjeri u tuđim riječima. Zato je rat ovdje prisutan kao unutarnja klima, kao tamni sloj ispod svake rečenice.
Naslov Sjevera je najviše višestruko je značajan. On može značiti da je sjever fizički velik, prostran, hladan, dug i neprohodan. Može značiti i da ga u pjesnikovom novom životu zaista ima najviše: u svakodnevici, jeziku, književnosti, pejzažu. Ali najdublje značenje naslova jeste da sjever stoji “navrh svega”: navrh života i smrti, kao krajnja tačka do koje se došlo, kao prostor u kojem se sve prethodno mora ponovo odmjeriti. Sjever je, dakle, mjera. Njime se mjeri izgubljeni jug, zavičaj, ljubav, jezik, prevođenje, samoća, starost, smrt. I koliko god bio hladan, upravo taj sjever omogućava pjesniku da vidi ono što se iz topline zavičaja možda ne bi moglo vidjeti.
Na kraju, Sjevera je najviše ostaje pred čitaocem kao knjiga izuzetne unutarnje dosljednosti. Ona traži strpljivog čitatelja, čitatelja spremnog da prati guste mreže imena, aluzija i misli, ali ga za to strpljenje nagrađuje dubokim iskustvom susreta s pjesnikom koji ne pristaje na pojednostavljenje vlastite sudbine.
Munib Delalić je napisao knjigu koja je istovremeno intimna i široka, lična i evropska, bosanska i nordijska, zavičajna i egzilantska. U njoj se jedan život ne pripovijeda kao zatvorena cjelina, nego kao trajni razgovor s onima koji su pisali prije nas, pored nas i, na neki način, umjesto nas.
Zato ovu zbirku treba čitati kao knjigu zrelog pjesničkog iskustva, knjigu čovjeka koji zna da književnost ne vraća izgubljeno, ali mu daje oblik; ne liječi svaku ranu, ali joj pronalazi glas; ne ukida samoću, ali u samoći otvara mogućnost razgovora. Delalićev Sjever nije samo hladni predio tuđine. On je prostor u kojem se, nakon svih gubitaka, još može pisati “pismo svjetlu” i vjerovati da će tišina, jednoga dana ili jedne noći, ipak odgovoriti.
Na kraju, osjećam potrebu reći i nešto sasvim lično: sve što sam u ovom prikazu uspio vidjeti, razumjeti i izreći, na neki način dugujem upravo svome profesoru iz srednje škole, Munibu Delaliću, autoru ove knjige. Ako sam danas sposoban čitati književnost pažljivije, tražiti ispod površine teksta ono što nije odmah vidljivo, razlikovati riječ od ukrasa i pjesmu od pukog stiha, onda je to velikim dijelom zato što me on, još u onim formativnim godinama, učio da književnost nije školska obaveza nego ozbiljan način mišljenja, osjećanja i razumijevanja svijeta. Zato ovaj prikaz nije samo čitanje jedne knjige nego i skroman izraz zahvalnosti Profesoru koji je svojim znanjem, strogošću, mjerom i ljubavlju prema jeziku ostavio trag u učeniku koji mu se, nakon toliko godina, vraća upravo onim čemu ga je učio – biranom riječju.
